Жидов

neprijateljske države, kriterij državnog patriotizma trebao zamijeniti nacijonalni kriterij. Na intervencije dobivali srnu obećanja, da će se kod rješavanja opcija Zidova postupati individualno, te prema duljini boravka, prema javnom radu i potrebi zvanja prosudjivati opravdanost opcija. I pored svih tili obećanja, nije mi poznat niti jedan slučaj, da je opcija Židova uvažena. Medjutim su opcijoni rokovi minuti. Židovi, koji su se poslužili opcijama, nijesu stekli državljanstvo, pa se ovdje još uvijek smatraju inozcmcima. Za pripadnike Madžarske je stvar još težije prirode, jer je tamo u krijeposti zakonska ustanova, da se državljanstvo gubi automatski odsutnošću kroz stanovito vrijeme. Oni madžarski pripadnici, kojima je bila oduzeta mogućnost optiranja, nemaju danas svoje državne pripadnosti, jer ili Madžarska jednostavno temeljeni svojih zakona ne priznaje svojim pripadnicima. Ovaj manjak na pripadnosti kojoj državi očituje svoje štetne posljedice i u privrednom životu, jer takav čovjek uopće nije u stanju, da bilo od koje naše vlasti dobije putnicu. Naše mu vlasti uskraćuju putnicu, jer mu opcija nije uvažena, a madžarske, jer ga više svojim podanikom ne priznavaju. Kako je danas svako trgovanje skopčano sa potrebom putovanja, to nema sumnje, da je dotičnik u vrlo nezgodnom položaju. Kod nas imade domaćih Židova, koji su već 30 godina ovdje, a nemaju ovdje svoje državne pripadnosti. Nije li neprirodno, da se ti Židovi sa Obitelju još uvijek drže u evidenciji drugih država? Dugo očekivani zakon o sticanju državljanstva još nije stvoren, a ne zna se, kada će biti predložen Narodnoj Skupsti- , ni na pretres. Za nas Židove taj je zakon

neophodna nužda, jer će on odmoći neprirodnoj pojavi, da ljudi koji medju nama borave već decenije, moraju silom prilika pridržati pripadnost , državi, s kojom ih već kroz decenije ništa ne veže. Nadamo se, da će taj zakon svojim liberalnim duhom omogućiti naturalizaciju, a na svaki način moraju naši odgovorni faktori uprti sve sile, kako bi ovaj zakon što prije bio donešen i kako bi u izdašno] mjeri omogućivao sticanje jugoslavenskog državljanstva. Savezu jevrejskih bogoštovnih općina otvaraju se u tom pogledu široke mogućnosti rada. Liberalni duh, koji je od uvijek vladao u zemljama naše kraljevine, daje nam garancije, da će taj tako željno očekivani zakon biti sazdan na modernim principima i da će svima nakon odredjenog vremena boravka u našoj kraljevini omogućiti sticanje našega državljanstva. M. H.

Feuilleton

DAVID FRISCHMANN. (1864.-1922.) Piše: dr. M. Margel. (Svršetak.) IH. Frischmannova je književna zadaća, kako je već spomenuto, započela kritikom, kojoj je bila svrha da preobrazi književnost i da iznese nova gledišta za budući razvitak Ma da se Frischmann prije svega oslanjao na čuvstvo i osjećanje, ostade mu jezik lak, jasan i proziran. Pa i ondje, gdje mu je jezik poletan, maštovit i slikovit, ne nailazimo nigda na ditirampski, nepravilnostima krcati 1 stil. Po ovoj svojoj oscbini bijaše Frišch- 1 mann u svjetskoj književnosti rijetka pojava, što je u sebi sintetski ujedinjavala odveć razdraženu subjektivnost s upravo pomirljivom objektivnošću. Naročito u jevrej- 1 skom fejtonu, što ga je Frischmann po fran- ' cuskim i njemačkim uzorima dotjerao i uzdi- . ! gao na posve modernu razinu, zadobiva nje- . •gova izrazita subjektivnost mirni ton ugodne I objektivnosti. Gdjegod nešto prekorava ili ; se čemu gorko i razdraženo podruguje, za- ' vršuje konačno vazda oštrim zaključcima, na i kojima se suze samilosti blistaju poput svje- '• žih kapljica rose na mirisavom cvijeću u ju- i larnjem suncu. U fejtonu »sevejt haredakcija« (U uredništvu), punome rijetkih psiholo- J ških iznosi Frischmann zanimivi i i u svjetskoj kn iževnosli jedva poznati tip 1 književnog čudaka. Ovaj se punih četrdeset <

godina bavio književnim radom, a da mu nigda ni slova ne naštampaše. Nijedno mu uredništvo ne htjede da primi radova, a jednako je uzalud tražio nakladnika za svoje pjesme, romane, drame, znanstvena isiraživanja i slično. Vazda se morao zadovoljiti stereotipnim odgovorom; ovo da nije ni za što, ono da nije savremeno, pa iziskuje potpunu preradbu. Viđeći da mu je i sav napor oko vječitoga preradjivanja uzaludan, stade ovaj bezimeni čudak sam uredjivati časopis nadjenuvši mu originalno ime »Privatno vlasništvo« (Rešut hajahid). On mu je ujedno bio i jedinim sarsdnikom. Svakoga ga je petka on sam svega ispisao kićenim pismom: od uvodnika pa do oglasa, a u subotu je s užitkom i tihim zadovoljstvom čitao svoje vlastite novine. Dostajao je sam sebi. U ovaj genre Frischmannovih fejtona ide i »Haaman« (Umjetnik), gdje se oštroumnim psihološkim opažanjem i žučljivom ironijom izvrgavaju ruglu umišljeni boheme te njegovi neuki štovatelji i obožavateljice. Ovdje zapažamo Frischmannovu bezobzirnu borbu protiv modernih »batlanim« (besposličara), što si izrabljujući promišljeno tudju glupost udešavaju lagodan i bezbrižan život. A priprosti su i plitki skorojevići puni ponosa, što smiju da takove »umjetnike« smatraju svojim stalnim kućnim prijateljima . . . U mnogim se Frischmannovim fejtonima, što no im tek vanjština odaje obilježje komičnosti, krije duboka i tužna ozbiljnost zbog bijednoga položaja Židova u vrijeme krutoga apsolutizma carske Rusije. Ondje se, kako je

