Гледишта

partijama. Naravno, Diverže ističe da sam izbomi sistem ne može da dovede do formiranja političkih partija ako zato nisu ispunjeni ostali socijalni uslovi nego samo može da olakša iM oteža njihovo stvaranje. Snage ekstremne desnice uspele su u periodu između dva rata da zauzmu vlast u Italiji i Nemačkoj gde su pod imenom fašizma zavele strogu političku diktatum i planiranje u ekonomiji, što sve odgovara dmgoj fazi razvijenog kapitaMzma. Diverže smatra da je, u ekonomskom pogledu, fašizam očainički pokušaj da se spase kapitalistički sistem i niegove osnovne institucije i predupredi radnička klasa u zauzimanju vlasti. Danas opasnost od prihvatanja fašizmu bliskih rešenja postoji, međutim, u SAD. Kao što je makartizam pedesetih godina bio prouzrokovan šokom usled pobede kineske revolucije tako danas revolucije u latinskoameričkim zemljama, koje autor smatra verovatnim (str. 73), mogu prouzrokovati isti efekt. Posebnu grupu partija desnice predstavljaju demohrišćanske partije (ili socijalne hrišćanske, ili socijalne, ili narodne). U njih se übrajaju stare konzervativne partije koje su prihvatile hrišćansku etiketu i dmge partije različite od njih koje su im se postepeno približile. U posleratnom periodu hrišćanske partije su doživele duboku transformaciju i danas se nalaze između partija levice i desnice. Jedan od uzroka ove transformacije je evolucija crkve i afirraisanje u njenom učenju nekih humanih vrednosti koje nisu u saglasnosti sa kapitalistićkim pokretom. lako među partijama koje podržavaju postojeći kanitalistički sistem (konzervativnoliberalne, demohrišćanske) postoje značajne razMke, inak su one jedinstvene u svojoj opoziciji prema partijama radničke klase. Ove suprotnosti između partija desnice i jedne gmpe radničkih partija, socijaldemoKratskih, nešto su se smanjile ~zato što danas i evropske socijaldemokratske partije prinvataju, u stvari, ne samo liberal-

ni politički režim... već i kapitalističke ekonomske strukture” (str. 102). Nekoliko razloga determinisali su ovakav stav socijaldemokrata: višiživotni standard u zaoadno’.vropskim nego u socijalistdčkim zemljama, krizau soci'alističkim zemljama i, na'zad, činjenica da današnii poredak na Zanadu i nije samo kapitalistički, nego sadrži niz socimlističkih elemenata (nacionaMzovani sektor, planiranje, preraspodela dohodaka), Razvoj sooiialističkih elemenam u kapitalističkom sistemu čini otvorenom mogućnost da i budući razvoj ide u tom pravcu i da se ostvari socijalizam postepeno bez velikih preokreta i revolucija. Međutim, na osnovu ovih konstatacija o promeni stava socijaldemokratskih partiia prema kanitalističkom sistemu, Moris Diverže ne prihvata ekstreman stav da više ne postoje suštinske razlike između sociialdemokratskih i buržoaskih partiia, koii danas zastupa izvestan broj autora. Kao ilustraciiu navodimo mišlienie italijanskog socijaliste Lelija Basa (Lelio Basso), po kome je danas socijaldemokratija potporna baza neokapitalizma. 1 Kod evropskih sociialdemokrata, Diverže razlikuje tri shvatanja: prva nisu ni reformistička, ona ne osporavaju postoieći sistem ni e n b1 o c ni delimično (t. 3. „Upravljački socijalizam”); druga odgovaraju reformizmu u pravom smislu reći; najzad, treća, žele socijalističko društvo, verujući da će se ono konstituisati pomoću „kumulativnih struktumih reformi”. Clanstvo pojedine partije često ne prihvata isto shvatanje, mada su socijaldemokratske partije u celini naibliže prvom. Postepeno integrisanje soci'aldemokratskih partija u kapitalizam ne mora da bude rezultat odricanja od socijaliz-

') Shvatanje izloženo u članku ~Rčforme et revolution", ~Les Temps Modernes", februar 1967. Slično Vitorio Fod u ~Revue internationale de socialisme", juli 1966, slr. 283.

673