Гледишта

zam koji je počivao na postojanju porodrčnog preduzeća, prema tome, na postojanju nasleđenog društvenog položaja i, samim tim, na postojanju jedne vladajuće klase koja je imala svu ekonomsku pa, prema tome, i politdčku moć u rukama, danas se dezintegriše. Na vodeće položaje u ekonomiji ne dolazi se više samo nasledstvom. Sve više Ijudi (menadžera) postaje to na osnovu svojih sposobnosti, na osnovu školovanja. Osnovna pretpostavka vladajuće klase je ukinuta. Moć se više ne stiče rođenjem, već znanjem. Ako prihvatimo Belovu definiciju vladajuće klase ~kao klase koju obeležava identičnost i kontinuiranost interesa”, 3 ) onda se moramo složiti s njim da takva klasa danas više u Americi ne postoji. Postoji samo koalicija grupa koje su na vlasti. I tu se Bel nalazi na istoj poziciji sa Milsom, koga će übrzo zatim kritikovati. Kao i Mils, Bel priznaje postojanje gornje klase ili, kako ih Mils naziva, potomke 400 porodica. Ali Bel ne priznaje postojanje elite. On kritiku Milsovog gledišta, kad je u pitanju elita, svodi na kritiku termina, i na kritiku Milsovih emocija kad je u pitanju pobuna protiv birokratizovanog dmštva. Normalno je što Bel kritikuje Milsovu teoriju elita. Jer bi prihvatanje teze o postojanju elite značilo i prihvatanje postojanja masovnog društva, a time i prihvatanje antagonizama, nezadovoljstva, i teze o postojanju ideologije. Cela Belova koncepcija bi time pala u vodu. Koje su to vetrenjače protiv kojih se bori Bel? Prvenstveno, to je marksizam, a zatim njegova ideologija kao njegovo najizrazitije omžje. Kritikujući marksizam (nejasnoća statusa i autonoraije nauke, shematsko povezivanje baze d nadgradnje, nepreciznost u definisanju pojma radničke klase) on misli da mu izriče presudu i da mu već čita opelo. Ali to nije dovoljno. Treba uništiti ideologiju, i to onu ~tot-

3 ) D. Bell, isto, str. 45.

talnu” ideologiju u manhajmovskom smislu („totalna ideologija je nosilac sveobuhvatnog sistema razumevanja stvamosti, skup verovanja natopljenih strašću, kojima se teži promeni celokupnog načina života”). 4 Jer samo ta totalna ideologija je prava i jedina ideologija koju treba ukinuti, jedini kompletni pristup svetu i čoveku koji njega ograničava i postvaruje. Pojedinac može samo da zastupa neke vrednosti i tada je on u najboljem smislu nosilac „pojedinačne ideologije” jer „intelektualac raste na sv o m iskustvu, sa svoj im individualnim percepcijama sveta, sa svojim privilegijama i deprivacijama, i ocenjuje svet na osnovu ovih čuvstvenosti”.s Prema Belu, ideologije XIX yeka su iscrple svoju funkciju. To se, prema njemu, vidi, s jedne strane, po uspehu države blagostanja i, s druge strane, po neuspehu socijalizma u SSSR za vreme Staljina. Ta dva istorijska razvoja naterala intelektualca da ne ve JTij e više u postojanje ideoloških aveti. ~lz cele istorije proizlazi jedna jednostavna činjenica; za radikalnu inteligenciju stare ideologije su izgubile svoju ’istinitost’, svoju moć übeđivanja.” B ) Tragedija savremenog sveta:je u ton) e . što se iskustva evropske civilizaci je i misli ne koriste adekvatno u drilgim delovima sveta. Dok su evropske ideologije (one totalne) XIX veka bile usmerene ka društvenoj jednakosti i slobodi, savremene nove ideologije Afrike i Azije su usmerene ka ekonomskom razvoju i razvoju nacionalne moći (modeli su im SSSR i Kina). Postoji još jedna fundamentalna razlika. Ideologije Evrope su stvarali mtelektualci, a ove današnje stvaraju političari. Besperspektivnost daljeg razvoja ideologije nije samo karafcteristika Belovog shvatanja društva. Njemu po koncepcijama oprečan sociolog,

') D. Bell, isto, str. 400. 5 ) D. Bell, isto, str. 402 8 ) D, Bel), isto, str. 402,

679