Гледишта

zali rešenost svoje vlade da brani Tursku. U akciju je stupila i glavna ruska suparnica na Balkanskom poluostrvu: Austro-Ugarska. Ona je preteći počela koncentrisati jaku armiju na granicama Rumunije. Sada se Rusija našla vojnički i diplomatski u teškom položaju. Već iscrpena ratom, carevina se suočila sa pretnjom da je kod Carigrada susretnu topovi britanske flote, a da joj trupe dvojne monarhije, udarom u bok komunikacijama armije koja je operisala pod Carigradom, odseku glavne vojne snage na dalekom balkanskom jugoistoku. Zato je pohitala da zaključi mirovni ugovor sa Turskom, Nadomak Carigrada, u San Stefanu, diktirala je Rusija mir. Sanstefanskim mirom od 3. marta 1878. godine, Rusija, koja zbog drugih velikih sila nije smela i nije mogla uzeti veće teritorije sebi, zadržava Besarabiju i neke oblasti u predelu Kavkaza, ali je pokušala da na istoku i u središtu Balkanskog poluostrva stvori jednu značajnu, sebi podložnu državu Veliku Bugarsku. Za Srbiju, Crnu Corn i Rumuniju, mirovnim ugovorom je predviđeno sticanje punog suvereniteta, kao i izvesna teritorijalna prosiren ja. Ali je Srbija toj novoj državi morala da ustupi sve osvojene oblasti, izuzev Niša, a za to je dobijala manje kompenzacije u Sandžaku i prema Mitrovici. Bosna i Hercegovina, pobunjene pokrajine, dobijale su autonomiju pod turskim suverenitetom, s tim da se u njima provedu potrebne reforme. Bosfor i Dardaneli trebalo je da postanu otvoreni za trgovačke i ratne brodove svih zemalja, i u slučaju rata i u slučaju mira. Velike sile nisu htele da prihvate odluke iz San Stefana i naterale su Rusiju da se odrekne dobitaka. Ruskoturski mir ostao je neostvaren projekt, istorijski komad papira. Za leto 1878. godine bio je zakazan kongres sila koji je trebalo da donese odluke. Rusija i Turska, jedna silom, druga milom, prihvatile su da 0 svemu kongres ponovo odlučuje i stale su ga dipiomatski pripremati na sasvim različitoj osnovi od one koja je bila određena u njihovom mirovnom ugovoru. Na tim novim osnovama Rusija je sklopila jedan sporazum sa Velikom Britanijom 30. maja, a Turska sa istom silom 4. juna. Velika Britanija i Austro-Ugarska sklopile su poseban sporazum 6. juna 1878. godine. Kongres sila zasedao je u Berlinu od 13. juna do 13. jula 1878. godine. Njegove odluke bile su sledeće: Bosna 1 Hercegovina ostaju pod turskim suverenitetom, ali sile daju mandat Austro-Ugarskoj da u ovim pokrajinama sprovede potrebne reforme i da ih radi toga može da okupira. Srbija, Crna Gora i Rumunija, do tada vazalne kneževine Turskog carstva, stiču pun suverenitet. Prva, takođe, dobija slivove Južne Morave i Nišave sa gradovima Nišom, Pirotom, Vranjem i Leskovcem; druga dobija Bar, Plav,

395

POVODOM SLAVLJA SANSTEFANSKOG UGOVORA