Жидов

konferencija dala ugledno mjesto kulturnom programu u galutu u protimbi sa američkim cijonistima, koji su tražili, da se ovaj dio rada izluči iz programa cijonističkog rada. Istakli smo ovaj »galutski« dio rada na prvom mjestu, ma da mu u cijonističkom programu dakako ne pripada, zato, što se u njemu očituju izvjesne oprečnosti mehaničke i duševne politike najjače. Ta oprečnost izbila je i u pogledu palestinskog, dakle čisto cijonističkog rada, no više kao razlike u metodi nego li u naziranju: u pitanju zemljišne nacijonalizacije. I ovdje je, najpače istočno židovstvo. zastupalo socijalno-etski princip bezuslovne i potpune nacijonalizacije tla. Taj princip jedva je tko osporavao. Niko nije zastupao principa isključivog privatnog vlasništva. Ali »računalo se s prilikama«, to će reći: držeći, da se prije svega radi o tome, da Židovi stiču što više zemljišta, jer bi nas inače pretekli drugi, mislila je većina, da treba privatnoj inicijativi i na polju zemljišne kolonizacije dati slobodu, iako jako ograničenu. Nije ovdje mjesto, da se raspravi ovo ozbiljno i vanredno zamašno pitanje. Toliko stoji, da baš u ovome pitanju, u koliko se izluče momenti aktuelne nužde, privole mandatarne vlasti, ne može moralno da odlučuje brojčana većina predstavnika cijonista u galutu, već oni, po čijem radu ima Palestina da postane židovskom. *Socijalno-etske ideje jednako i još više su realne osnovke života jedne tek nastajne zajednice, no t. zv. »praktični« momenti. Manjina, koja je glasovala za isključivost nacijonalizovanja zemljišta, bila je veoma znatna i nipošto je nije vodio partijskosocijalistički dogmatizam. Iz zahtjeva manjine, koji je ipak ostao osnovni princip cijonističke kolonizacije, ozvanja krik duše. U stvari zavisit će jedino o moralnoj snagi, koju će židovska zajednica nasmoći u financijskoj požrtvovnosti, hoće li se moći da provede u čistoći princip nacijonalizacije tla. Cijonistički je pokret pored velike uloge, što je igra Amerika u njemu, a koja se uloga dolično ocijenila zadržao potpuno svoju idejnu orijentaciju. Ova je ustaljena. O čemu se sad još radilo, to jest: rad i metode rada (i taktike u pogledu odnošaja prema Arapima). Konferencija je našla platformu za sklad sa željama strogovjernoga židovstva, a to je jedan rezultat, koji je veoma važan za rad, najpače kulturni, u Palestini. Mizrahi je dojako bio i suviše dogmatičan: \Veizmann je u svojoj polemici s njime izgubio strpljivost. Odsele bit će manje trvenja i manje nervoznosti radi mizrahija. Konferencija je pored toga, usuprot rijetkih tjesnogrudnih glasova, priznala u organizaciji opravdanost opstanka novih zasebnih saveza, koji su nastali za vrijeme rata kao posljeci naziranja, koja su medjuto našla svoju organizacijonu formu, tako hapoel hacaira, ceirej Cijon. Cijonistička organizacija ima, kao i dosele, da obuhvaća sav život naroda i ne smije da postane partijom. Ona se dakle mora prilagodjivati mijenama u životu naroda. Konferencija je toga bila u punoj mjeri svijesna. Konačne forme za imigraciju, za provadjanje djelatnosti u Palestini, a ni za organizaciju samu, nijesu utvrdjene i ni-

jesu se ovaj puta dale utvrditi. Organizatorna forma pokreta preudesiia se prema zahtjevima, koje stavlja na živu organizaciju diferenciranje, koje je medjutim u njoj nastalo. U izvjesnoj mjeri ostaje i dalje »diktatura« vodja, kako ju je jedan uvaženi član organizacije nazvao, ako se može nazvati diktaturom vršenje mandata, koji im je povjeren po predstavnicima cijeloga pokreta. Konferencija je sebi bila svijesna, da dojakošnji način i mjera sabiranja sredstava nipošto ne može garantovati izvedenja golemih zadataka ni početnoga rada. Nakon što je napon svih duševnih i čuvstvenih energija doveo do San Rema, stojimo pred istorijskom odgovornosti, koja može da nam donese konačni slom svih nada za budućnost našega naroda. ako je ne shvatimo u svoj njezinoj strašnoj veličini. Konferencija je imperativno morala, da stavi požrtvpvnost cijeloga naroda ne samo cijonista na najveću probu. Ona je ustanovila Keren Hajasod. O njemu drugom prilikom. Cijonistički je cilj danas jedan silni financijski problem u jednakoj mjeri kao i problem ljudi. Jedno se od drugoga ne može odijeliti. Cijoniste treba u prvom redu da upamte: »Dosta je riječi!« Hoće li da skupe energije cijeloga židovstva u cilju obnove domaje,- oni moraju da prvi nasmognu maksimum požrtvovnosti. Dojako nosila je cijelo breme odgovornosti nekolicina odabranih. Danas, gdje se otvoriše vrata Palestine, jao sudbini naroda, ako u pitanju: »Židovski narode, što si ti uradio?« bude zvučio prijekor razočaranja.

