Гледишта

vlja unutar etičko-idealističke problematike” (str. 141). Dakle, uviđajući dualizam ~e g z i st e n c i je” i ~e s e n c i j e”, diskrepanciju ~b ruta 1 n e stvar n o s ti” i ~sv e t a id e a 1 a”, Šiler će docnije, za potrebe svoje teorijske filozofije i filozofije pesništva, izraditi osobeni način rešenja nastalog_ spora u e st e t ič k o i sferi. Estetičko rešenje je posredujuće između esencije i egzistencije, sveta ideala i postojeće stvarnosti. U osnovi Kantove etike čovek je gTađanin između dva sveta, između inteligibilnog i senzibilnog sveta. Gotovo se isti odnos nalazi kod Silera. „Inteligibilna i senzibilna priroda znače već od samog početka dve mogućne životne temdencije i stava, koji su čoveku dati i koje on, i kao senzibilna bit, nema zajednički sa ostalim stvorenjima” (str. 145). Budući zaokupljen dstim problemima kao i Šiler, Sartr je u modemom vremenu idealistički mislio egzistencijalizam, kao što je Šiler egzistencijahstičfci mislio ideahzam. Kete Hamburger s pouzdanošću tvrdi da ie Sartr idealist egzistencijaMzma, a Siler egzistencaj alist ideaMzma” (str. 148). Osnovni ton Šilerove egzistencijahstičke etike najjasnijeje dat u spisu „0 uzvišenom”: ,A 1 1 e anderen Dinge miissen, der Mensch ist das Wesen, welches will.”i) ~BMskost šilera i Sartra pojavljuje se onda kada se stav u kome Šiler najjasnije iskazuje egzistencijalni karakter slobode ,Sve dmge stvari moraju, čovek je biće, koje hoće’ dovede u vezu sa, naravno, kompMkovamjim Sartrovdm stavom: .Sloboda nije ništa drugo nego egzistencija naše volje iM našeg afekta, uikoliko je egzistencija nistenje fakti-

*) "Sve ostale stvari moraju; čovek je biče, koje hoće". (tJ be r da s Erhabene, XII, S. 264).

citeta, to znači nižtenje S e i n-a (bića), koje je S e i n u načinu S e i n m ii s se ns (bića nužde)’. Možemo, u stvari, reći: ono što ovde znači pištenje fakticiteta’ nazvano je kod Šilera ,moć’ (Gewalt); pri tom se ne misli samo na moć čoveka, već i na moć .fizičkih snaga’” (str. 158). Za Šilera aktivdzam slobode manje ili više nesvesno preteže nad obaveznim moralnim zakonom, a time i nad inteligibilnim svetom ideja; kod Sartra je svet ideja, doduše, svesno odbačen, ali, više ili manje nezahtevan, on ostaje u fenomenu izbora. ~U prednjem planu oba mišljenja i dramskih oblikovanja nalazi se aktivistioka ideja slobode, koja već kod Šilera ukazuje na jedan, naspram Kantu, egzistencijalni karakter” (str. 163). 4. Analizu fenomenološke strane Rilkeova pesništva Kete Hamburger počinje glagolom scha u e n (opažatd), koga je, kako sama primećuje, opazio gotovo svaki istraživač Rilkea. Glagol sc h au e n se javlja s posebnom učestanošću u ranom i srednjem periodu, u pismima i dnevnicima, kao i u poeziji. Nalazimo ga u ranoj lirici 1913—1914, i ponovo u pesmama od 1924—1926. godine. „Već ovde može da se istakne da pojam sc h a u e n nikada nema značenje ,unutrašnjeg gledanja' (inneren Schau), intuicije u jednom mističkom smislu, nego se uvek misli na opažanje spoljnog sveta” (str. 184). Pisac dubbko veruje da je Rilkeova poezija, u kontekstu primene pojma schauen, uvek i jedna filozofija, teorija saznanja. ,Jer ovde se pojavljuje prvo i već na površini opažljivo srodstvo sa Huserlovom fenomenologijom” (str. 184—185). Posebno, ako se ima na umu odnos reči sc h au e n (Rilke) i Wesensch.au (opažanje suštine) (Huseri), s kojima su, više ili manje, povezane određene predstave intuitivnog neposrednog shvatanja

1420