Гледишта

oloških, koje predstavljaju >dstupanje od prvih. Sla osnovu nabrojanih područa istraživanja sodologije poodice možemo konstatovati ia je ipak i pretežno reč o ooiološkoj orijentaciji ove naNaime, osnovni predmet težište posmatranja ove dishpline je odnos porodice i ?lobalnog društva, kao i unuarporodična organizacija, što iehmično može da spada i u iomen proučavanja socijalne >sihologije. U svakom slučaju, >vakvo određenje nije u sldaiu s onim što je autor govorio u prethodnim poglavljima, težeći da prikaže ovu naučnu lisciplinu kao sintezu svih parcijalnih aspekata u prouiavanju porodice. Međutim, ietaljnija analiza ovih protivrečnosti nije moguća jer u prvoj knjizi nema dovoljno materijala za takvu diskusiju, te se stoga zadržavamo na ovoj konstataciji. [pak, smatramo da je potrebno da ukažemo na neke protivrečnosti i nedoslednosti koje se javljaju prilikom izlagaQja predmeta, a koje nisu u bitnoj meri povezane sa pretbodnom diskusijom. Na primer, autor u odnosu na prvi slement predmeta detaljno raspravlja o dvema dimenzijama posmatranja; međutim, kada prelazi na drugu tačku, uopšte smatra za potrebno da ih pomene, pa se postavlja pitanje da li on smatra da unutarporodična organizacija ne podleže promenama u toku istorijskog razvoja porodice? Kao sledeći problem postavl]a se pitanje opravdanosti izdvajanja rasprave o anatomskim i patološkim pojavama u poseban element predmeta. U jednom sociološkom pristupu porodicd pitanje patoloških pojava i njihovo posmatranje podrazumeva se bez nekog posebnog isticanja. Najzad, stavljanje perspektiva porodice kao četvrtog elementa predmeta dzgleda potpuno suvišno, a razlozi takvog postupka potpuno neobjašnjivi. Ako uporedimo ovu taksativnu definiciju predmeta i redosled izlaganja za obe knji-

ge, koji se daje na početku, postaje nam jasno otkuda dolaze ove nedoslednosti. Autor je, u stvari, svoj plan izlaganja pretočio u četiri elementa predmeta ~svoje”nauke. Zbog toga razmatranje predmeta nije postavljeno na jedan viši sistematsko-teorijski nivo. 0vo bi zahtevalo da se u definiciji iznesu oni suštinski odnosi koji će se proučavati, a koji bi deduktivno sledili iz shvatanja suštine sooiološkog pristupa. Nasuprot tome, zadržalo se na deskriptivnom nabrajanju elemenata bez mnogo brige o suštinskim i logičkim vezama između njdh. Od ne manjeg značaja za konstituisanje ove discipline je shvatanje njenih metoda. Polazeći od klasifikacije metoda na opšte, generalne, posebne i piomoćne, tehničke metode, autor pokušava da konkretizuje specifionosti metoda sociologije porodice. Pri tom je ova konkretizacija moguća tek na nivou posebnih metoda, jer je generalna metoda, kako i sam naziv kaže, karakteristika svih nauka, opšti teorijski pnmcipi i univerzalni zakoni dij alektičkog materijalizma od koga moraju polaziti sve nauke u svpjim proučavanjima. Posebna metoda, međutim, služi za upoređivanje, sredivanje i delimično uopštavanje iskustvenog materijala. Posebne metode sociologije porodice se dele na metode koje izviru iz generalne metode i na metode koje potiču iz veze sociologije pOTodice sa drugdm naukama. Što se tiče prve grupe, u nju spadaju etnološka, odnosno socio-etnografska metoda, istorijska, logička i komparativna metoda. U drugu grupu spadaju metode svih posebnih društvenih nauka sa kojima sociologija porodice ima dodirnih tačaka. Najzad, tu su i tehničke metode, koje služe za pripremu činjeničkog materijala. Ovde spadaju posmatranje, intervju, statističke metode, merenje, eksperiment i upoređivanje. Posle.ovakvog izlaganja o metodama sociologije porodice nije ni najmanje jasno u če-

1247