Жидов

rad, a za manju platu, nego od nežidova i da nam se ne čine uvijek i svagdje umjetne i nezakonite zapreke i poteškoće. U koliko Židovi češće figuriraju kao dobavljači,, imade se to pripisati većem povjerenju u njihovu spremu i savjesnost. A u koliko pojedini Židovi uživaju protekciju koje oblasti, radi osobnih interesa i probitaka odlučnih faktora, onda te prigovore treba upravit* protiv takovih korumpiranih oblasti. U upravi barem ne odlučuju Židovi ni na kojem polju! U ostalom mi vidimo i rezultate oblasnog »protežiranja« Židova u raznim privrednim granama; u sve većoj se mjeri centraliziraju i monopoliziraju upravo one privredne grane, u kojima je radio velik procenat Židova. Kao razlog vrijedi obično ratna nužda. Nu mi to pregledavamo i vidimo tendencu. Radi se o jednom antimerkairtilističkom sistemu, kojemu je glavni izvor u težnji za istiskivanjem Židova iz privrednog života. Ne centralizuju se privredne grane onim redom i u onom opsegu, u kojemu to traže ratni obziri, niti se centralizacija provadja sa stanovišta najlakše tehniške provedivosti, nego se centralizuju ponajviše one privredne grane, u kojima su se Židov* ponajviše isticali. Na mjesto okretnih, strukovno vještih i savjesnih židovskih trgovaca, stupaju strukovno nevješte, nesposobne i protekcionističke Centrale (imade i iznimaka!). A kada se radi o Židovima, ne pita nitko, sa kojim im se pravom zatvara jedno vrelo privrede za drugim, nijesu li i oni gradjani i državljani, ne plaćaju li i oni porez u novcu i u krvi, nemaju li i oni pravo na rad i život? Od njih se samo očekuje, da će i dalje potpisivati ogromne svote ratnih zajmova i plaćati ratnih poreza. I hoće! Zidovi nemaju ni volje ni talenta, da skrivaju svoje imovinske prilike. Tko ima, daje javno i obilno, daje mnogo puta više, nego nežidov u jednakim imovinskim prilikama. Mjesto da se odatle prizna veča darežljivost i „lakša ruka“ Židova, , zaključuje se na njihovo veće bogatsvo. Žalosna je činjenica, da i veća darežljivost Židova doprinaša stvaranju nesklone nam atmosfere. A mi si ne možemo pomoći, jer se dobrotvorno židovsko srce ne da ugušiti! Nakon svega toga možemo brzo obračunati sa prigovorom, da su Židovi ratni lihvari. Prigovor lihve po sebi poznajemo od mnogo stoljeća. Ratna je lihva samo jedna nova nijansa, grozna i odurna, nu ipak samo nijansa. Da, imade i židovskih lihvara i židovskih ratnih lihvara. A kako da ih i ne bude? Imade i židovskih varalica, nepoštenjakovića i tatova. A u kojem ih narodu nema? Samo što je Hrvatvaralica naprosto varalica, a Židov varalica »židovska« varalica. To je cijela, a ipak ogromna razlika! Židovskih varalica i lihvara nema relativno više nego nežidovskiln a nije nam do toga da istražimo, nema li ih relativno kud i kamo manje. Hoćemo da istaknemo, da su i Židovi samo ljudi pristupni svim zloćama i slaboćama osobito u nepovoljnoj okolini —, hoćemo da istaknemo, da ne mogu ni svi Židovi biti sveci. Lihvar je lihvar bio koje mu drago narodnosti ili vjere. Lihvarstvo nije nikakvo nacijonalno svojstvo. A lihvar Židov nije gori i štetniji od ličkog kajišara ili dalmatinskog giilikože. Zaista, kod nas a osobito u Lici i Dalmaciji, gdje je sva »trgovina« u samim »domaćim« rukama ne možete se po-

