Жидов

obavljala svoje poslove i uspjela, da Gošen postane žitnom kamarom Micrajima i da prehranjujući velik dio egipatskog naroda, üblaži mnogu bijedu i nevolju i spajsi od očite smrti mnogo egipatskih ljudi. Nu zlikovci oko farau uskog trona ne mogahu dugo gledati ovu blagosdovnu oazu radišnog plemena,. PoffHsfcoše im zazuibiee za suvišcima Gošema. I oni ih jednostavno rekviriraše. Nu ne porazdijeliše ih među narod, nego sakriše niajveći dio u spekulativne svrhe, da podignu cijene. Mnogo se hrane Ovako pokvarilo, a narodu rekoše, da Gošen svoju žetvu sakriva, da s njome lihvari i da se Jurena kriomice izvaža iz zemlje. Nastala je razumljivo jedna divlja mržnja na tuđince. koji tako bezdušno eksploatiraju zemlju i narod, gdje živu. I oduzeše im zemlje, koje prema prikazivanju gospodu jačih kasta nijesu zavrijedili i prisiliše Jakovljeve potomke na robiju. Mjesto da om zemlju crnicu, koja će da dade bijeli hljebac, moradoše sada praviti cigle iz pijeska i klesati kamen dovučen iz dalekih gora, da Sagrade piramide za vječnu slavu farauna. Narod nije imao što da jede, nu piramide rastoše nebu pod oblake. A kad je narod u svojoj zdvojnosti počeo rogoboriti, pokazivahu mu Izrajilce, koji su krivi svemu zlu. jer su najprije isisali i iscrpli zemlju, da je onda n spekulativnoj namjeri zanemare. Zato su ti omraženi tuđinci zaslužili najstrože kar zne. Upriličivale se javne predstave i svetkovine. gdje se Izrailce ismjehivalo, bičevalo i mučilo na Svakojake načine, ne bi li se narod zasitio zabavom, kad mu ne mOgoše dati kruha. Toka je Gošen dospio između čekića i nakovnja, odsvuda okružen neprijateljima, izvrgnut napadajima i progonima sa sviju strana. Nekoć uspravni, zdravi ljudi postali su blijedi slabići pognute šije i zgrbIjenih leđa. Uvijek pod strogim okom goniča nijesu se više usuđivali ni da dišu. a kamo li da govore. Pomalo su zaboravljali jezik svojih otaca, ta bojali Su se svoje sjenke. I nijesu ni pomislili, da to ne mora uvijek tako biti, niti je uvijek tako bilo. Što će, kuda će? U zemlji tuđinci, a nigdje na svijetu svoje domaje ili rođene grude, nigdje rodbine ni prijatelja. Stisnuti zube i žutiti, nema spasa! Dešavalo se katkada, da je u gdjekojem robu planuo čovjek i digao

ruku na mučitelja prezTevši sve neminovme opasne posljedice. A događalo se katkada također, da je u oku gdjekojega roba sijevnula spoznaja i da je kriknuo u Sav glas: »Ne dajmo se, braćo, prijatelji, ne dajmo ee!« I mnogi su robovi zadrhtali najprije od uzbuđenja i samosvijesti i nade,, a onda od straha i očaja. I čuo se boflni šapat: »Šutite, šutite! Ne izazivajte, već mirujte! Hoćete li, dia nas još više biju ?« Mrak se spustio nia zemlju G-ošen i obavio umornu drijemežnu dušu djece IzriajilOve. To je trajalo nekoliko decenija. Nu Izrajilci, otupjeli, izgubili su račun i činilo im se. da su već stoljeća phohujafla nad njihovom nesrećom. Jednoga dlana uzbuni se krv u Mojsiji, kad je vidio, gdje Egipćanin muči Izrajiloa ni kriva ni dužna. Upustivši se u obranu roba übije on Egipćanina. Slučajno ga nadglednici ne opaziše i vrbica ostade nepoznat. Tla tko bi ga tražio nia kraljevskom dvoru i tko bi pomislio, da bi taj tako pomno odgojeni mladić mogao takova šta da učini? Sve češće ga je vuklo u blizinu piramiđb. da studira život tih robova. »Tko eu ti ljudi i Odakle, zašto robuju i dokle će tako? Zašto mu to ne daje mira ni na javi, ni n snu?« Tako je Mojsije doznao, da je i on sin toga plemena što robuje faraon ima. I Osjetio je poziv i dužnost, da izbavi svoju braću. Upoznao je njihove patnje, naučio je njihov jezik i odlučio je, da im postane vođom. Kad su ga pitali: »Tko si ti. u čije nam ime govoriš?« on je čuo njihovo neznanje i nepovjerenje i njihovu malodušnost i odgovarao im je priprosto: »Ja sam, koji jesam. A šalje nf'glas duše moje i vatra Srca mog<a. Treba da služite svojemu Bogu. Otići ćemo odavde— gdje je zemlja oskvrnuta tri dana hoda daleko, da tamo tri dana u potpunoj slobodi služimo svome Bogu!« A kad mu rekoše: »Ti hoćeš da nas upropastiš. Misliš li, da ne znamo, kako si übio Egipćanina?«, onda je razumio, da su se ti ljudi već toliko izgubili i zaboravili, da ih treba 1 brzo osoviti i pridići, ako ih se još hoće izvesti iz misirske robijašnice. Pokušao je u izravnim pregovorima sa Faraonom, da od njega dobije dozvolu za

