Гледишта

analiize d dopriiieU njenom daljem odumiranju (!). Tešfco je, međutim, složiti se i s ovakvim gledištem. Cinjenioa je da se Frojd, otkrivši stmkturu naše psihe i najdublje motive i podsticaje određenog ponašanja ijudi, -spustio u dotle nepoznatu pećinu i kako je to sliikovito jednom napisao jedan naš istaknutd psifaijatar „osvetlio je snažnom bufctiinjom koju je držao u ruci, zadivljen i u isto vreme uplašen onim što je tamo pronašao”. Ali je taj ,;speleolog psdbologLje" ipak imao hrabrosti da u toj pećini koju je otfcrio ostane celog života. Drugi su se, oini se, toga uplašili, pa su požurili da se ponovo vrate na površinu. Ali sada, obogaćeni novim znanjima i iskustvdma, oni su ti neoanalitičard sa svoje strane mogli da daju nove doprinose poznavanju čoveka, osvetljavajući na nov naoin i uticaje sredinskih usiova i društva uopšte na Ijudsfcu psihu (K. Hornaij i From, pre svih). Mora se piiznati da su nčki od njdh (Saliven i dr.), suviše napuštajući biološku osnovu psihike, izgradild ono što je Markuze dobro nazvao socijalndm misticizmom. Aii je From, na primer, svojom humanističkom psihoanalizom očigledno uveo analitičku teordju u savremenu filozofiju i napredne humanistiioke pokrete, .izvodeći psihologiju uopšte na jedan šdri horizont. Vels i Fromovim postavkama, iznetim u njegovim prema Veisu „etioko-religioznim” delima, opet „oštro suprotstavlja” (str. 251) ~teoriju o međudejstvu filogenetSke anatomije i fdziologije s ontogenetskim učestvovanjem čoveića u okolnom prirodnom i dmštvenom svetu” (opet, dakle ■— „podražaj reakcija” čarobna formula koja sve objašnjava). Naravno, Vels naije usamljen kao protivnik psihoanalize, ali je danas ipak mnogo više onih koji je smatraju za kompletan i zaokružen psihološki sistem, za konzistentnu, origdnalnu i smelu teoriju. Ona nam svakako ne daje krajnje naučne istine bez opoziva (pu-

no je još neob jašnjemih i nejasnib feoomena u Ijudskoj psdhi), ali nam svima jx>maže da bolje razumemo jedan dragog, a psiholozima i psiihijatrima da Ijudima više pomognu i uoine ih manje nesreonim (jer savremeni čovek je kaiko kaže Herni Miler —■ uglavnom statistioki srećan). Zahvaijujući njoj danas više znamo, recimo, o tome zašto neko može biti lopov, a na sva usta na/padati druge za lopovluke, može se „umivati dvadeset puta dnevno, a onda onako čist uzeti automat i übijati nevinu vijetnamsfcu decu”, može se na drumu identifikovati sa svojim vozilom i snjim iživljavati svoje potisnute pulsije, übijajući, kao na ratištu, svoje bližnje, a da i ne govorim o tome šta su umetndcd dobili ovim metodom (Frojd im je pošteno vratio dug što su nekn od njih, DostojevSki, recimo, bili bolji psibolozi od psibologa). Treba reoi da je izdavač ipak učinio dobar potez objavljujući opširan predgovor za ovu knjigu iz pera našeg poznatog stručnjaka dra Vlade Jakovljevića. Pisac predgovora je tražio istinu sasvim drugim putem od pristrasnog autora knjige: raspravljao je o pojedmim stavovima diskusiono, objektivno navodeći i pozitivne i negativne argumente. Na taj zanknljiv način prikazao je ono što je autor ipak morao učiniti suštinu psihoanaiize, zatim ukratko njen razvoj (van Amerike) i njene doprinose i nesumnjive zasluge. Stoga ću i ja završiti jednim okatom dz njegovog predgovora: „Psiboanaliza je postala kritična, a to je doba zrelosti. Ona se, pre svega, uidjučuje sve više u savremenu psihoiogiju i psdhijatriju, u sklopu sa ostaldm metodama i teorijama, u cilju traženja jedinstvene istine ... Jer psihoanaliza je biia i ostala spoznajni putokaz. Putokaz ka čovečnijem razumevanju samog sebe i svoga bližnjeg sačoveka" (str. 51). Zaista, negiranje psihoanalize kpja je doprdnela boijem iz-

1416