tužiti na naše „domaće« izrabljivače ratne konjukture! Oni razumiju svoj posao i ne zaostaju ni u čemu za svojim židovskim kolegama. Pitajte narod u Lici, Primorju i Dalmaciji, da li mu je sladji kruh, ako mu ga »domaći« sin uskraćuje, skriva i poskupljuje? Pitajte samo i zamislite se u to! Kod nas se umjet.lo sve više širi neprijatno raspoloženje prema Židovima, a obrazlaže se ratnim prilikama i potrebama. Vidjeli smo, kako su neopravdani prigovori o nerazmjernom i lihvarskom obogaćivanju Zidova. Ipak se iz tih neopravdanih da ne kažemo lažnih - tvrdnja izvode dalekosežni zaključci, koji idu za isključenjem Židova iz privrednog života. Potajno odozgor, a otvoreno odozdol širi se u privrednom pogledu bajkot lozinkom »Svoj k svome!« U toj smo lozinci mi Židovi dakako tudjinci L Ako se hoće i ustraje, to može uspjeti. Ipak se mi toga ne trebamo bojati. Preturiii smo u prošlosti mnogo gore pa nas ni to ne će übiti. Nu dužnost nam je upozoriti, da uspjeh takovog nastojanja našoj domovini ne bi donio koristi. Istorija dokazuje, da proganjanje Židova nije jošte nikada nijednoj zemlji donijelo koristi. Ni Hrvatskoj ne može donijeti koristi, jer Židovi ovdje ipak ispunjavaju u privrednom i javnom životu neke funkcije, u kojima ih se za sada barem "još ne može tako lako zamjeniti. Upoznali smo za ovoga rata dosta nevrijednih surogata, pa mislimo, da Hrvatskoj ne bi koristilo, kada bi funkcije Židova preuzeli nevrijedni surogati. Nu mislimo, da smijemo upozoriti i na to, da ovo Židovima neprijatno raspoloženje nije »domaći« proizvod, a nije ni uopće slavenskog, ni demokratskog, ni modernog duha. To je importirana nauka, a šire je oni isti ljudi, koji misle, da u ratu nije podignuto dosta vješala! Mislite li, da od onih ljudi, koji ne razumiju duh vremena, tendenciju ovoga rata, važnost ruske revolucije i vrijednost načela ravnopravnosti i samooprodjeljenju svih naroda mislite Ii da od ljudi koji sve to ne razumiju može doći istina? Mi se nadamo, da će se propagatori tudjinske biljke antisemitizma stidjeti nastaviti rabotu, koja ne odgovara duhu vremena. Jđš više smo uvjereni da ta biljka u Hrvatskoj ne će pasti na plodno tlo. Ipak pozivamo našu židosku braću na oprez i na okup ! Pouzdaj se u se i u svoje kljusej Očekujemo, da će svaki naš Židov u ovo sudbonosno vrijeme razumijeti, da jeza svaki svoj čin i propust više nego prije odgovoran općenitosti! Očekujemo, da će razumjeti, da je dužan udesiti svoj rad i život tako, da pripomogne, da se naša moralna i materijalna pozicija u našoj domovini i u svijetu što više učvrsti! Lav Stern.

Nedostaci vjeronaučne obuke.*)

Napisao

Dr. G. Schvvarz

» . . . nadalje mi nemamo židovski list. Poznato je kakav utjecaj imade štampa, kako je ona najvažnije pomagalo za širenje ideja, za prokrčivanje novih smjerova. A i židovska je štampa snažno pomagala za učvršćivanje židovske svijesti, obilno vrelo iz kojega teče poznavanje židovstva i nje*J S ovim člankom otvaramo raspravu o pitanju reforme vjeronaučne obuke. Suvišno ie istaći« da se uredništvo ne identificira sa svim nazorima članka.

