Женски покрет

Uporedo s razvitkom škola ide i razvitak socijalnoga, literarnoga i umjetničkoga rada žene. U llirsko doba vidimo već pokušaje da se osnuje žensko društvo, koje bi okupilo žene oko jednoga humanoga cilja, do faktičnoga osnutka takvoga društva dolazi doista oko god 1850 osnutkom zavoda za njegu djece od 2 do 6. godina koji još i danas deljuje. Od toga doba dalje nastaju humanitarna društva jedna zadrugim. (Dječji dom, Liga za zapuštenu djecu, Kolijevka, Materinstvo, Židovska društva, Zemaljska gospojinska udruga za obrazovanje ženskinja, Srpska zadruga, Društvo Knjeginje Ljubice u Zagrebu i mnoga društva u provinciji, koja si sva postavljaju za svrhu da pomažu majku i da omoguće fizički i psihički razvitak djeteta osnivanjem kolevki, pjestovališta, zabavišta, internata za djecu koja polaze školu itd. Za ilirskoga pokreta otvarala su se društva javna ili privatna u glavno s tom svrhom, da bude nacionalnu svijest. Za apsolutizma zamire svako nastojanje da se oživi društveni život, a iza njega se pomalo društva specializiraju i svako si postavlja svoju svrhu. To je većinom, kao što je i uvjetovano ženskom prirodom, utlacivanje tudje bijede. I u Zagrebu i u provinciji imaju ženska društva tu svrhu. Od tih se u prvom redu odvajaju petrinjska i zagrebačka udruga sa promicanje kućne industrije koje su osnovale gdje Kovačević i Frangeš. Izrazito feminističkoga karaktera nije u nas još nijedno društvo i ako mnoga medju njima štite majku, porodicu, ženu i dijete. Direkte ima u tom pravcu najvećih zasluga „Udruženje Jugosl. Žena“, koje je održalo nekoliko predavanja o potrebi prava glasa za žene, nekoliko skupština za pravo glasa, od kojih je posljednja održana god 1921 imala taj uspjeh, da su u svih 10 lista kandidata za gradsko poglavarstvo ušle i žene. U literaturi imaju žene dostojno mjesto u svim granama. I drama i lirika i roman ima svojih odličnih predstavnica. Kao dramatičarke ističu se Drag. Jarnevićeva sa svojom „Veronikom Desmičkom“ Hermina Tomić (1883 „Zabluda matere“, „Ljubavi sjaj“). Ida Furst piše u svojoj 16 god. svoga „Kraljevića Radovana“, koji je štampan u Matici, Lucerna se javlja s dramama: „Jedinac“ i „Na Ruševinama“, Milčinovićka u drami „Bez sreće“ daje realnu sliku našega seljačkoga života, Zofka Kveder Demetrović u svome „Unuku Marka Kraljevića 11 nastoji prikazati preporod i patnje ujedinoga naroda.

«б

O Hrvatskoj ženi

217