Гледишта

kalkulativne lične dohotke” (str. 1320. i 1321). Ako dr Čeme tvrdi (str. 1312) da treba svakako uvesti kalkulativnu kategoriju čistih financijskih rezultata ili dobiti kao racionalnu kalkulativnu stavku zbog čega u kalkulaciji i dobit i kalkulativni lični dohoci ne mogu biti sadržani u racionalnoj kalkulativnoj stavci dohodak. Dr Cerae tvrdi da takozvana obračunska cena radne snage, kao kalkulativni lični dohodak. treba biti, prije svega, polazna tačka za kalkulaciju proizvodnje, investicija i drugih odluka u privrednim organizacijama. „Stvama radnikova zarada biće zavisna kako od obračunske cene radne snage tako i ad (njenog) proizvodnog doprinosa i celog predviđenog dohotka privredne organizacije (kompleksnog učinka poslovanja). Na taj način smo dokazali da u našem samoupravnom kolektivnom sistemu i dalje deluje zakon cena za sve proizvodne faktore kao uslov njihove racionalne alokacije i kao osnova racionalne kalkulacije proizvodnje, a da zakon raspodele rezultata privređivanja deluje drukčije nego u tržišnoj privredi s privatnom svojinom nad sredstvima za proizvo<inju, mada zakon cena ne možemo isključiti iz raspodele” (str. 1321). Nije jasno na koji način misli dr Ceme da je dokaz a o da u našem samoupravnom kolektivnom *sistemu i dalje đjeluje zakon cijena za sve proizvodne faktore kao uslov njihove racionalne alokacije i kao osnova racionalne kalkulacije proizvodnje. Vraćamo se na trivijalno pitanje rizika i gubitka. Tko treba da pokrije i tko će pokriti gubitke kada kalkulacija ne podnosi „objektivnu, unapred datu valarizacii'U u draštvu” utrošene radne snage ove ili one kvalifikacije, koja se prema dra Cemeu utvrđuje prema „prosečnoj zaradi radnika date struike kojoj radnik pripada, formirane u prsthodom iperiodu”. Kako prosječna zarada uopče može biti objektivna unaprijed data valorizacija u društvu utrošene radne snage, kada se poduzeća nalaze u različitim fazama ciklusa reprodukcije, u različitim fazama organizacije i izgradnje i kada je proizvodnost rada i ekonomska efikasnost sasvim različita u raznim poduzećima? Dohodak kao motiv pr’vređivanja treba da stimulira sposobne, inventivne i kreativne i on sam po sebi znači konačan obračun sa zakonom prosjeka koji je stimulirao nesposobne. Valoriziranje utrošene radne snage prema prosjeku zarada u prethodnom periodu znači destimuliranje svakog većeg napora, bilo fizičkog bilo kreativnog, za ostvarenje boljih rezultata, budući ,da se i onako konačan efekt svodi na prosjek. Upravo zbog toga se najveći dio ideja prof. Cernea u vezi s ekstradohotkom ne može prihvatiti. 628

DR HRVO7E SOŠIC