Гледишта

retika i traženja jeretika čak i tamo gde bi se oni na prvi pogled najmanje mogli očekivati. Svaki otkriveni ili izmišljeni i primerno kažnjeni jeretik povećava moć gospodara a uz to još i na negativan način pokazuje šta je prava vera. Takvo objašnjenje delovanja autoritativne volje indoktrinirane dogmatičko-autoritativnom verom može, međutim, navoditi na pomisao da je u svemu tome reč o jednoj moralno iskvarenoj ali racionainoj si-11 koja svesno i planski sprovodi svoje zle namere za porobljavanje društva kojim ona vlada. Mada u pojedinačno fiksiranim slučajevima ni to nije isključeno, takva društveno-istorijska stanja, po pravilu, nastaju iz suočavanja dobrih namera sa izrazito nepovoljnom i nemogućom materijalnom podiogom za njihovo ostvarenje. Drugim rečima, ona nastaju iz suočavanja fanatične vere u mogućnost ostvarenja nekog izrazito idealnog koncepta i surove stvarnosti koja se u svakoj svojoj tački spontano opire realizaciji toga koncepta. Ipak, takav ishod istorijskog kretanja nije neki fatuum koji se nikako ne može izbeći; ali da bi mogao biti izbegnut, neophodno je prisustvo onog faktora istorijskog kretanja i društvene stvamosti koji srno napred označili kao kritičku racionalnost ili, što je isto, kao racionainu kritičnost. Marks nipošto nije siučajno i proizvoljno označio proletarijat kao socijalnog nosioca takve kritičke racionalnosti na putu onoga što je on na prvi pogled nejasno nazvao „ostvarenjem filozofije”. To „ostvarenje filozofije” nije značilo ništa drugo do ostvarenje racionalnosti na jednoj širokoj dmštvenoj osnovi, a ostvarenje racionalnosti nije značilo ništa dmgo do oslobađanje čoveka od robovanja koje dolazi od njegovog ekonomskog položaja, odnosno od njegove materijalno-duhovne bede, oslobađanje koje će istovremeno biti otklanjanje vekovno stvaranih prepreka ispoljavanju punih Ijudskih stvaralačkih potencija. Govoreći o proletarijatu kao istorijskom nosiocu oslobađanja čoveka kao čoveka, Marks nije idealizovao empirijski proletarijat i njegove dnevne empirijske potrebe; on je dobro znao da Ijudima koji su sa svih strana pritisnuti opipljivom i surovom bedom nije više stalo do oslobađanja čoveka kao čoveka, nego do kakvog-takvog poholjšavanja njegovog stvar nog materijalnog položaja. Marks je eksplicitno ukazivao na to da proletarijat ne može osloboditi čitavo dmštvo pre nego što bude u stanju da sebe kao proletarijat „ukine”, što u tada uobičajenoj hegelovskoj terminologiji znači prevaziđe, i to istorijski materijalno i stvarno prevaziđe, a ne verbalno ideološki i pravno. Dogmatički marksizam spontano se, međutim, formirao tako što je reči uzimao za stvari i stvari za reči. Postupajući ta-

717

MARKSIZAM I DOGMATIZAM