Женски покрет

III LUISE VON FRANÇOIS (1817-1893).

Luise von François potječe iz generacije, kojoj je vrhovno načelo bilo: držati mjeru u svemu, prema sebi i prema svim stvarima. U zahtjevima prema životu treba biti čedan. Više treba raditi, a manje zahtijevati. Sve, što je pretjerano, vrijeda. Duboko treba poštovati sve što je plemenito i veliko. Ovim rečima karakterizirana je i ličnost Luise Framçois. O njoj nema mnogo da se reče. Njena ličnost je jasna, umjetnost njenih djela je jednostavna. Potječe iz vojničke porodice plemenita karaktera, koja je stekla pravo na vođstvo drugih time što se sama odrekla svih ličnih prednosti i zahtjeva. Kad je 1818 umro njen otac, bio je po vlastitoj želji pokopan samo u vojničkoj kabanici, a novac za liješ razdijeljen je među siromahe. Luise Framjois je izgubila očinsko imanje zbog neopreznosti tutorskih sudova. Ostala joj je sudbina siromašne aristokratske gospođice, na koju je ona posve nesentimentalno gledala. Ovako osiromašenu ostavio ju je i zaručnik. Na to je mirno spremila sve svilene haljine u kovčege i provela dvadeset godina kao njegovateljica svoje uzete majke i svog slijepog očuha. Nikad se ni jednom riječi ne tuži na sudbinu. Ponosno i bez protesta vrši dužnosti, koje joj kruti udes nameće. Čujemo samo jedan krik njene duše, a i taj je tih i nepatetičan: »Čeznula sam za djecom kao ni za čim drugim«. Luise Framçois živela je u malom türinškom gradiću, u siromašnoj mansardi, sama, bez velikih događaja u životu, bez svake topline običnog ljudskog udesa. Upoznajemo ju tek iz pisama, koja piše Mariji Ebner-Eschenbach 1 ) i Konradu Ferdinandu Меуеru. 2 ) Puna su toplog stoicizma. Ona je jaka ličnost. I u njoj su žive želje srca i osjeta. Za cijelog života čeznula je za svojom kućom. Naučena na dom, koji su nasleđivale generacije, teško se privikla na iznajmljeni stan. Konačno je u starosti sretna, da se domogla bar jedne mansarde. Njene želje za velikom sobom i mekanim prijatnim pokućstvom nisu se nikad ispunile. I toga se morala odreći. Pa ipak je svoj siromašni način života udesila tako da je bio pun otmenog stila, koji je imao izvor u njoj samoj. Odakle joj ta unutarnja snaga? Pomaže joj njena aristokratska mjera za sve u životu.

1) Poznata i priznata austrijska književnica. 2 ) K. F. Меyer je bio rodom Švajcarac i Švajcarci ga cene kao jednog između svojih najboljih književnika.

Kloni se svega onoga što ne može postići. Ona ne bi mogla živjeti u vječnom konfliktu između zahtjeva i ispunjenja. U tom stavu nije bilo ni ukočenosti ni praznine, jer je u njoj bio iskren i odan odnos prema dobroti i veličini svijeta. Ona posmatra svoj čedni život u horizontu opće povijesti, moćnih pokreta, golemih bijeda. Nužno zaključuje: »Nemam prava da jauk svijeta uvećam ma i za jedan glas«. Iz materijalne bijede dala se na pisanje. Ne iz unutarjne potrebe, priznaje ona sama. Za svoj roman »Die letzte Reckenburgerin« dobila je honorar od 300 maraka (I izd. 1871, VII izd. 1900). U svojoj čednosti izjavljuje: »leh habe allezeit langsam und mühsam gearbeitet, Gevissenhaftigkeit ist mein einziges Verdienst«. Strogo kritizira u literaturi sve, što je teatralno, umjetno naduveno, izvještačeno. Njezini nacionalni osjećaji prelaze narodne granice i proširuju se u opće-čovječanske. Ne razumije faktičnu nacionalnu svijest iz širine svojih vidika, svog čistog idealizma i svog poštenja. »Der Nationalitätenhass ist vandalisch und eigentlich. Hat denn Goethe, dieser urdeutsche Kosmopolit, ganz vergeblich gelebt?« Luise von François ima svoje izgrađene nazore u političkim pitanjima i socijalnim problemima. »In einer Mansarde wie der meinigen, wird man naturgemass Demokrat«. Puna je razumevanja za bijedni udes svih malih, siromašnih i potlačenih. Sama nije nikad tražila tuđu pomoć za sebe. Nikad se nije žalila ni tužila zbog sebe. U svojim romanima i novelama prikazuje život vlastele i puka u türinškom selu u prvoj polovini XIX stoljeća. Tu crta prilike, o kojima je ona snivala, ali su joj želje ostale neispunjene. Iz srca joj izlaze tipovi patrijarhalne vlastele, popa, liječnika, bogatog seljaka i bokca. Uvijek spaja sadržaj s kojom ratnom epohom. U romanu »Die letzte Reckenburgerin« počinje s bitkom kod Jene, u djelu »Frau Erdmuthens Zwillingssohne« svršava s bitkom kod Dennewitza, a djelo »Stufenjahre eines Gliicklichen« obuhvataju vrijeme iza ratova za oslobođenje g. 1848. Na koncu ovog djela daje otac sinu, koji polazi u život, savjete i želje, koje se posvema pokrivaju s mišljenjem, nastojanjem i životom Luise François. Ona je ta koja nam poručuje: »Samo slabići i jadnici ništa ne ljube, ništa ne vjeruju, ničemu se ne nadaju. Radimo i borimo se i ne obazirimo se na rane, koje nam sudbina u toj borbi zadaje. Sunce sja nad svačijom kolijevkom, sunce vodi svakoga čovjeka kroz život, dok ne dođe čas, da se preselimo u ljepši, zreliji život«.

ЈАНУАР-ФЕБРУАР 1935

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

31