Жидов

Minulo Savezno Vijeće po tome je imalo da vrši više realno-radne nego li ideološki-orijentacijone zadatke. To je imalo da bude njegovo obilježje, i bilo je to u glavnome. Centralna pitanja bila su ona za Narodni Fond i za palestinski rad. A prije svega akcija za »Keren Hajesod«. Istina, o potonjem nije se do pred završetak konferencije govorilo. Radni program za nj još nije bio izradjen po Egzekutivi u Londonu, a bio je najavljen dolazak sekretara »Keren Hajesoda«, g. Juliusa Bergera, koji je imao da dade potanke upute i putokaze za organizaciju rada. Tu je zadaću izvršio više u konferencijama s vodstvom našega Saveza nego li u savršenom referatu u Saveznom Vijeću. Akcija je, kao najhitniji dio rada za najmanje jednu godinu, započela s priličnim uspjehom. Najviše je vremena trajala rasprava o palestinskom radu. Sam referat bio je veoma opsežan. Mišljenja su se razilazila o tome, da li se prema našim prilikama, a najpnČe prema općim prilikama židovstva, imaju i unutar našega Saveza u velikom stilu pokretati sve one akcije, koje spadaju u djelokrug palestinskih komisija. To su stvari, koje jedva da je u stanju riješiti jedna velika skupština. Ima tu pitanja, kod čijeg rješavanja treba osjećaj najveće moralne odgovornosti i najskrupuloznija savjesnost prema pojedincima, o čijoj se budućoj sudbini u Palestini radi, kao i prema organizaciji, koju tereti najveća financijska odgovornost, a uz to moralna prema mandatarnoj vlasti. Kod pitanja emigracije na pr. valja neprestano udešavati rad prema direktivama Egzekutive u Londonu, koja za sad valjda za velik dio narodne godine, samo vrlo malenom broju neimućnih daje dozvolu useljivanja u Palestinu. Radi se dakle o tome, da se ne hazardira ni sa egzistencijom pojedinaca ni sa mogućnostima radnih prilika u Palestini. Praktično dolazi naša država u prvome redu u obzir kao eksportna zemlja za gradjevm materijal. Halucski pokret prije svega je, za sad i za našu državu, od etske važnosti. No o tim, u prvom redu bitnim pitanjima, debata je bila kraća. Referat i raspoloženje, stvoreno na pretkonferenciji o palestinskom radu, dali su debati drugi pravac, pa je debata kadikad zamračila ono, o čemu se, stvarno, u istinu imalo da raspravlja. Tako je najviše prostora zapremalo pitanje, ima li palestinska komisija da bude posve autonomna ili podredjena vodstvu Saveza, koje nosi svu odgovornost za sav cijonistički rad u svome području. Tu su se bez potrebe, a na uštrb visine debate, uplitale i osobnosti i time se nužno proizveo dojam, da se za pitanjem autonomije kriju osobni motivi. Služi na čast Vijeću, da se nije dalo zavesti u tu krivu i štetnu kolotečinu i da je umjelo halucima odrediti ono odlično mjesto i one garancije, štono trebaju za održanje dobroga duha te ćudoredne etike naše mladeži. Vijeće je i pored spoznaje o tome, da se sad radi prije svega o realizovanju cijonističkih planova, a po tome o realnoj požrtvovnosti, imalo puno shvaćanja za omladinske zahtjeve. Njezini su