gove povijesti. A ipak osnivanje židovskog lista nailazi kod nas ne-razne zapreke.« Tako sam govorio n propovijedi prošlog Roš-hašono spomenuvši medju ostalim nedostacima naše židovskog života i pomanjkanje jednog židovskog lista. Izvanrednim sam zato veseljem pozdravio izlazak »Zidova«, koji je zvan, da tu prazninu ispuni, te da nas kao glasilo Zidova u jugoslanskim zemljama čvršće sveže sa cjelokupnim židovstvom, da nam javlja, što se u njem zbiva, dbgadja, snuje i radi, pa da se po tome povodimo, da budemo ne samo po imenu, nego u istinotisti premda malen ali svakako dio cjeline; da objektivnim sudom upozori na manjke, što se u nas uvriježiše i što spriječavaju zdrav razvitak i napredak našeg židovskog života; da ponajprije u uskom okviru, a s vremenom sve više i intenzivnije rašiii poznavanje naše prošlosti na kojoj će se kao na sigurnoj podlozi sazdati budućnost. Uspjeh će »Židova« biti to veći, čim će više sila u njegovom radu učestvovati, čim će svestraniji i nepristraniji biti, te umjeti da okupi oko sebe sve one, koji su na raznim poljima i dosada nastojali židovstvo u nas unapredjivati i sve one mlade sile, što se svuda pojavljuju i prožete su iskrenom toplom ljubavlju za židovstvo te čvrstom, voljom zanj raditi. Ima jednih i drugih lijep broj, pa će se u »Židovu« naći, sjediniti i združiti na zajednički korisni rad. Nitko ne će valjda poreći, da je za jačanje židovstva važan faktor odgoj naše mladeži, a u tom odgoju sudjeluju hram i škola. Oni su od vajkada bili promicatelji veligijoznog osjećanja i židovskog znanja, a ta im zadaća ostaje i za budućnost. Tumačenje naših starih o rečenici »Pjesme nad pjesmama« »ja spavam, a moje je srce budno« u sinagogama i bes-hamidrašima je historijska pojava i 'istina. I u najtmurnije doba, i za vrijeme proganjanja i tlačenja duh je židovski živio, pomladjivao se u hramovima i školama, tu je .crpao životnu i otpornu snagu iz vjere u Boga, iz biblije i talmuda, iz studija prošlosti i njenih književnih tvorevina. Mnogo toga se u hramovima našim promijenilo prema zahtjevima vremena. Kultus se transformirao, propovijedi poprimiše drugi oblik, ali hram je ostao rasadište židovskoga duha. I bes-hamidraš ili škole se preinačivahu tekom stoljeća, no glavni im značaj ostade, ista zadaća, isti cilj : širiti židovsko znanje. Ulogu i zadaću bes-hamidraša preuzela je u sadanje vrijeme vjeronaučna obuka u našim školama. Prije 30-40 godina vjeronaučna je obuka u Hrvatskoj bila na dosta niskom stepenu. Od onda se ta institucija dobrano poboljšala, no ima još i danas nedostataka, a na ove bih rado upozoriti. Prvi je nedostatak pomanjkanje vrsnih učiteljskih sila. Neosporiva je činjenica da većina onih službenika, koji u našim općinama vjeronauk podučavaju, tu službu smatra nuzgrednom. Ako su rabini, drže propovijedanje glavnim svojim znanjem;' ako su vjerouputnici misle, da će načinom predmoljenja jači dojam učiniti na svoje općinare, nego li savjesnom obukom. Vidi se to po tomu što, se velik broj lih službenika ne trsi, da brzo nauči hrvatski. Ima i danas općinskih činovnika u nas, koji neznaju hrvatski. To n i j e pi tan j e p atr iotizma nego pedagogije. Da netko godine i godine službuje u hrvatskoj izrael. općini, da podučava mladež, a da nezna hrvatski, to je pedagoški nonsens. U nas su se na

STRANA 2.

»ŽIDOV (HAJ’HUDI)

Broj 5. •