Жидов

Omladinski pokret.

11. Saznanje i životno zanimanje. Kako mi danas samo živimol Gledam život naš, doživljavam ga sam na sebi, proživljavam ga, pa se čudom čudim, što to od nas bi. Život onako tek prolazi iz dana u dan, kao da je život samo životarenje i übijanje svijesti i savjesti. Dofje mi, da me kod ovoga saznanja želja übija, da me tuga mori, ali onda me savlada ljubav i ja razumijem, da ste svi moja braća, da i vi sami u mnogim časovima gledate golu istinu, shvaćate svoj besmisleni život svakodnevni i zgražate se nad ropstvom prema stomaku, nad okovima duše vaše, koja je ~u borbi za opstanak“ izdala svoju svetost i svoje dostojanstvo. Čovjek, koji dođe do onog saznanja morao bi i opet se čudim, da se veoma rijetko to zbiva povući sve konzekvencije. To nije, kako se uvijek predbacuje nama mlađim, ekstremnosf, nego vjerujem > da svakom saznanju mora slijediti djelo, da nutarnja istina, do koje mukom neprospavamh noći i u borbi protiv neistine dolazimo, mora preobraziti čitav naš da mi to je tako naravno ne možemo više životariti, ne možemo više u truležu svakidašnjeg života ostati. Pa što se mora zbiti? Čitav naš život naš životni put mora biti tako odabran da kod svakog rada i djelovanja osjećamo, da služimo jednoj uzvišenoj ideji, da živimo za jedan cilj, koji je , izvan stomaka“.- Treba \i ovo jasnije reći, onda tvrdim, da je čitavo kapitalističko stoljeće učinilo od ljudi nešto, što mehanički služi jednoj ogromnoj mašini, jednoj civilizaciji vanjštine. A to je tako nastajo, što je na jednoj strani oilo moguće, da nekoliko njih živi od „zaslu'žene‘ rente, a ogromna većina ljudi morala je „raditi za kruh“, „boriti se za opstanak“. Promislimo li dobro, to je bio i jedan i drugi čovjek (i kapitalistički i proletarski tip prošloga stoljeća) ljudski ponižen, etički zakržljao. U čitavom životu (ih ljudi bila je neka napetost, neka nenaravnost i sakrivena očajnost, jer je sve služilo jednoib levijatanu, jednoj zagonetnoj nemani, koja je tražila dnevno žrtve i hekatombe progutala. Gdje leži čvor, kako ćemo ga razriješili, što ćemo činiti? pitaju židovski roditelji, koji bi rado usavršili u djeci ono što nijesu sami mogli u svom životu ispuniti, a pita isto osobito jedna židovska omladina, koja u sebi osjeća snagu, da živi novim životom, da bude sama predstražom jedne veličajne borbe, koju sprema židovski narod za svoju renesansu, za oživotvorenje svoga duha u razvoju ljudske kulture. Prije nego što še zajednički predamo traženju spomenutog čvora, da ga onda razriješimo, pa da možemo vedra lica koračati velikom cilju, neka nitko ne zaboravi, da je naše doba u svakom pogledu i preozbiljno, a da bi u jedan čas žrtvovao pisanju, pričanju i govoru, da me ne vodi. kod toga neko sigurno čuvstvo, da i ovo pisanje znači djelovanje, da ovim riječima govorim raštrkanoj našoj omladini, koja će, kad se uvjeri o tom, morati stvoriti odluku i činom svojim ispuniti zadaću svoga život«. Nalazimo se na prelazu jednog preživjelog društvenog života na našem planetu. Židovska omladina proživljava tu gigantsku borbu dvaju velikih naziranja u svijet i život. Ujedno stoji i židovstvo pred

odlukom. (storija židovskog naroda zove omladinu na djelo. Radila omladina u galutu, odlučila se ona za pijonirski rad u Palestini, jasno je, da če omladina biti nadahnuta novim idejama i u söcijalnoekonomskom i u nacijsko-kulturnom smjeru. Ali ovo nadahnuće ne će biti samo jedna idealna teorija, nego će te nove vječno ljudske ideje vulkanizirati čitavu dušu odlučne omladine, koja će u svojoj neograničenoj ljubavi prema istini raditi u svakom- času na tome, da aktivno revolticijonira zastarjeli poredaj, da u život, u živi život preobrazi ideje svoje. Upozna li jednom omladina, da je na vidiku novo doba, doba, koje će rad i slobodu učiniti svojim jakim stupovima, nastojaće zdrava mladež oko toga, da uvede u čitav društveni život svetost rada i dostojanstvo čiste slobode. 1 odmah se ovdje kod ovog prvog saznanja novog duha pita mladež kako će ona prema tome odrediti svoj put, odabrali svoje životno zanimanje i organski vezati svoje djelovanje sa životom čitave zajednice, u kojoj ona živi. Nije dosta samo „poznavati židovsku kulturu“, nego treba .živjeti u duhu židovskom, nije dosta ~otići u Palestinu“, nego_se valja , otresti galuta, povratiti se seljačkoj* primitivnosti i prirodnom životu; ne treba više ,stvarati ideje za ljude“, nego valja spremiti ljude za ideje; dosta je sa diskuliranjem „0“ kolonizatornim teorijama i metodama: traži, sažnaj, odluči se, a poteškoće, zapreke i najbolje puteve pokazaće ti sam rad u životu. Raditi valja, to smo do sada jasno saznali. Samo je muka, rad i djelovanje mjerilo i najuzvišeniji princip, na kome čitav ostali život bazira. Samo rad daje vrijednost čovjeku; nije pitanje, kakav je to cad, samo neka je čestit to je sve. Kako je suvišno reći čestit rad; Zar se išta drugo može nazvati radom? Zarade nema znoja, ploda nema bez rada. Pravi rad je oživotvorenje nutarnjeg života, prelaženje ideje u život. U svakom' je čovjeku osebinä i sposobnosti: To je dio duha u njemu. Ta njegova sposobnost, to osjećanje snage u sebi, hoće čovjek plastično ispoljavati; Čovjek mora iz plastične svoje potrebe raditi. Zapravo se odgoj, ako se dobro razumije, sastoji samo u tome, da se u svakom čovjeku otkhju te osobite sposobnosti, da se ta nutarnja potreba u čovjeku podupire, da se može nesmetano razviti. Kako u tome upravo griješi naše društvo. Kao da se i država i društvo i porodica urotiše protiv nemoćne djece i mladeži, da se ne razvije nesmetano iz svoje nutarnjosti. Krvna rodbina jednostrano odredjuje mladeži „zanimanja“, jer od nje valja učiniti „dobre građane“, ili je škola übijala svako slobodno razvijanje u djetetu, jer dijete moia „nešto naučiti“, ili je država mehanizirala jednim sistemom sve „pozive“, jer treba svaki čovjek ispuniti svoje državljanske dužnosti| Tako nađoh čvor svemu, čvor, koji smo tražili; Baš u tome leži sve, što se sa drugih strana određuju „pozivi“, što se daje smjer životu jednoga čovjeka uvijek iz vana, što se ne poštu ; e ona primitivna, sloboda i ono najjednostavnije prirodno pravo svakog čovjeka, da po svome nutarnjem zakonu i prema svojoj sposobnosti određuje sebi životni put i životno zanimanje. Ovo nepriznavanje prava samoodređenja svakog čovjeka dovelo je do ovih

