Гледишта

utvrditi nije li neka možda takva nebulozna ideja osnov za neko važno rješenje, i kada se u tvornicama na sve moguće načine radnici podstiču na davanje i najbeznačajnijih prijedloga za unapređenje poslovanja i organizacije (a svaki uspješan prijedlog vrlo efektno nagrađuje i popularizira), kako se onda možemo složiti da je besmislica u samoupravnom društvu mjeriti inovacijski rad. Besmislica je svakako „račimati koliko je izuma napravio pronalazač u jednom mjesecu ili u toku jedne godine” (dr Cerne, str. 1316), jer se vrijednost pronalaska ne mjeri brojem komada kao što se mjere proizvedeni lonci. Dr Cerne vjerovatno nije mislio na posljedice koje proizlaze iz ovakve njegove teze. Koliko je vrijednih pronalazaka propalo i koliko ih je otišlo u inozemstvo zbog toga što se vrijednost pronalaska valorizirala prema broju komada pronalazaka u toku jednog mjeseca ili jedne godine? A koliko bi vrijednih pronalazaka i koliko nacionalnog dohotka dobili kada bi se svaki pronalazak valorizirao prema njegovoj stvarnoj vrijednosti i korisnosti i time stimulirale hiljade radnika da stvaralački djeluju? Dr Cerne se vjerovatno zaletio kada je napisao slijedeće: „ ... ne možemo izračunati koliko ima rada u novom konceptu organizacije rada, što privrednoj organizaciji može doneti desetine miliona dodajnog dohotka; ne možemo tvrditi da je komercijalist koji je za pola sata realizovao deset miliona prodavši robu koja je bila pred raspadanjem sam ,stvorio’ toliki dohodak itd. Ukratko, bilo bi besmisleno a) pripisivati stvaralačkom, inovacijskom radu dohodak na isti način kao fizičkom ili rutinskom mehaničkom radu, ili pak b) tvrditi i smatrati da je cela radna zajednica zaslužna za tako ostvareni dohodak i zato dati svima mogućnost učešća u njegovoj raspodeli” (str. 1316). Za analizu ovakvog stava i njegovo empirijsko testiranje potreban je poseban prostor i vrijeme. Ovo prvo „empirijsko” testiranje prof. Cernea o „komercijalisti koji je za pola sata realizirao 10 miliona” liči pomalo na metod argumentiranja Strumilina, koji za svoj stav protiv uvođenja profita kao cilja centralizirane planske ekonomije u SSSR, za koji se zalaže Liberman, navodi da bi u tom slučaju trebalo prekinuti sa proizvodnjom ugljena i metala, jer se radi o kategorijama proizvodnje koje ostvaruju najniži stupanj profita, a maksimalno proširiti proizvcdnju alkoholnih pića jer se njome ostvamju najveće profitne stope. U četvrtoj hipotezi dr Cerne pobija sam sebe. U kratkom rezimeu tvrdi: „Tvrdnja da radnik u nas prima zaradu samo prema fizičkoj aktivnosti, to jest prema uloženom konkretnom radu i stvarnoj upotrebnoj vrijednosti nije tačna” (str. 1319). To smo mi isto tvrdili u prethodnim izlaganjima a ni u jednom ozbiljnijem radu iz teorije dohotka ovakva

626

DR HRVOJB ŠOŠIC