Гледишта

tegracije. Poznato je da u našim uslovima vanslužbeni, privatni odnosi, a pogotovu krvna povezanost, u većoj mjeri mogu da pokažu stvami stepen integracije nego regulisani, službeni odnosi. Ali i pored svega toga ona, koja traži određenost i obrazloženje, bez navođenja razloga ovo navodi kao primjer moje dubine zaključivanja pod znacima navoda. Kao primjer koji, prema Zagi Pešić-Golubović ~i suviše dobro pokazuje autorovu ,kritičnost’ u istraživačkom poslu” jest pojam umni radnici sa sređnjom i do srednje škole. Ona ničim ne objašnjava zbog čega je ta kritičnost pod znacima navoda. Ali iz načina formulisanja čini se da ona smatra da to ne treba ni objašnjavati, jer kakvi mogu biti umni radnici sa srednjom i do srednje škole. Ako je to tako, onda se pitam zar ona ne zna da u našem društvu, pa i u ispitivanim radnim organizacijama, ima lica sa određenom rukovodećom ulogom koja predstavlja pretežno umnu aktivnost (uglavnom psihonervna djelatnost) a da oni nemaju završenu srednju školu. To nije stvaralačka inteligencija, pa ni inteligencija u užem smislu, ali njibov posao je pretežno umne prirode pa su nosioci pretežno umnog rada. Ona ni ovdje nije iznevjerila svoj metod. Ne napominje da sam podjelu na nosioce pretežno fizičkog i pretežno umnog rada izvršio ~s obzirom na zanimanje, školsku spremu i radno mjesto” (str. 28. moga rada). Pa i da nije bilo riječi o ovoj klasifikaciji, naučno odgovoran kritičar ostao bi pri konstataciji da nije jasno šta se pod tim pojmom podrazumijeva. Ona ne pokušava objasniti ne samo tvrdnju o teškoćama sa izrazom „indicirati” (koji ja upotrebljavam) već ni mnogo teže tvrdnje kao što je ona o „zaključcima bez smisla” zadovoljavajući se navođenjem stranica na kojima se, po njenom mišljenju, mogu pronaći. Vidjeli smo da Z. Pešić-Golubović, da bi dokazala da moje istraživanje nije sociološko (koristeći se radoznalosti čitalaca za pitanje šta je sociološko istraživanje), ne preza od dezinformacija, neosnovanib tvrdnji. Osim toga ona sebi dozvoljava da mi uputi teže primjedbe (po izrazima ali bez argumenata). bez pokušaja da ih dokaže. Zbog toga njena kritika moje knjige predstavlja u osnovi naučno neodgovomu polemiku. Dalie se iz te polemike vidi da mi se neopravdano drže školske lekcije koje uz to odišu naglašenom potrebom polemičara da sudi i presuđuje, da stiče efekte na osnovu dezinterpretacije moga rada. Dakle, doveden sam u situaciju (to se dešava i drugima) da ponavljam ono što sam napisao da bi pokazao neosnovanost tvrdnji i dezinformacija naučno neodgovorne polemike, umjesto da se vodi stvaralačka diskusija o stvarnim nedostacima moje knjige.

640

KRSTO KILIBARDA