Гледишта

Opasno je, zato, slediti Ničea a ne bitd i sam na neki način ličnost kao Niče. Još je opasnije igrati ulogu Ndčea i bezrazložno verovati u svoju pozvanost za preokretanjem svih vrednosti. Možda takva uobrazidja vodi u zločin, u apsurdne poduhvate koji se maskiraju fanatičnom verom u mogućnost čoveka da sasvim ostavi za sobom svoju nesavršenost, svoju krhku egzistenoiju, svoju ranjivost; ukratko, sve ono po čemu je on jednostavno čovek, a nikako nadčovek, nikako ona vrsta kojoj je dato i odobreno da obične Ijude vidi kao sičušne mrave koje treba silom usrećiti ili uništiti. Jer posle takvih poduhvata ostaje samo gorak ukus realizma ih zatvaranje ooiju pred Ijudskom stvamošću i okretanje, ne prema preokretanju svih vrednosti, nego prema uništenju svih vrednosti. Može li se Niče činiti odgovornim za zloćine onih koji su se pozivali na njegov autoritet? To je bilo jedno od pitanja 0 kojem se raspravljalo na simpozijumu. Kakva je u kontroverzama, vezanim za stvami Ničeov uticaj na fašističku ideologiju, uloga Elizabet Forster-Niče? Tvrdilo se da je ona izmenila, falsifikovala Ničeove rukopise da bi ih prilagodila potrebama nacističke ideologije. Ali isto tako se tvrdilo da ona nije mogla bitno izmeniti duh i smisao Ničeovog dela, da je ovo delo, nezavisno od eventualnog doprinosa Elizabet Forster-Niče, po svojoj suštinskoj usmerenosti jedna nihilistička kritika demokratije i socijalizma, da je doprinelo rađanju mita o višoj klasi i nac ji kojoj je sve dozvoljeno, oiji postupci treba da budu ~s one strane dobra i zla”. Više učesnika ovoga simpozijuma osporavalo je takva tvrđenja; Niče nije bio kritičar demokratije nego vulgokratije, potrebno je dobro razLkovati populus od vulgus-a; Niče je zahtevao društvo slobodnih Hčnosti, a takvo društvo ne mora biti u sukobu s demokratijom u pravom smislu reči. Tvrdilo se da Niče, u svojoj kritici socijalizma, nije imao u vidu Marksovu nego Lasalovu viziju socijalizma i da se u kritici ove poslednje Niče nije toliko razldkovao od Manksa koliko se to obično pretpostavlja. Nasuprot takvom gledištu, istaknuto je da su Niče 1 Marks po suštinskim karakteristikama njihovih stanovišta dva izrazita antipoda i da to nikako ne treba gub ti iz vida u svakom pokušaju razumevanja i kulturno-istorijskog situiranja njihovih ideja. U odbranu Ničea, dalje je isticano da on nije nimalo pohvalno govorio o svoj m srmarodnicima i da je zbog toga neopravdano pripisivati mu bilo kakav doprinos stvaranju nekog etnocentričnog mita, a još manje mita o posebnoj misiji nemačke nacije. Dokazivano je, na izvornim tekstovima, da je Niče bio daleko od toga da razvija i brani neko antisemitsko stanovište i da je to jedan razlog više da se njegovo delo ne sme dovoditi u vezu s nacističkom ideologijom i praksom. Tim povodom treba reći da je jedan od učesnika dobro zapaz o da svaKa epoha ima svog Ničea, kao što, uostalom, ima i svog Marksa, ali da jedna takva činjenica nikako ne sme zatvoriti puteve kojima se dolazi do autentičnog Nicea i autentičnog Marksa.

1734

DR BRANKO PAVLOVIC