jadnih pojava, koje nam pruža slika današnjeg društva. Pogledajmo jednom tu sliku današnjeg života i nemojmo preći ravnodušno preko toga, kao da je sve sasvim na svom mjestu. Vidim oko sebe malo vedrih lica. Život je muka. Nitko ne bi radio, da ne mora. Svaki mora raditi, ako hoće da „živi“. Imati jedan „poziv“ znači zarađivati novac, imati društveni položaj, uživati ugled, osigurati svoj opstanak. Gledam oko sebe zakržljale ljude, blijeda lica i pesnice. Gledam ljude, koji su u školama jednostrano razvili svoj intelekt i postali „pametni“, dok je* na drugoj strani „radmk“ u velikim jamnicama produkcije razvio svoje mišice, a zanemario čovjeka u sebi, Svuda ta raskomadanost, neelastičnost, neharmonija. Svuda melankolija, apatičnost i rezignacija. Židovska omladina stoji sada pred odlukom : ili i dalje služiti, toj životnoj laži, biti robom jednog društva i u jednom namještenju vegetirati, ili opet stresti se okova i slijediti tom prirodnom svom zakonu, svom pravom nutarnjem pozivu. Rekosmo, da je samo taj čestiti rad svet-, da samo to usavršavanje svih svojih sposobnosti daje čovjeku dostojanstvo: da je samo'-ona dužnost slatka, koju čovjek slobodnom svojom odlukom uzima na se. Zar nije, braćo, kao da pada jedan kamen sa srca, kad se o tgm harmoničnom razvijanju svih naših sposobnosti čuje, i kad se osjeća, da je samo svojevoljno , pripadanje jednoj pravoj zajednici rada jedino opravdano organsko vezanje sa ljudima? Kako odmah sunce grije, zrak miluje naša pluća, lice se vedri, posao postaje mio, lagan, pravom plastičnom igrom. A uz rad se pjevaju ritmičke pjesme rada, jer pravi rad je ritam, koji nas oslobađa od nutarnje vezanosti. Spomenemo li sad Palestinu i pomislimo li na naše buduće zadaće u njoj, otvara nam se sjajan vidik u budućnost, Vidimo smjer i ujedno realnu bazu, da' možemo slobodno razviti sve svoje sposobnosti. Palestina je zemlja rada, zemlja u kojoj svaki od nas može naći pravo polje svom djelovanju, a upravo o tome se radi, da ne. moramo više raditi, nego da hoćemo raditi. Hoćemo svaki iz nutarnje potrebe i po svojoj sposobnosti. Tako ja shvaćam slobodu i jednakost; Braća smo svi u radu, rad nas veže, svaki iz svoje nutarnje snage i plastične potrebe slobodno bira svoj rad. Taj pravi rad čini, svakog ođ nas dostojnim, vrijednim; lakp postaju svi jednako svetinji. Čistim, istinitim. Ne rastavlja nas ni spol, ni starost, ni položaj, nego postajemo zbilja jednakim u svojoj ljudskoj vrijednosti, jednakim ne po formalnom zakonu, nego po jednom vječnom nepisanom prirodnom zakonu. Tu harmoniju slobode i rada, to organsko spajanje iz svoje volje sa jednom živom zajednicom ne ćemo moći nikad polučiti u galutu, nego jedino u Palestini, To saznanje traži odluku. Vidim konflikte, vidim borbu stare i nove generacije, vidim borbu „otaca i djece“. To mora biti, to zahtjeva prava židovska renesansa, to zahtjeva pravo omladinstvo, jer je ono revolucionarno. Da li ostaješ u galutu ili ideš u Palestinu, moj brate po idealima, valja ti povući konzekvencije iz svog cijonizma; To zahtjeva istina u tebi, to je put k cilju.

STRANA 2.

„Ž 1 D O V“ (HA JHUDI)

BROJ 8.