Жидов

čanstva i predobili neke niže organe državne sigurnosne službe. Nije istina, da se Arapi u svojoj cijelosti protive židovskom useljivanju. Vrlo skloni Su Židovima beduinska plemena palestinskoga juga, koja se grupišn oko šeika od Ber-Seve; židovskoj emigraciji ne protivi se i potlačena klasa malih zemljišnih zakupnika, felaha, koji stenju pod pritiskom veleposjednika, efendija, koji živu u gradu. 1 u samom krugu veleposjednika, obrtnika očekuju mnogi od židovske emigracije porast svih vrednota i općeg blagostanja. Preostaje malen dio nacionalističkih veleposjednika i intelektualaca, koji se boje, da će se započetim razvitkom slabiti njihova dosadašnja politička, socijalna i gospodarska pozicija. To su oni krugovi, kojima je u ratu prilicalo mnogo zlata sad s jedne strane, sad s druge strane, a djelomice i nesavjesnim iskorišćivanjem konjunkture. To su oni krugovi, koji nastoje svim sredstvima da prouzrokujU poteškoća izgradnji židovske Palestine. Njihova nastojanja moraju uroditi neuspjehom. Uništavaju se i raspršuju na neslomivoj volji židovskoga naroda 1: Palestini i na upornost, kojom engleski narod d- ži obećanje, koje je jednom dao. Ništa dosad nije moglo da pokoleba volju Engleske, te bi dovela do pobjede Balfurovu deklaraciju. Neposredno nakon dogadjaja u Jafi dala je engleska vlada ponovno izjavu, da će i nadalje ustrajati kod svoje dosadašnje politike. Vrhovni komesar Palestine, Sir Herbert Samuel, obustavio je za kratko vrijeme useljenje u Palestinu, kako bi proveo mjere, koje će onemogućiti opetovanje dogadjaja u Jafi. Sir Herbert Samuel bit će da je uvidio, da njegova dosadašnja politika, da povjerenjem L susretljivošću prema radikalnim elementima Arapa dovede do potpunog iz- . mirenja sve struje u zemlji, treba izvjesnu korekturu, i da se ukazala potreba oštrijeg postupka protiv izvjesnih radikalnih grupa. Mi svi radije bi vidjeli nastavak prave židovske politike blagosti i pomirenja, ali ona ne smije tako daleko ići, da se time ugrožava židovski život i židovsko vlasništvo. S druge strane daleka nam je i pomisao, da napuštamo temelje prava i pravice, koje dugujemo Arapima i svim drugim dijelovima pučanstva u Palestini. Ne smije im se oduzeti ni najmanje pravo, koje im pripada. Židovska Palestina ne će da še izgradi na nepravdi, ali ona ne će da trpi nikakovo nasilje. Židovski narod mora da uči iz dogadjaja u Jafi, da je židovska Palestina u istini samo onda osigurana, .ako uspije u najkraće vrijeme dovesti u zemlju velike mase židovskih useljenika, te ih u zemlji zadržati i time u dogledno vrijeme postići u zemlji majoritet. Imamo ljude, koji teže za tim ciljem; nebrojeni Židovi na cijelom svijetu čekaju na to, da nadju u zemlji otaca rad i opstanak. Imamo ljude, dajmo srfedstva. Stavimo u kolanje židovski kapital, da bi u Palestini stvorio rad. Trebamo privatni kapital i inicijativu; trebamo i javni kapital u obliku jednog velikog židovskog narodnog fonda, koji će svagdje svojim djelovanjem unaprediti razvoj. Taj veliki narodni fond je Kq-

ren Hajesod. Predugo krzmali smo iza velikih uspjeha od San Rema, da pripravimo sredstva, koja su potrebna za stvaranje židovskog majoriteta u zemlji. Da smo odmah omogućili, da velik broj Židova dodje u zemlju, da smo odmah pripravili dovoljno javnog i privatnog kapitala, bio bi i na naše protivnike medju Arapima dojam vrlo snažan. Predugo krzmanje i oklijevanje, unutarnje razmirice, predugo sustezanje židovskog kapitala u jednoj ili drugoj formi ohrabrili su naše protivnike, te povjerovaše, da će smioni napadaj oduzeti nam svaku odvažnost. Ako će sad žalosni dan prvog maja biti povodom da privede Keren Hajesodu nove, odlučne saradnike, novih velikih sredstava, tad bi bio bolni poklik iz Jafe ujedno zov na budjenje. E. M,