Cijonizam bez cijona

To bi imao da bude naslov članka »Caveant consules«, koji je objelodanjen u broju 84. »Židovske Svijesti«. Redakcija je dobro učinila, te se nije identifikovala s piščevim izvodima. Poznajemo melodiju, koja potiče iz početka ovoga stoljeća. Nije u interesu stvari, da ju opet intonujemo sada nakon San Rema. A nije ni lako naći danas zato shvaćanja. Pisac članka morao je tek tražiti poteškoće, te je znatno kolebao u zastupanju svoga stajališta. Morala su stoga nastati razna protuslovlja. Pisac govori o tome, da se bezuvjetno (koju riječ, nota bene. podcrtava) moramo podvrgnuti smjernicama, koje izdaje cijonistička centrala, te je protiv agitacije za halucpokret u nas, dok se to upravo traži i od nas sa strane londonske centrale. Njemu je židovska domaja svih Židova i svega židovstva odredjena tek da bude azilom za istočne Židove. Mi ostali je ne trebamo, mi ćemo mirno ostati ovdje. »Od nas«, piše on, »koji ovdje živimo, traži se požrtvovnost i oduševljenje, zrelo narodno naziranje i ništa više«. -\ko promotrimo djela jugoslavenskog židovstva na polju »požrtvovanosti«, čini nam se, da nisu osobito velika, a oduševljenje, koje dolazi do izražaja u godišnjim glavnim skupštinama i u drugim govorima, nije sigurno mjerodavno. Dr. Benau traži više. On hoće »maksimalno oduševljenje za Erec-Jisrael«. Ako imamo u vidu glavni cilj cijonizma u ovoj zemlji, srašte-

nje sa zemljom, koja hrani, tad je i on pripravan da dade, kad ustreba, i »krvni porez«. Idealizam, koji ne priznaje kod zahtjeva »radnog poreza«, koji je isto tako važan. Ne ćemo da se opijamo u krvi, dosta je u sva vremena proteklo židovske krvi dostatno da ispuni pravo »crveno more«. Stojimo na stajalištu, da »OeulatHaarec« može doći i doći će samo radom i to židovskim radom. Otklanjamo »porez u krvi« i tražimo porez u radu. Nije nam do onih »par kvalifikovanih radnika«, koje nam obećaje dr. Benau za izgradnju Palestine, hoćemo više, mnogo više, hoćemo da pomognemo pijonirima, koji su nam se rodili u našoj ponosnoj mladeži, da postignu, što traži cijeli svijet od svakog mladog Židova, gdje god se slučajno nalazio, da naime vlastitom svojom snagom podupre djelo izgradnje nama svima zajedničke domaje i budućnosti, dakle budućnosti i onih Židova, koji ovdje žive i koji će živjeti. Jedini je uvjet za tu veliku zadaću tjelesno i duševno osposobljenje. »Ako budemo k Vama došli i od vas tražili vašu mladež tad ne krzmajte!«, rekao je pred nekoliko tjedana Šmarjahu Levin u Bratislavi. Ni u Jugoslaviji ne bi drukčije govorio, kao što to uvijek traži naše vodstvo, kome se po savjetu dra. Benaua moramo bezuvjetno podvrgavati kao disciplinovani cijcniste. I od nas traži! Dru. Benauu nije poznata tajna, da pridolaženje mladih svježih radnih snaga iz onih predjela, iz kojih to najviše iščekujemo, za dugo vremena ne će postići toliku mjeru, kako bi bilo potrebno za izgradnju zemlje. Neka samo pomisli na prilike u Rusiji i Poljskoj, gdje naša mladež još uvijek krvari i polagano iznemaže. Nije li s toga naša najsvetija dužnost, da priskočimo u pomoć? Mi ne dolazimo mladeži, ona dolazi k nama, dolazi u tolikom broju, te moramo agitovati, da se ne bi’ taj broj povećao. To je naša jedina »štetna agitacija«, za koju drži dr. Benau, da nam mora biti opomena. Agitujemo protiv toga, jer nažalost nemamo mogućnosti, da cdmah svima pomognemo. No ne oduzimamo im nade i ne tješimo ih »židovskim selom u galutu«, jer u to ne vjerujemo. Uvjereni smo, da ne će biti židovskog sela u galutu, dok ne bude i zadnji pedalj palestinskog zemljišta obradjen. 1 židovski koloniste u Kanadi i Argentini napuštaju svoja obitavališta i polaze u zemlju otaca. Dr. Benau nije pravo spoznao znamenovanje čarobne riječi »Cijon«. Trebalo bi da ima na umu, da je ta riječ više nego samo politički pojam, mnogima mnogo više, nekojima sam život. Koliko više razumjevanja nalazimo za »našu štetnu agitaciju« kod naših sugradjana druge narodnosti, koji su imali prilike da posmatraju problem iz najbliže blizine, te imaju odvažnosti. da slobodno izraze svoje mišljenje. Pisac ovih redaka imao je prije kratkog vremena priliku da razvije pred jednim srpskim državnikom (koji je u staroj Srbiji i u novoj Jugoslaviji bio češće ministar) smjernice našeg praktičnog rada u ovoj zemlji i morao se čuditi, kojim je dubokim razumijevanjem taj državnik pratio njegova razlaganja. Taj državnik drži, u pravom shvaćanju konzekvenca našeg odgojnog rada, da će naše djelova-

2

»ŽIDOV- (HAJHUPI).

BROJ 24.