i odveć poznato, prije svjetskoga rata svaka slobodnjačka i stvarna riječ, naročito riječ kojega Židova, kažnjavala ako ne smrću, a ono sibirskim zatočenjem. U fejtonu »Moja kandidatura«, što se odlikuje osobitom historijskom vrijednošću, prikazuje rrischmann jednu židovsku izbornu skupštinu, koja je imala da odašalje zastupnika u dumu. Bilo je to za takozvane ere slobode iza godine 1905. jedan se govornik uspeo na tribinu, to jest, on se i nije uspeo, već ga na nju dovukoše dva oružnika u pratnji nekolicine naoružanih kozaka, što su imali da »štite« zajamčenu neograničenu slobodu izbora. No tek što je kandidat izgovorio »Gospodo moja!«, kad mu vojnici, oružnici, kozaci i pristavi s nahajkom u ruci presjekoše riječ, da mu objasne, kakav način biranja propisuje ovaj ili onaj ukaz. Kandidat da je dužan šutjeti, dok oni, što šute, da moraju govoriti; Izbori da vazda moraju teći sami sobom. Govorenje da je u neku ruku agitacija, agitacija, opet jedna vrst prevrata, a ovaj još uopće nije posvema dopušten; za sada da je dopuštena tek »sloboda«. Nijedan se govornik već nije usudio da stupi na govornicu; svi poblijediše i iako protrnuše od straha, te su samo drhtavim prstom pokazivali na svoga kandidata i na ovaj ga način birali. Jedva šio je ovako obavljen izbor, rastjeraše kozaci po nalogu pristava skupštinu, jer da je protupravna. Kad je slijedećega jutra sedam gradskih zastupnika lično saopćilo kandidatu, da le izabran, on se uzalud nečkao, opirao i prigovarao; izbor je valja-

O kulturnom radu židovskih radnika u Palestini

Piše dr.

Hugo Bergmann,

jeruzalim.

Ne ću ovdje da govorim .o problemima, niti o snovima i nadama, već o jednoj stvari, koja postoji. Držim, da je uopće najviše što možemo reći o Palestini, time rečeno, ako uopće pričamo, što postoji. Nemože biti veće epopeje, no kad pričamo; o živom jevrejskom jeziku, o poljoprivrednim grupama Narodnog Fonda, o industrijalnim kooperativima gradskog radništva. Zbilja je ovajput u svoj njezinoj nesavršenosti, u svim njezinim strašnim bolima i bezbrojnim zdvajanjima veća no najpoletniji san. Takova je zbilja kulturni rad židovskih radnika u Palestini. Kamogod ide židovski radnik, prati ga njegov učitelj, Orgarlizacija

židovskog radništva nema samo da se pobrine za to da pribavi novo nadošlom halucu rad, da ga predbilježi za jedan rad (bilo pri gradnji cesta ili kuća, klesarstvu itd.), da se za njega brine, kad oboli, ona mora da skrbi i za to, da on uči. Učiti znači za židovskog radnika: 1. učenje hebrejskog jezika 2. učenje struke; 3. opća naobrazba. Hebrejski, jezikl Židovski radnici običavaju da jevrejski jezik nazivlju »jezikom židovskog radnika u Palestini«. A živi jevrejski jezik uistinu je neka vrst proleterske tekovine. Radnik je najidealniji privrženik jevrejskoga jezika u Palestini, najveći dio jevrejske literature, koja je pisana u Palestini, je radnička literatura. Jezik je to obih duševnih vodja židovskoga radnika: I. H. Brennera i A. D. Gordona. Težak je to posao, da se jevrejski jezik učini jezikom radnika, novo pridošlog haluca. To je zadaća učitelja. Radnička organizacija namjestila je golovo u svim radničkim grupama posebne učitelje za odrasle. Za sad podučavaju osim u gradovima 21 učitelj u raznim grupama. Valja se dobro zamisliti u poteškoće toga rada. Radnik, nenaviknut fizičkom radu, teškoj klimi, čestoj oskudici, dolazi na večer umoran kući i sada je zadaća učiteljć, da radnika drži na školskoj klupi, da se bori protiv umornosti i pospanosti učenika i da s njime uči vokabule. Sretni su oni radnici, koji su već nešto jevrejski u Evropi naučili. Oni mogu već slušati predavanja, čitati knjige i novine putujuća biblioteka od 10.000 svezaka opskrbljuje 22 mjesta štivom i ne trebaju više da se muče učenjem riječi. Kako je teško naučiti odrasle novi jezik, pokazuje nam okolnost, da u Palestini nailazimo na velik dio radnika, koji sasvim dobro govori jevrejski, što su naučili u općenju s drugovima, a ipak nijesu u stanju da čitaju jevrejske novine (nepunktirano!) a još manje znadu jevrejski pisati. Cesto nailazimo u gradu na radnike i radnice, koji su

2

»ŽIDOV«

BROJ 49.