Гледишта

no, pomešano sa drugim elementima, razvodnjeno, izvitopereno itd., ono što smo nasledili od krišćanskog shvatanja zla ukorenjeno je u nama, i spoj toga nasleđa sa istorijskim razvitkom koji se s njim ne da usaglasiti uzrok je naše nemoći da stvorimo jedno postojano shvatanje zla koje bismo mogli prihvatiti. Drugim rečima, Boga su zamenili drugi apostoli, to jest Država, Rasa, Budućnost Čovećanstva ili jednog određenog naroda. Čovek se žrtvuje za te apsolute i za njih žrtvuje milione drugih Ijudi. Tek treba utvrditi kakvu ulogu u toj situaciji ima nečista savest ili da upotrebimo jedan još neodređeniji i nepouzdaniji izraz osećanje nelagodnosti. Cini se da je tu nečistu savest, tu nelagodnost neutralisalo übeđenje da se radi u božje ime . . . Međutim, priznanje da je božje ime bilo zloupotrebljavano odigralo je određenu ulogu u vreme reformacije, koja je, između ostalog, predstavljala isto toliko sekularizaciju katolicizma koliko i raspravljanje o onim vidovima Boga koji ranije nisu bili istraživani. U poređenju sa patnjom nametnutom u božje ime, noviji apsoluti Država, Rasa i Budućnost mnogo manje ograničavaju patnju koja se nameće u njihovo ime. Pored toga, broj i kategorije Ijudi koji mogu biti podvrgnuti mučenju i kažnjavanju i übijeni ogromno je porastao zbog opšte demokratizacije, s jedne strane, i zahvaljujući tehnici, naročito tehnikama veza, saobraćaja i razaranja, s druge strane. Prema tome, naši ciljevi su danas mnogo totalniji i mnogo svirepiji nego u vreme kada ib je religija ograničavala, a raspolažemo i mnogo moćnijim sredstvima za njihovo ostvarivanje. Kako, onda, objasniti postojanje velikog broja naučnih studija zala ili izvesnih zala, i odsustvo studija zla? Naš istorijski zaokret može da nam sugeriše jedan odgovor: nalazimo se u kritičnom stanju, u stanju prelaza iz jednog sveta uređenog prema propisima i ograničenjima religije, u koje više ne možemo da verujemo, u jedan svet bez tih propisa i ograničenja koji ne možemo da podnesemo. Mi smo otuđeni, pošto se nelagodno osećamo i u jednom i u drugom od ta dva sveta, za koje nam izgleda da su oni jedini svetovi koji nam stoje na raspolaganju. To je, možda, razlog zbog koga nismo uspeli da formulišemo jedno shvatanje zla koje bi odgovaralo ovom sekularizovanom svetu, u kome je religija izgubila svoj smisao. I samo zlo je bilo sekularizovano: ono se više ne čini u božje ime, i manje nego ikad se skriva pod religioznim ili čak verskim pobudama; ono se čini, možda jasnije nego u drugim razdobIjima, u ime političkih, ekonomskih i tehničkih razloga, u razmerama većim nego ikada. Štaviše, postm

654

KURT VOLF