Жидов

Jedinstvo.

Wir sind ©in Volk, ein Volk. Sefardima, koji su jkkl konac petnaestog i početkom šesnaestog vijeka morali bježati s pironejškoga poluotoka, Turska je širom otvorila vrata. Carigrad i Solun bile su najjače židovske općine. I tek što su se ondje naselili, Carigrad je brojao četrdeset i četiri, Solun najprije desetak, domala trideset i šest malih općina. Kako su dolazili iz raznih mjesta, tako su nosili sa sobom svaki svoju lokalnu tradiciju, svaka je skupina presadila u novu domaju svoju sinagogu, svoj rabinski kolegij, svoje zasebne običaje svoj »lokalni kolorit«, kako bismo danas kazali. Solun je već u šesnaestome vijeku po svojoj židovskoj većini pučanstva bio židovski grad; ali nikad, ni u svome daljnjemu razvitku, nije bio nikakvi centar židovskoga života; nikiald, vec ako u doba nevolja, nije bilo koncentrirano židovske » voljo u njemu i svaka je sila, koja je a kidala Solunom, mimo Mazila njegovo židovsko obilježje. Čemu ta istorijska reminiscencijo. l ! Jer je ovo tipski primjer one radi'danosti, što ju je spoljašnje rasulo unioelo u naš narod. Jedna je od galutskih bolesti našega naroda bila ta, što je, prosto rno razasut, razasuo i svoj misaoni život gubeći se u izmudrenim domišljajima. Kao da je osjećao potrebu, da stvori sve to više duševnih spona, koje će ga čvrsto vezivati o židovstvo, e da mu se život ne raskine od spoljašnjili potresa, on je stvarao bezbroj sitnih pravila za svaki čun i svaki korak. K tomu je, kad je ostalomu svijetu već svita© novi vijek, u našemu narodu došla mistička reakcija kabele, a doenije hssidiizma. Imajući gorkih briga oko spoIjiašnjega svoga .oj»stanka, usred pr; gona, übijanja, Židovi su se bez doma svoga, grčevito držali duševne domaje, ali bez one duševne smirenosti, koja jedina dopušta vedro sintetško gledanje. Tako smo, podmorani sjmljašnjiim prilikama, stvoriti n prošlosti fanatičare nijansa. I toga fanatizma nijansa u gdječemu. i pogdjegdje ne mogosnro se posvema otresti. Osebujnosti, »lokalu; koloriti« omiljeli su argumenti, i gdje sn do «©traga iziblijedili. Pa kad bi još bilo samo to; ali počesto se od tih nijansa konstrnišu bitnosti, kadre, da nas razdvajaju. Ca i filantropija pokadšto se u nas »kolloriše». Spomenimo se primjerice halnke u Jeraršalajimu; ima je madžarske, galičke, sefardske i t. 1. , Opasnost je u tomu: zagrizeš li se u te nijanse, gubiš vid za cjelovitost i biće stvar k A biće je stvari u nas ovo: Koliko je spoljašnje komadanje židoA-skoga naroda uzrokovalo i unutrašnje razdvajanje duševnosti njegoA'e; koliko su ga ograde geta rastvorile u sputane grupe, koje su se spoljašnje dodirivale samo rr vremenima, kad su se, proganjane, dale na putovanja u nove krajeve, u »utočišta«: toliko je, vezan vjernošću o svoju tradiciju, težio ne odolj iivom težnjom nam Inoga samoodržanja za tim, da se što više uživi u svoju zajedničku, jednu, duševnu domaju. Zato je grčevito zadirao do u najtanje razgranke duševnih tvorina svoga naroda; zato ih je primjenjivao na svaki svoj čin i korak, zato je i tražio u njima regulativ i za trivijalnu svagdašnjost. Nijedna spo-

