Гледишта

Agresivni rat koji SAD vode u Vijetnamu govori sam za sebe, svojim tokom, svojom dužinom i na prvi pogled svojom neshvatljivom iracionalnošću u upornosti SAD u njegovom vođenju, u prilog tezi da je piuvredni sistem SAD postao ratni kapitalizam. Stalni rat (ili barem pripreme za njega) postao je neophodan uslov za funkcionisanje privrede SAD. Na nivou nosilaca vlasti to upravo govori u prilog tezi da su vojni i privredni vrhovi postali njeni suvereni i isključivi nosioci. Cinjenica da njihov uticaj spolja nije vidljiv upravo svedoči o znazi tog uticaja. Posle izlaska ove knjige izražene su sumnje da je Mils precenio uticaj vojnih krugova i da je taj uticaj bio samo privremeno velik usled uslova hladnog rata. Cinjenica da je hladni rat uskoro zamenjen vrućim govori više u prilog piscu, da je američki kapitalizam postao ratni i vojni, a da pripadnici vojnih vrhova postaju sve snažniji deo unutar elite moći. Milsovi stavovi o strukturi ehte moći, o odnosu između grupa koje je sačinjavaju i o ratnoj prirodi današnje američke privrede, mada nisu neposredno iskustveno dokazani, ipak danas izgledaju još verovatniji nego pre dvanaest godina. U tom smislu teško se mogu prihvatiti prigovori da je Mils prenebregao uticaj drugih političkih subjekata, posebno dmštvenih klasa i političkih stranaka. Klasni antagonizmi nisu se u SAD otvoreno izražavah za poslednjih trideset godina, otkad su one prebrodile tešku stmkturalnu fcrizu svog društvenog sistema. Niz tendencija delovao je nasuprot ispoljavanju te strukturalne podele, među kojima valja istaći mehanizam vertikalne dmštvene pokretljivosti, a možda još više vem u postojanje te pokretljivosti, čime je težnja za poboljšanjem položaja radnog čoveka preneta sa kolektivnog na individualni plan, tako da je ostvarenje te težnje, i to je bitno, umimjuće delovalo na draštvene sukobe. Radničke vođe, pak, umesto da mkovode borbom za poboljšanje položaja radničke klase, teže da zauzmu što više mesto na dmštvenoj lestvici statusa i da, po mogućstvu, uđu u elitu moći. Težnja čoveka za ostvarenjem svoje generičke suštine u procesu rada transformiše se u otuđenu težnju za dostizanjem što višeg nivoa u sferi potrošnje. Društveni sistem uspeo je da u pojedinca ugradi motivacione mehanizme koji doprinose njegovoj stabilnosti, tako da ne dolaze do izražaja latentne konfliktne tendencije zasnovane na klasnoj podeli. U tome je ogromnu ulogu odigrala i televizija kao moćni diseminator draštvenih vrednosti. Pohtičke stranke u SAD takođe ne valja posmatrati kroz „evropske naočari.” Tačno je da su one organizatori okupljanja masa u vezi sa izbomom aktivnošću. Ne treba im, međutim, pripisivati mnogo veću političku ulogu. Mada se u njihovim izbomim programima nalaze izvesne razlike u formulacijama koje su „mikroskopske”, one nisu nosioci različitih ideologija. Još manje bi se moglo reći da su političke stranke (kad se njihovi predstavnici nalaze na vlasti) nosioci politika koje bi služile različitim draštvenim klasama. Obe vodeće stranke ostvaruju politiku koja

1723

O MILSOVOJ ELITI MOCI NAKON DVANAEST GODINA