Гледишта

jkult ličnosti” J. V. Staljima i šteta koju je društvenom procesu ovaj „kult” naneo u sprezi vođe sa rukovodiocima državne bezbednosti. Nema sumnje da su „jugovina” i osuda staljinizma bile izazvane krizom d potrebom za bržim naučnim i privrednim razvitkom, koje je kult kočio ili čak onemogućivao. Taj govor izazvao je preispitivanje duhovnog nasleđa sovjetske države i rehabilitaciju sovjetskih književnika, umetnika, naučnika, vojn'h rukovodilaca i partijskih radnika. Na slobodu su puštene stotine hiljada politiokih zatvorenika. Komisije koje su na ovom poslu radile donosiie su odluku da je dotični čovek u „vezi sa narušavanjem zakonitosti” bio „nezakonito represiran”, pa se zatim objavljivala njegova, najčešće posmrtna rehabilitacija. U to vreme dolazi do raspuštanja veldkih logora za političke osuđenike, kojkna se dozvoljava povratak u gradove, i oni se uključuju u umetnioku, naučnu, privrednu iii političku aktivnost. Pristupa se ponovnom izdavanju dela naučnika i umetnika čija se imena nisu smela spominjati desetak-dvadesetak godina. Treba ipak reći da je sam proces rehabilitacije imao vdše administrativan nego pravni karakter, jer nije povlačio istragu, koja bi objasnila kako je do nezakonitih represalija došlo i utvrdila odgovomost pojedinaca u tdm zbivanjima. Karakteristično je da je destaljinizacija pogodila samo najviše funkcionere državne bezbednosti (već posle Staljinove smrti Beriju i Abakumova) i da nije izvršila reviziju velikih političkih procesa od 1936 —1938. godine niti promenila ocenu koja je u to vreme bila izrečena nekadašnjim veoma bhskim Lenjinovim saradnicima: Zinovjevu i Kameujevu, Radeku i Buharinu, Rikovu i Pjatakovu i dr. Političkom rehabihtaoijom nisu uopšte biili zahvaćeni predstavnici tzv. unutarpartijske opozicije i ona se uglavnom ograničiia na rukovodioce Crvene armije (Tuhačevski, Unšliht, Bliher, Gamarnik), neke diplomate (Antonov-Ovsejenko, koji je za vreme revolucije bio jedan od organizatora Crvene armije) i funkcionere Intemaoionale (Bela Kun, rukovodioci poljske kompartije itd.). Proces destaljinizacije usporili su poznati događaji u Mađarskoj u jesen 1956. godine, donošenje Moskovske rezolucije na savetovanju komunističkih partija i s tim u vezi kritike izrečene novom Statutu SKJ (na primer, napadi Ide Radvoljine na našu književnost i program SKJ u vezi sa problemom „hčne sreće”), uz aktiviranje kampanje protiv „savremenog revizionizma”. Taj proces pomutila je d afera oko dodele Nobelove nagrade Borisu Pasternaku za roman „Doktor Živago”, 1958. godine, koji je bio objavljen u inostranstvu a u Sovjetskom Savezu ocenjen kao „antisovjetski”. Pa ipak taj proces nije se mogao potpuuo zakočiti i on se dalje i sa još većim intenzitetom nastavlja, naročito posle XXII kongresa KPSS 1960. godine. Do najintenzivnije duhovne destaljinizacije i oslobađanja stvaralačkih snaga sovjetske književnosti dolazi u periodu između 1900. i 1963. godine. God. 1963, naime, došlo je do ponovnog uplitanja rukovodstva partije (Hruščova i Iljičova) u knjižeVnost, premda ni taj čin nije mogao ozbiljnije ugi'oziti slo-

1754

MILAN TABAKOVIC