Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Političko opredjeljivanje

Piše dr.

Aleksandar L i c h t.

IX. Koje je čuvstvo moglo da obuzme našu braću u Vojvodini iza Ujedinjenja? Presječene su bile odjednom niti, koje su Ih vezivale s Madžarskom. Ali oni nijesu mogli da osjećaju ma kaku dublju bol zbog toga; u najgorem slučaju nešto, što bi se dalo nazvati horror vacui; tjeskoba pred neizvjesnosti. Kakvu bol da i osjete, videći gdje onkraj novo povučene granice hara isprva Kunov boljševizam i s njime sablast anarhije pod vidom novog »poretka«, da ga, nešto đocnije, zamijeni pakao bijeloga terora, kud i kamo groznijeg i nečovječnijeg od ranijeg terora, a što ih se lično najviše taknulo: pogromski antisemitskoga? Nijesu li to bila braća po plemenu, čije su lešine plovile Dunavom, izbačene pred oči vojvodjanskih Židova? Nije li to bila židovska jeza, koja ih je potresala na užasne vijesti o vješanju u Orgovanskoj šumi? 1 nije li onaj antisemitizam plemenske mržnje, koji je ganjao Židove učenjake i Židove studente s pragova kulture, bio onaj isti, koji ih je, nije tome tako davno, zatvarao u geta i gonio onkraj granica? Nijesu li logori interniraca, u kojima su im braća živa trunula, bili neizmjerno «drašniji i od lomača inkvizicije? Doista: Madžarska je činila sve, Što • e moglo, da Židovi u Vojvodini, do jučer njezini Židovi, što brže prekinu svaku vezu s njome i da blagodare sudbini, što su dospjeli izvan dohvata njezine vlasti. Samo oni, u kojih je bio pijetet helota dotukao svako osjećanje samosvijesti f muževnosti. mogli bi bili nasmoći patološku sentimentalnost sjete zbog pobjedonosnim mačem presječenih veza. U muževnih muževa židovstva nije moglo da se budi drugo čuvstvo, već ono nesavladiva ogorčenja, ogorčenja, koje je grčilo pesnice, kad su se spominjali, kakvom plaćom plača Madžarska Židovima sve ono, što ima da im blagodari na svim poljima njezina državnoga i društvenoga života. U Jugoslaviji oni su stajali pred neizvjesnosti. Ali oni su znali, da je Pijemont Jugoslavije: mala kraljevina Srbija, bila istinski demokratska i istinski širokogrudno snošljiva. Oni su vidjeli srpskog vojnika, pobjednika iza herojskoga stradanja, gdje ulazi u širu otadžbinu kao zaštitnik reda, bdijući da mu anarhija ne razori djelo pobjede. 1 naš je brat u Vojvodini bio pun nade i vjere, da ide ususret gradjanskoj jednakosti. On se, stojeći odjednom u novoj državi, čije je granice zapljuskivala bujica

*) Vidi br. 47, 54, 55 i 56 iz god. 1922. » br. 2 iz god. 1923. »Židova«.

•emoćna bijesa i krv njegove braće, prenuo i okrenuo se. Obreo je svoje jevrejstvo; osjećao je, da ono u mijeni bivanja ostaje jedina neprolazria svojina, koju, ma koliko bila zatrpana i na oko usahla, jaki udari uvijek izbiju iz okamine srdaca te iznova teče, kao ono kad je Mojsija štapom udario u pećinu, pa je iz nje proturilo vrelo, da osvježi pustinjski narod i kao ono, kad bjehu pređi u Babilonu i spominjahu se u nevolji domaje ... U sebi većina se Zidova Vojvodine snašla kao nikad prije. Ali u odnosu prema okolini oni su bili nesigurni; tek puni nade i vjerovanja. Cirtilo im se, kao svima nama Židovima Jugoslavije, da će mala Srbija osvojiti veliku Jugoslaviju svojom čovječanskoip širokogrudnosti, pa da ne će trebati tek Wilsonovih načela i ugovora o zaštiti manjina, te bi našli, u zajednici s ostalom braćom u državi, i jednakopravnost građansku i mogućnost duševno-nacijske autonomije s političkim garancijama nacijskih manjina, s pravom, da imaju svoje poslanike, koji će biti na njihovu braniku, i svoje škole, koje će čuvati i razvijati nacijsku individualnost njihove djece, ponešto izblijedjelu kod otaca, koji su baš zato sad to jače težili za njom. Vjerovali su ta slabi su tad, neposredno iza rata, bili toliko naivni, te su vjerovali Su tostvarivanje ideala bratimljenja čovječanstva u jednakosti i slobodi, vjerovali, da se ovaj rat svršio u znaku pobjede civilizacije nad varvarstvom vjerovali su, velim, u osvit pravde svima, bez hegemonija i sitna gloženja zbog istorijskih granica i sličnoga. 1 njihova je radost bila iskrena kao i naša, kao svih ljudi dobre volje u ovoj državi, što je je tako došlo, te se braća jedne krvi okupiše u jednome domu. Kolike sreće, koliko obilje zanosa i ljubavi! Mišljahu Židovi u Vojvodini, mišljasmo svi mi; toliko je te sreće, zanosa i ljubavi, da će obuhvatiti ne samo braću po krvi. već sve nas građane ove države bez razlike narodnosti, plemena, krvi, vjere, pa čak i klasa ■.. Ali ako je srpski vojnik ujeđuro troimeni narod, nijesu političari i državnici dali, da, spremivši übojito oružje, Kao čovjek rasije cijelom državom sjeme, niklo na tlu seljačke Srbije: sjeme široke čovječje snošljivosti. Već je kan da bivalo obratno; zmajsko sjeme plemenskih, nacijskih, vjerskih i klasnih razdora, niklo u rasadištima jedne oborene države, rasijalo se i širilo korov svoj po svoj državi. Najprije su došli izgoni »stranaca*, sjetimo se, da su najjači bili u Bosni onih državnika, koji sada, pred izbore, agituju s Vesnićevom porukom (zbog koje smo se nekad toliko radovali i spominjali je na čast srpskoga naroda): i ne ćemo se

