Гледишта

tiv, nasuprot filozofiji i teologiji, bilo kakav da je usvojeni stav, zlo nikada nije bilo predmet proučavanja, dok se u proučavanjima zala može zapaziti prelaženje sa jednog od ta dva stava na drugi. Ti stavovi se tiču dve vrste istine: jedan nadahnjuje proučavanja koja imaju za cilj otkrivanje naučne istine, a drugi proučavanja koja teže otkrivanju egzistencijalne istine (čitalac će imati na umu da ova podela nije u protivrečnosti sa činjenicom da svako proučavanje podrazumeva te dve istine). Za istraživača naučna istina ostaje nešto spoljašnje, ona ne sadrži nikakvu obavezu za njega, Taj veoma važan vid odnosa među njima može se drugačije izraziti rekavši da naučna istina nije normativna, da je ona nenormativna. Umesto da kažemo da u istraživanju čiji je cilj naučna istina istraživač otkriva i prikuplja činjenice „koje se njega lično ne tiču", možemo da kažemo da on otkriva i prikuplja nenormativne činjenice, dok istraživač koji preduzima proučavanje čiji je cilj egzistencijalna istina otkriva i prikuplja normativne činjenice. Naime, naučni stav onaj koji nadahnjuje proučavanja koja teže otkrivanju naučne istine zavisi od razdvajanja bića i trebanja, odakle proizlazi da nam je nemoguće da, zahvaljujući našem poznavanju činjenica tako lišenih njihove normativnosti, naučimo šta je dobro a šta rđavo, šta je lepo a šta ružno, šta pravedno a šta nepravedno, ili šta treba da činimo. Za uzvrat, egzistencijalni stav onaj koji nadahnjuje proučavanja koja teže otkrivanju egzistencijalne istine nije lišio činjenice njhove normativnosti, a to znači da svet nije lišio njegove normativnosti što, prema tome, znači da zahvaljujući našera poznavanju činjenica, našem poznavanju sveta, možemo da naučimo šta je dobro ili rđavo, ili šta treba da činimo. Ovaj drugi stav dominirao je sve doskoro u istoriji filozofije pa tako i u istoriji društvenih nauka, budući da su one proizašle iz filozofije. Veoma upečatljiv primer odsustva razdvajanja bića i trebanja, normativnih činjenica i prakse koja proističe iz njihovog poznavanja predstavlja Marksovo delo. Ono svakako ne predstavlja proučavanje z1 a ka o tak v o g jer bi to proučavanje Marks smatrao besmislenim i besadržajnim, kao problem za jednu zastarelu filozofiju, delimično i zato što ova ne bi bila dovoljno čvrsto povezana sa naukom ■ — već proučavanje jed n o g zla, mada središnog i dominantnog, kapitalizma, koji je za njega, očigledno, bio jedna normativna činjenica. Marks ga je analizirao zahvaljujući krajnje savesnom i dugom proučavanju dela iz političke ekonomije, kao i zahvaljujući empirijskim istraživanjima i oslanjajući se na jedno shvatanje smisla istorije (što je dokaz da je svet shvatio kao normativan) koje mu je otkrivalo

651

ZA SOCIOLOGIJK ZLA