Izrajilce, da mogu ostaviti Gošen makar samo na par dana. Da se nakon toliko godina neprestanog (robovanja odmore makar samo nekoliko dana. Nu Faraon je po savjetu svojih doglavioa ostao tvrdokoran. Konjima je svojim davao odmora nakon rada, nu Izrajilci moradoše robovati bez prestanka. Konje je hranio zoblju, a Izrajilce batinlama. A sve to iz puke obijesti bez i najmanje koristi po državu. Robovi razumješe, da je daljnji opstanak u Gošenu nemoguć. To bi bila sigurna propast. Valja izaći što prije, nta kuda. I Mojsije je pripravljao egzodus. Imao je mnogo muke sa starešinama IzrajilacS. Sve su oni htjeli znati bolje od Mojsije, sve su htjeli predvidjeti i proračunati, da dokažu nemogućnost i neizvedivost osnove. Progliašivahu Mojsiju fantastom, idejal istom i utopistom. »On očito ne zna zai neprohodnu pustinju na istoku! On očito ne zna, da se Crveno More ne može samo tako prijeći! A ako se svladaju sve te zapreke, gdje je ta obećana zemlja Abrahamova i kakova je, zar je dovoljno prostrana, dosta plodna i nenapučena? Kolikih li opasnosti?! Zar bi bilo pametno i praktično ostaviti egipatske lonce za ovakovu nesigurnu budućnost?« I dok se mlađa generacija puna poleta okupila oko Mojsije, da se pripravi za put, dotle je starija generacija neodlučna kolebala i krizmala, zaglibila još dublje u robovanju, klanjala se biču, što ih je tukao i ljubila okove, što su ih sHipinjali. Nu prilike bile su jiače i od Farauna i od slabost} starješina Izrajilaoa l . Jedna je nesreća za drugom navalite na državu. Glad, kuga, tuča, skakavci, divlje zvijeri. Nestalo je Svakog reda i svake sigurnosti, bijesnio je građanski rat, boj sVih protiv sviju. Sred ovog meteža izdao je Mojsije zapovijed: »Dižite 8e djedo Jakovljeva, da se pođemo pomoliti svome Bogu!« I sav je iziiajilski puk ustao kao jedan čovjek, da slijedi Mojsiju na istok. Nije više bilo slabih staraca i nije više bilo neodlučnih starješina. Muško i žensko, staro i mlado svrstalo se u jednu nepreglednu povorku, da pođe onamo, gdje izlazi sunce. Stotine hiljada ljudi Ostavilo je stoljetnu robijašnicn. Nijesu se odšuljali sred noći, nego ustadoše u po bijela dana, da uz svirku i pijev i ples pozdrave dfin slobode. Sunce divno i'

Mariginalija k antisemitizmu.

Tako su ugrezli u svojoj opakosti, da je više ne bivaju svijesni. Ne vide, da je siktanje njihove mržnje ogledalo, u kome se odrazuje sve ruglo i sva podlost njihovih duša. Duša? . . . * Nijednog nam dobrog svojstva ne ostaviše i ne opažaju, kako su time, prevršivši svaku mjeru, razotkrili najdublje dno, iz kojeg dolazi njihov kriještavi glas: glas lišen Boga. I vi, koji se odrekoste Boga u čovjeku, namećete se sudijama? . . . * Htijući poniziti čovjeka u nama duboko li ga poniziše u sebi! Silili su nas, da šutke snosimo njihove niske riječi i njihove zločinačke čine, a svoj veliki vapaj da uščuvamo za čas smrti. U tome vapaju bilo je naše ćudoredno izbavljenje: umirali smo bar

veliki, s Bogom u sebi i s Bogom aa ustima. A oni ni u tome času ne spoznaše veličine toga umiranja, veličine čovjeka, koji se, besmrtan, presađuje u sapatnika umiranja, u vječnost naroda, kome je dano, da u bolima rađa iz sebe spasenje čovjekovo : geulu. Bili su uvjereni, da su oni veliki po velikoj sili, koja je u njih: koja prinosi baklju lomači; koja mačem probada; koja kolje i oskvrnjuje. Samooskvrnitelji! ♦ Ta ih je sila naučila, da nas preziru. Dvije tisuće godina naših muka i progona ne bjehu dosta, da ih nauče stiditi se toga prezira i prezirati sebe. Mal ne dvije tisuće godina već traje i vašim dušama još se nije rodio Spasitelj. Čuvate jedan sveti grob, zemsku relikviju i još nije vječni duh ljubavi iz njega progovorio vama i nije postao životom u vama . . .

Kad prestane preziranje surova siledžije; kad se bude u njima probudio stid i samoprijezir s prošlosti, za nas prebolne, za njih presramotne; kad budu stali spoznavati ćudorednu dužnost prema sebi : Onda ćemo početi poštivati njihova ćudoredna mjerila. * s Naše duše su sužnjevi među nevidljivim zidinama tamnice, u koju nas je svaki puta, kad ih htjedosmo probiti, gurnula natrag jedna tamničarska civilizacija. Je li čudo, da je jedan dio našeg naroda polomio krila? Ali u većini njegovoj jest snaga obnove. Iz krila naše nacije rodiše se ćudoredni reformatori; i još živi u njoj snaga obnove. Nije li u antisemitizmu i strah pred njom? Nije li, svijesna ili besvijesna, želja za vječnim analfabetstvom deklasiranih n opće? a. 1.

STRANA 2.

»Z i n»v« nmjHurm

BROJ 8. i 9.