zahtjevi velikim dijelom ispunjeni prije no što ih je imala prilike iznijeti po svome govorniku. Spoznalo se, da omladini treba izvjesna sloboda gibanja i da bi bilo štetno, kad bi se svaki njezin korak stavio pod tutorstvo. Omladinski savez, koji je na početku svoga rada, jest sastavni dio Saveza i prema tome organizatorno podredjen njegovu vodstvu. Ali ideologija omladine, dok je u skladu s osnovnim postulatima cijonizma, ne može se sputati zahtjevima izvjesnog idejnog stajališta u jednom pokretu, koji okuplja ljude i struje različitih socijalnih, religijskih pa i političkih nazirannja. U samo toj omladini diferenciraju se, ili će se diferencirati, ta naziranja. Kulturnim pitanjima posvetilo se puno pažnje, i ako ne puno debate. Ona su se, u glavnom već iskristalizovala, pa se sad više radi o propagandi i akciji nego li o borbi problema. Za nas, koji smo u religijskom pogledu homogeniji (iako ne u dogmatsko-ortodoksnomu pravcu), a medju kojima nema spora o pitanju hebraizma ili jidišizma (ili španskoga), pitanja su većinom jasno riješena. Djelotvorna agitacija hebraizovanja, koje je u drugim zemljama već znatno uznapi-edovalo, čini, te mi danas više ne treba da tumačimo potrebu i mogućnost, nego da tražimo organizatorne metode što bržega i uspješnijega hebraizovanja. Vidni uspjeh minulog Saveznog Vijeća jest u tome, da su u njemu učestvovali delegati iz Srbije i Vojvodine. S cijonistima iz Srbije postojale su od vajkada srdačne veze, no nijesu se dakako prije rata mogle organizatorno ostvariti. Sad je organizatorna veza cijonista cijele kraljevine potpuna. Dobre posljedice toga fakta već se opažaju i on će što dalje to više stvarati jednu jaku, valjano provedenu organi zaciju, koja će biti tek kadra, da u punoj mjeri zadovolji dužnostima, koje moramo da ispunjamo danas više no ikad. Jevreji Srbije zastupani su u vodstvu Saveza, a Jevreji Vojvodine izabrat će svoje predstavnike u vodstvo valjda skoro. Zadaci, koji nas čekaju, prevažni su. Organizatorno imat će se snaga organizacije očitovati u znatno višem broju šekela i to tim većina, što se po zaključku minule godišnje konferencije u Londonu svi organizatorni troškovi Egzekutive imaju namirivati samo šekelom, dakle samo po cijonistiroa. Tu čeka mjesne organizacije prevažan zadatak. Financijski ogledat će se snaga Saveza u uspjehu akcije za Keren Hajesod i za Narodni Fond. Kulturni dokumenat svoje svijesti dat će naš Savez prije svega u provedbi hebraizacije. Pravci rada tačno su odredjeni. Niko ne smije da čeka na svedj nove direktive i poticacaje. Godina rada u koju ulazimo minulom konferencijom, bit će mjerilom naše aktivne svijesti. 0 njoj zavisi naš prestiž unutar svjetske cijonističke organizacije jednako kao i prestiž potonje u očima svijeta. Više no ikad to je preozbiljna, svojom odgovornosti sudbonosna činjenica.

Izbori za izraelit. bogoštovnu općinu u Zagrebu

Izraelitska bogoštovna općina kako ju je stvorio zakon o uredbi vjerozakonskih uredjaja Izraelićana u Hrvatskoj od 6. veljače 1906., ne odgovara nipošto faktičnim potrebama židovstva. Zakon trasi, da svaki Izraeličanin, koji stanuje na području grada Zagreba, ili u kotaru zagrebačkom, velikogoričkom, svetiivanzelinskom, stubičkom, samoborskom i dugoselskom, pripada bogoštovnoj općini u Zagrebu, te da svaki Izraeličanin, koji na tom području imade dohodak, veći od običajne nadnice, mora plaćati neki porez. Ovaj hrvatski zakon nasljedovao je u tom principu zakon nekadanje Austrije od 21. ožujka 1890., koji polazi sa stanovišta, da vjera sačinjava dio svrhe države, kojom se promiče opća dobrobit. U tu svoju svrhu treba bogoštovna općina za osiguranje svojih potreba i pogotovo za obezbijedjenje svojih funkcijonara stalne dohotke i zato se raspisuje bogoštovni porez, koji utjeruje država u slučaju neplateža svojim ovršnim organima. Ne treba citirati ni filozofe ni pisce, jer je sasvim jasno, da pripadnost bogoštovnoj općini, dakle eminentno vjerskoj ustanovi, ne može i ne smije biti stvar sile, već bi morala biti rezultat slobodne volje, plod samoodredjenja, udruga ljudi, koji imaju isti cilj, iste težnje i ista nastojanja. Vidimo, da u Americi, 'gdje vlada potpuna sloboda crkve u državi, židovstvo i njegove institucije sjajno uspijevaju. Ima tamo u svakom gradu, gdje imade Židova, dovoljno ljudi, koji radom i zborom, moralnim i materijalnim sudjelovanjem izgradjuju sve vjerske narodne, kulturne, socijalne, te javnopravne ustanove židovstva. Zagrebačka izraelitska bogoštovna općina prikuplja danas na temelju postojećeg zakona sve Židove i zato ona mora reprezentirati, jednako zastupati i sve Židove. Na ovu se okolnost zaboravlja s jedne i druge strane, premda je jasno, da tako dugo, dok postoji prisilna pripadnost svakog Izraelićana njegovoj vjerskoj općini, moraju sve struje i stranke zastupane biti. Predsjednik općine i njegovi zamjenici, općina kao takva mora biti izvan stranaka i svaki pojedini Židov mora svakom prilikom imati osjećaj da on svojim zahtjevom dolazi svojoj općini. Općina kao takva nije i ne treba da bude ni cijonistička ni anticijonistićka, ni napredna ni konzervativna, ali ona mora da bude židovska, ona mora da zastupa svakom zgodom interese cijelog židovstva i da brani prava svakog pojedinog Židova, kad ga kao takvog progone. Mi imademo u Zagrebu toliko potreba kulturnih, vjerskih, socijalnih i humanitarnih, da moraju svi mnogo 1 mnogo doprinašati, da bude zbilja naša općina prva u Hrvatskoj, najvažnija u Jugoslaviji, ne s patrijotskim frazama, već realnim činima.

2

»ŽIDOV« (HAJHUDI).

BROJ 34.