varati, ako ovaj prvi navještaj mržnje »stranaca< upišemo u zaslugu prečanskoj psiholozi. Iza toga su došli birački spiskovi, u koje nijesu htjeli upisivati inorodne pripadnike države, jer bi još mogli optirati za drugu državu, dok je baš za Židove bilo jasno, da oni to ne mogu. Partijski je interes zagospodovao nad općim; korupcija je preotimala maha; pa i sad doživljavamo, da se o tome,, imaju li se inorodni državljani u Vojvodini unijeti u biračke spiskove, mnogo diskutovalo dotle, dok se nije zbog izbora i mandata partije sondirao teren, i tek iza toga riješilo se ovo pitanje pozitivno. Je li tu odlučilo pravo i zakon ili partija I kupovanje duša, nije teško odgonenuti. I vjerojatno će se postupati i tu »individualno«. lako sam isprva o tim pojavama, koje su općenite, mislio govoriti kasnije u jednom općem osvrtu, držim opravdanim, da ih se iznese u vezi s prilikama Židova u Vojvodini. Jer od svih nas oni sve to najneposrednije i najjače imaju da iskuse. Oni su objekti eksploatisanja i korupciji i partizanstvu. Njih se tretira kao gomilu, na koju se smije da djeluje i obmanjivanjem i prijetnjama. Njima se oduzeše škole, da im se docnije, a pred izbore, mogu obećavati. Podržaje ih se u jednome stanju građanske nesigurnosti, kako bi im se sustavno razdrobilo htijenje, e da ih se učini to lakše glasačima u prilog onih, koji imaju vlast u rukama, vlast, koju mogu da iskoriste kao ucjenu. Ne spominjem partija i organizacija ; svejedno je, jesu li to radikali ili orjunaši. Jednako je amoralno i ružno, od koga god ovi metodi dolaze, koji na kraju idu za tim, da iz građana kušaju stvarati! glasačko oruđe upravljano pritiskom, i da ih tako izvrgnu prezirnom prijekoru, da su glasali onamo, gdje je vlast kao da su to činili od svoje volje, pa bilo i od oportunizma! Da se tome predusretne, bilo je pokušaja u Vojvodini, da se tamošnji Židovi organiziraju nacijsko-politički. Ovi pokušaji nijesu uspjeli; izgleda da su došli prerano, jer su apelovali na generaciju, koja nije stigla da izgradi svojoj nacijskoj samosvijesti muževnu, uspravnu hrptenjaču. A bit će razlog i u tome, što vodeći muževi nacijskoga/ židovstva u Vojvodini nijesu našli odziva kod ostalih Židova naše države. Oni, koji su išli za tim ciljem, bili su sebi svijesni, da ni ovakovom organizacijom ne bi'mogli postići uspjeha, koji bi se očitovao u zasebnoj listini i izvojevanju židovskog mandata u pravom znamenovanju riječi »židovski«. Ali oni su težili za tim, da židovstvo Vojvodine učine faktorom, s kojim ima da se računa, i to računa kao s jedinstvenom

Poštarina plaćena a gotovom.

eoD. vn.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB. ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 9, februara 1922. ~ 23. ševata 5683.

BROJ 6