na, ma kako konstruktivno SKOlastlčki izvještačona iz .jednostavne monumenta!nosti Biblije, nije mu bila drugo, već težnja, regbi, zä jačanjem unutrašnje organizacije s polja raskidanoga organizma, ]><> kome će dobiti internu duševnu silu, e da odoli spoljašnjoj prisili. lako je tako potamnio vid za biblijsku jednovitost, iako •su u mnegočenm nijanse zadobile značajku bitnosti: opet je tako bivalo samo od težnje, da svojini sponama ostane srašten sa svojim židovstvom. Ali što je bilo nekad, n mračno doba svijeta, sredstvo održanja aterit rijskog jedinstva, to je, kad je stalo svitati, kad su na zglobovima naših nogu i ruku popuštale negve, održalo onaj at-cmistički dub, koji je spoljašnjoni prisilom uzrokovanu rasiki.dnn ’'-t lasttrajao n spoljašnji Anton cinizam malih grupa nevezan više kao prije centripetalnom silom težnje za duševnim samoodržanjem židovstva, jier je i naša dnševnost bivala centrifugalna-. Nestajalo je »an tori teta«, koji su prije vladali, zvali se omi Biblija iIH Talmud ili ftulban arub ili Zubar ili More ’nebubini. Aulonomiznm, kroz s pol jaše n, ne'ntouz’va.Ti. najvećma s i zbl ijednelim »iV-oloritma«,. izredao se napokon u antagonizme: zapadnjačko i istočno i druga »židovstva-. Nije to ne posljetku samo naša bolest. I n cr-lšakojeg drugog naroda ovo se razdvajan;? zamjećuje. Ali naš narodni život, aibnormian, i n tome se razlikuje od drugih, što se n drugdi naroda t'ijem doista stvaraju samo nijanse, dok bi n nas neminovno dovele do raspada. Jer našemu poroditi nedostaje neposrednost uzajamnoga fizičkoga kontakta, šo ga da’? zajednica teritorija. Toga radi nužna nam je prisna neposrednost uzajamnoga duševnoga i voljnoga kontakta. Na sreću sintetska je sila cijionske misli u savreraenoj njezinoj formi došla u pravi čas, da učvrsti veze voljnoga jedinstva, kad su stale malaksiati. Nebitne su nam »autonomije«, nebitni i »koloriti«. Sva nas je naša tjesnogrudteost ostavila u najvećemu istorijskome času. što ga svijet proživljuje, a za, nas jje postao časom odluke ne tek o proširenim ili suženim granicama, već o životu. Ali još ni jesmo posvema prevladali tu tjesnogrndnost. Najpače ml ovdje, u Jugoslaviji. Pored svega toga, što nema više ni najmanje sumnje, da smo se u kud i kamo pretežnom« dijelu svome zbiljski ujedinili u svome htijenju, tko od nas ne osjeća, da još ni jesu pale sve ograde? Ograde pojedinaca i ograde skupina. Još je tu onaj ga-lntskl oprez, koji nas je kroz vi jekove silio, te smo svoje židovstvo ostavili n židovskome getu. kad smo iz njega izlazili n grad, među svjet. i vraćali se k -njemu svako veće. kad se iza nas zalupila kapija geta. Još židovstvo mnogih ne podnosi izlaza u svijet s oni, zirka jiuči naokolo, plaho o njemu šapću, ne usuđuju se svoja jaka čuvstva odavati, jer za to treba pored čuvstava i volja i ponos, koji se stidi straha. I još nedotječe mnogima bezmvjetnosti ispovijesti, one potpune predanosti svom uvjerenju, koja ravnim putem, bez krivudanja, ne mareći za kamenje, o koje bi se mogli spotaći, vodi do cilja. Još ima u nas onoga partikularističkog duha, koji ljubomorno čuva svoju sa-

mostalnost, bilo općinsku bilo političkim Kako jedni još ne poimaju nužde saveza ojićdna, tako se kanda drugi boje za svoju -neovisnost regijomalne židovske politike. J elna će biti vlast u državi, koja će imati da odluči -o našim zahtjevima, jediaja forum, pred koji valja da ih iznesemo. Ima li svrbe, da istupamo u svakoj provinciji neovisno jedni o drugima, kad za cijelo bar židovsko pitanje nii u kojem pogledu nije pitanje raznoliko prema pojedinim provincijama? Mi kanda i endje, gdje nas je misao narodnoga jedinstva ujedinila, još vučemo za sobom d obranu mjeru zasebnih »kolorita«, pa i u područje eksternih političkih problema, gdje za cijele spolj ašmj-i svijet neinS, za njih razumijevanja, a ni cd nas nitko ne poima, što če nam tu. Ali da je pored toga misao i svijest jedinstva danas pobjednica, to je neosporno. 0 svemu se dru gornje maže prepirati, je li korisno, Ima li svrhe. I prije no što mladež u nas uzme našu stvar u ruke, radi» katna i bezuvjetna, potpuno zadojena sviješću jedinstva i voljom za puno jedinstvo, dnh je mladosti zagespodovao jednom za uvijek, onaj dub, koji ne će dati, da se i jedna bolest galnta bani kao vrlina, da se ikad još uskrisi ato mističko židovstvo. Misao, koja danas jače no ikad veže Židove u Kini sa Židovom u Americil, Židova u Engleskoj sa Židovom u Eusijii —• pored sve razlikosti »kolorita« podvrgava neminovno snagom svoga etičkoga autoriteta svome diktatu svakoga između nas. I svi če i u nas morati da shvate, te židovski narod nema više rajesla za one, koji ne će da se podvrgnu, da služe njegovoj volji za jedinstvom, U tn če morati da vjeruju i oni, kojima je dcjako židostvo služilo, da se uspinju ma njegovim leđima. Židovski narod, kojega toliki Hamani nijesn mogli satrti, ulazeći u svoje proljeće, ujedinjen jakošću svoje volje, ostavlja za sobom bolesti galnta, ne dajući, da one izvrše, što nljesu mogli da izvrše Hamani. Omladinski pokret.

111. Omladinska zajednica i omladinsko selo. Pravog omladinskog pokreta do danas zapravo u našim krajevima nije bilo; nije moglo biti stoga, jer sm i oni pojedini pravi omladinci bili raštrkani i nisu ništa zajednički poduzeli, da ostvare ijednu cd onih ideja i želja, koje su ini ležale na srcu. Što više razmišljamo o razlozima pomanjkanja jednog pravog omladinskog pokreta te se pitamo, zašto nije bdio dosada još nijedne omladinske zajednice, to ćeano naći, da na jednoj strani leži' razlog ii tome, što sn pojedini omladinci živjeli u velikoj nutarnjoj osamljenosti, a na drugoj strani u tome, što je do sada bilo rnliogo društava sa mladim članovima, ali još nijedne prirodne zajednice. Rad? se samo o toj prirodnoj zajednici. Do sada sn bila stvorena društva tako reći na temelju slučajnosti. Većinom jc kod sklapanja takvih društava odlučivao t. zv. društveni položaj. Tako imade društava za akademičare, za srednjoškolce, za šegrte, radnike, građane, za kćeri inteligentnijih i viših slojeva. Samo činjenica, rta je jedan mladić stupio na uzvišeno tlo

STRANA 2.

„ŽIDOV“ (HAJHUPI)

BROJ Q.