Гледишта

normativno značenje onoga što je proučavao. Ovaj primer nas podseća na postojanje prisne veze između naučne istine i egzistencijalne istine, na to da se jedna ne može otkriti bez druge, da je prazna naučna istina koja ne vodi računa o egzistencijalnoj istini (iako naučna istina može poslužiti kao nešto od čega se polazi u traganju za egzistencijalnom istinom) i da egzistencijalna istina koja je ravnodušna prema naučnoj istini predstavlja jednu idiosinkraziju. Osim toga, Marksov primer nam pokazuje da traganje za egzistencijalnom istinom pretpostavlja sudelovanje u životu sveta, u kome nauka za koju se istraživač opredelio treba da igra određenu ulogu. Drugim rečima, traganje za egzistencijalnom istinom, koja je, to treba ponoviti, neodvojiva od egzistencijalne istine i obrnuto jeste nespojivo sa otuđenošću sveta. Jedan znak te otuđenosti sveta predstavlja upravo to da činjenice i svet gube svoju normativnu dimenziju, to jest pojava da svet gubi svako značenje. To otuđenje jeste upravo ono što se javilo u modemom svetu (to jest u periodu u kome su se razvile društvene nauke). Njega nije prikazao i analizirao samo Marks, već i Niče da navedemo samo ova dva istaknuta i međusobno veoma različita mislioca. Može se reći da ono dominira čitavom filozofijom još od početka XX veka, iako je izraženo na veoma različite načine: u filozofiji života i rada, fenomenologiji, egzistencijalizmu, kao i u logičkom pozitivizmu i engleskoj filozofiji jezika: nijedna od pomenutrh filozofija ne može se zamisliti bez otuđenja, bilo da ga one analiziraju ili, što je možda još češći slučaj, svedoče o njemu. To otuđenje sveta, to jest čovekovog sveta političkog, dmštvenog, ekonomskog i tehničkog prouzrokovalo je u dmštvenim naukama bekstvo prema jednom imaginamom prirodnom svetu, zamišljenom po uzoru na jednu pogrešno shvaćenu nauku o prirodi, čiju su dmštvenu osnovu, pa tako i njene dmštvene, praktične, egzistencijalne, političke, ekonomske i tehničke vidove dmštvene nauke zaboravile, iako su postizale odlične rezultate u proučavanju dmštvenih institucija. Najznačajniji i najuticajniji primer otuđenja u dm.štvenim naukama verovatno se nalazi u shvatanju Maksa Vebera (Max Weber), u njegovom shvatanju a ne u njegovoj praktičnoj aktivnosti, jer Maks Veber uopšte nije bio otuđena ličnost, što jasno pokazuju ne samo njegova konkretna sociološka ispitivanja koja odu- : daraju od njegovih metodoloških analiza, čak im protivreče već i njegova strasna politička aktivnost. 652

K.URT VOLF