Гледишта

DR ZORAN VIDAKOVIC

munistima ova tema u marksističkoj misli gotovo potpuno je zamrznuta. Misao je zastala na nivou na kojem je u jednom od najtežih razdoblja socij alističke revoluoije bila prisiljena da prihvati formulu o bitno ograničenoj ulozi sindikata, i o načinu organizovanja i delovanja radničke klase uopšte, u krajnje protivrečnim uslovima pod kojima beše započeo socijalistički preobražaj industrijski nerazvijenog društva izloženog drćističnom pritisku. Ne ulazeoi u istorijsku ocenu rešenja iznuđenih u toj situaciji, složićemo se da Lenjinova formula o sindikatu u međuvremenu gubi svoj prvobitni konkretno-istorijski smisao i biva ispunjena ideološkom sadržinom koja odgovara tendenoiji birokratsko-etatističke hegemonije nad radničkom klasom. Pod presijom te tendencije sindikat je integrisan u hijerarhijsku strukturu društvene moći osamostaljene od rada, zadobivši u toj strukturi akcesome društvene funkcije: služi kao surogat radničkog samoupravljanja u sporednim socijalnim aktivnostima i üblažava dmštvene suprotnosti između ekonomsko-političkog monopola i rada. Neistorijski apsolutizovan i vulgarizovan, Lenjinov odgovor na nekadašnju situaciju pretvara se u stereotipnu i steriInu formulu upotrebljivu za manipulaciju radničkom klasom. Pomoću zloupotrebe Lenjinovog autoriteta opravdava se pohtički embargo i na mišljenje o sindikatu. Da h smo.se potpuno oslobodili tog sastojka staljinističke revizije marksizma? Povodom radndčkog samoupravljanja pristupili smo preispitivanju i razvijanju teorijskih stavova o načinu organizovanja i delovanja radništva u toku socijahstičke revolucije. Izgleda da smo u tome zadugo zastali na pola puta, baš kao što je zastalo i radničko samoupravIjanje- Zaokupljena vidicima radničkog samoupravljanja a nedovoljno kritička prema stvamim uslovima pod kojima ovo treba da se probije, teorijska misao donekle je zanemarila druge vidove organizovanja i delovanja radništva. Bilo je potrebno da se protivrečnosti socijalistiokog preobražaja jugoslovenskog društva zgusnu i izraze u drastičnom vidu, da bismo shvatjh neophodnost radikalnog mišljenja i rešavanja ne više pojedinih odlomaka, već svih bitnih sastojaka društvene organizacije radništva. Ograničenost teorijskog mišljenja o radničkom samoupravljanju izrazila se naročito u tome što je zapostavljeno, nedovoljno razvijeno saznanje o njegovoj klasnoj sadržini. Usled toga nisu mogh biti potpimije opredeljeni ni teorijski kriterijumi za utvrđivanje njegove bitne sadržine, za analizu njegovih pretpostavki i ocenu stupanja njegove razvijenosti, niti je moglo biti razvijeno teorijsko mišljenje o odnosu između te i drugih draštvenih ustanova, odnosno organizacija koje nastaju u sklopu revolucioname delatnosti radničke klase (pohtičke vlasti i vodeće pohtičke organizaoije prema sindikatu). Iz kritike takve ograničenosti teorijskog mišljenja proizlazi zaključak da se samo na bazi saznanja o svamoj ili mogućoj klasnoj sadržini svake od tih draštvemh, ustanova, odnosno organizacija može dobiti razvijena teorijska matrica za opredeljivanje svake od njih i utvrđivanje njihovog međusobnog odnosa. Ako ss