Гледишта

nnenja. Tako dolazi do sledee odredbe: ,Javno mnenje e skup draštveno uslovljenih itavova više ili manje organiovane društvene grupe o pianjima od zajedničkog inteesa, koji stimuliše određeno Iruštveno ponašanje” (str. >7). Interesantno je da autor lalje analdzira i političko jav-10 mnenje koje se za razliku id prethodno određenog javlog mnenja odnosi na „opšta litanja draštvene zajednice" str. 81). 'ini se, međutim, da autor ne ispeva da napravi tako jasnu -azliku između javnog mnenja zopšte i pohtičkog javnog nnenja, jer „opšta pitanja iraštvene zajednice” ne mo-aju uvek da budu političkog caraktera. Da „opšta pitanja iraštvene zajednice” nisu di‘erentia specifica političkog avnog mnenja i da se ne razikuju od „pitanja od zajedničcog interesa”, pokazuje i čiijenica da i ona (ta pitanja) noraju biti od zajedničkog nteresa da bi uopšte pobudila ražnju i da bi se potom forniralo javno mnenje. Isto taco, autor iz definicije političcog javnog mnenja izvodi zadjučak koji iz nje same ne iledi: Ova kategorija javnog nnenja vezana je, dakle, sa oostojanjem razhčitih interesa u okvirima jedne draštvene zajednice i sa karakterom njihovog međusobnog konflikta” (str. 81). Dalje se može primetiti da se i u jednoj i u dragoj đefinioiji javnog mnenja autor služi izrazom „skup (društveno uslovljenih stavova..)”, koji ne imphcira uvek međusobnu smisaonu povezanost i doslednost uključenih stavova. Čini nam se, stoga, da bi termin „sistem (društveno uslovljenih stavova..)” bio u ovom slučaju mnogo adekvatniji. Zanimljivo je, takođe, da se u razmatranju pitanja formiranja političkog javnog mnenja u zavisnosti od društvenog uređenja i stepena njegove demokratičnosti, autor zadržava i na nekim pretpostavkama „optimalnog delovanja politdčkog javnog mnenja”. Međutim, to nisu pretpostavke samo javnog mnenja u sferi politike, već javnog mnenja uopšte. Dispozicija da se problem upozna

i stvarna mogućnost saznavanja relevantnih obaveštenja da bi se stvorila osnova za zauzimanje stava specifični su uslovi formiranja i delovanja svakog obbka javnog mnenja. U daljoj analizi, autor pokazuje kako socijalistički društvcni odnosi, zasnovani na samoupravljanju, omogućuju sredstvima komunikacije da deluju u pravcu stvamog usklađivanja različitih dnteresa bez ikakvih manipulativnih ciljeva. Postepeno i politioko javno mnenje prerasta u društveno javno mnenje. Sredstva masovne komunikacije sve više postaju izvoii tačnih obaveštenja i tribine za javne diskusije. „Otvorenost sredstava masovnog komuniciranja, objektivno i istdnito informisanje o zajedničkdm problemima, posredovanje edukativnih i rekreativnih sadržaja koji odgovaraju potrebama auditorija svi ti elementi označavaju suštinski novi položaj i rilogu sredstava masovnog komuniciranja u novim draštvenim uslovima” (str. 92). Naravno, autor iznosi niz uslova usled kojiih dolazi do odstupanja od ovako idealno date odredbe. Uprkos datim primedbama i činjenici da se u osnovi ne slažemo sa autorovim gledištem o potrebi konstituisanja naučne discipline o masovnoj komunikacdji, treba istaćd da je ovakva vrsta studija neophodna u našoj stručnoj i naučnoj literaturi, nezavisno od toga o kom je problemu reč. One omogućuju boljd uvid u neku oblast, bez obzira na to da li su uvek obuhvaćena sva pitanja. Osim toga, mora se ukazati na čdnjenicu da se autor koristio veoma raznovrsnom i obimnom literaturom i da uspeva da ukaže na ključne aspekte sistema masovne komunikadje. Kroz ceo rad se naročito provlačd ideja o društvenoj uslovljenosti karaktera delovanja sredstava masovne komunikadje, što je, bez sumnje, od posebnog značaja.

marija kaljević

1239