Maskir nešomos

Prigodom pregradnje zagrebačke sinagoge napisao je Dr. Lavoslav Ši k, potpredsjednik izraelitske bogoštovne opčine u Zagrebu Mi se sjećamo milih nam pokojnika. Kod haskare, sastaje se židovska općina grada Zagreba, Decenije i decenije vidimo i nadjemo se tu, susrećemo ijuđe, s kojim se možda rijetko kad sastajemo, svi smo opet na okupu, kao nekoć, kao onda, kad smo bili pred sakupljenom općinom, pozvani prvi puta pred torom i javno ispovijedali, da smo i mi članovi općine, sinovi Israela. Pa ako ikad vrijedi riječ, da je duh pokojnika s nama, kod zajedničke molitve »Jiskor« iz stotine i stotine usta, onda se zbilja sjećamo naših pokojnika. Tu na istom mjestu, na kojem stojim molio je kroz toliko godina onaj, čijeg se imena zanvalno sjećam u pobožnoj molitvi, a oko mene stoje sinovi, zetovi, nećaci, unuci onih, koji su nekoć bili u bogomolji susjedi. Hvala Bogu malo je potomaka onih, koji su nekoć tu sjedili, našlo svoj spas i izvan židovstva. U Pruskoj, kao u svim protestantskim zemljama, postoje silne misije za Izrael i preko hiljadu ljudi sa troškom od više milijuna engleskih funta radi oko toga, kako bi Židove uvjerili, da je Mesija već došao u osobi Isusa pred dva tisućljeća. Ogromna misijonarska literatura postoji —izdaje se životopis malo ne svakog iole znatnijeg neofita, a svaki Židov, koji zauzme znatniji položaj u državi, poziva se posebnom poslanicom, da napusti »stare predrasude.« Uspjeh je takav, da mi Židovi možemo biti zadovoljni. Licenciat Johan de le Rci izračunava u »Judentaufen im 19. Jahrhundert«, da u evangeličku crkvu cijelog svijeta godišnje pristupa 1150 ljudi, a od tog 300 kroz misiju. Tek jedna četvrtina smatrala je potrebnim, da svojim novim povjerenicima ističe svoje vjersko osvjedočenje, no masa je tih prolaznika otvoreno izjavila, da to čini radi karijere, ženidbe, da izbjegne antisemitizmu itd.

Od svih 300 neofita, za čiji je spas radilo preko hiljade ljudi, većina opet kao misijonari ili kao drugi funkcionari živu od milodara i plaća te misije. Dr. Gustav H. Dalman, profesor na univerzi u Leipzigu u svojoj knjizi »Kurzgefasgtes Handbueh der Mission unter Israel« promatra stvar mnogo pesimističnije, nego de la Koi. U 19. vijeku prešlo je po njegovu računu 330.000 duša na kršćanstvo. Veli doslovce: »Es ist aber unter jenen 130.000 zvveifellos auch viel Spreu. Zur Schmach der Kirche muss gesagt werden, dass der dude, der aus irgend welchem weltlichen Grunde getauft vrerden wollte, noch fast immer einen ihn taufenden Geistlichen gefunden bat, der entweder nicht geniigend priifte oder sein Ge vvissen vielleicht damit beschwichtigte, dass innerhalb der Kirche ja viele Christen leben, die nicht besser sein als der die Taufe begehrende Jude. Dass in den letzten zehn Jahren die Zutritte zur Kirche gich bedeutend gemehrt haben, hat seinen Erklar'iingsgrund auch nicht in einer etwaigen intensiveren Missionsarbeit der Kirche, sondom hauptsachlich in dem Drucke dos Antisemitismus, der den Juden das Leben verbittert.« Namjerice sam opisao »uspjehe« misije u vanjskom svijetu, jer ne ću nabrajati imena zagrebačkih neofita. Maskir nešornos —tu smo skoro svi, i mi se sjećamo, ma kako god se u pojedinim pitanjima židovstva razilazimo, kako jedan židovstvo nazcrijeva u najtočnijem vršenju tradicije, a drugi mimo>svih forma, tek u njegovom etičkom sadržaju, jedni polažu važnost na vjersku, drugi na narodnu stranu jevrejstva, svi se sastajemo u toj sinagogi u uspomeni naših milih. Karl Triitzschier von Falkenstein pozvao je posebnom broširom godine 1917. sadajneg ministra Njemačke dra. Walthera Rathenau, neka iz njemačkog. Zidova postaje židovski kršćanin. »Eine Streitschrift vom Glauben« nazvao je Rathenau svoj odgovor i nenatkriljivora ironijom pita Falkensteina, bi li postao katolik ili protestant i čudi se, da on traži proselite za kršćanstvo, koje se samo nije složilo i dijeli u tolike sekte. »Ja sam«, izjavio je Rathenau ponosito i otvoreno za vrijeme vlade protestanskog cesara Vi lima«, zadovoljan i sretan u svom židovstvu, čija se zajednička misao očituje u riječi »Šema jisrael adonai elohenu adonai ehod«. Mi nemamo svećenika, koji su nam posrednici izmedju nas i tvorca, već učitelje, koji nam tumače nauku. Nijedan forum ne može izdati kanone i dogme, nijedna viša instancija nam ne propisuje rifus, a ipak jedno jedino židovstvo u cijelom svijetu«. Kod maskira se sastajemo potomci raznih općina Sefard čiji je predja prije četiri stoljeća pobjegao radi svoje vjere sa obala Taja i Ebra i našao gostoljubiv prijem u Dubrovniku, sinovi majke u Israelu, velike općine praške, potomci ševos kilos, čiji su očevi prognani iz Pfuja, Maribora i Radgone, jer

BROJ 18.—19.

»ŽIDOV« (HAJHUDI)

3