Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Političko opredjeljivanje

Piše dr.

Aleksandar Licbt

111. Već prema razloženome može da se dodje do zaključka, da Židovi nijesu posjedovali dovoljni politički smisao. Pa kako i bi? Politička zrelost jednoga naroda uvjetovana je političkom i gradjanskom slobodom, najpače pravom i mogućnošću saradjivanja u javnim poslovima. Gdje toga nije bilo, ondje ne samo Židovi, već ni drugi narodi, nijesu politički sazreli. Potrebna je ustavna i slobodnjačka svijest upravo samosvijest koja se razvijala kroz vijekove, e da jedan narod politički sazrije do sposobnosti, da sam upravlja svojim nacijskim, državnim i političkim udesom. Gdje toga nema, ondje je demokratski ustav države u mnogočem i pretežno nesvijesna ili čak svijesna neiskrenost, kojom se prikriva oligarhijstvo. Da je tome tako, svjedoči najbolje slabost državnog demokratstva u današnjim danima, kad ne samo u Rusiji sovjeta, već i Madžarskoj bijelih garda, pa i u Italiji fašista postoji otvorena ili maskirana diktatura, i kad narodi podnašaju bolje reakcijonarnc nasrte nego li polet u veću i puniju slobodu. Nije dakle čudo,-što Židovi nijesu stigli, da se dotjeraju u političkome pogledu. Ta oni su tako reći tek jučer pušteni iz vidnoga geta; oni ni danas još nijesu smatrani jednakima medju jednakima; njih se ne njihovom krivicom zove na učešće u politici tek onda, kad brojanje glasova odlučuje o uspjehu partija. Pa da ih se samo zove! Ali kolikoput su njihovi glasovi postignuti prijetnjama, zastrašivanjem! Bez 4iunog slobodnjaštva nema političke akcijone slobode. Kraj asimilacijone beznačajnosti može tako da se desi i to ruglo, da novac sitih Židova teče u kase antisemitskih izbornih fondova, a židovskim glasovima da se biraju i antisemite. Židovski buržoa jednako nije heroj kao što nije heroj buržao u opće; asimilatomi židovski buržao još manje od drugog buržoa. Jer on se upravo izvježbao u tome, da ustraje pod udarcima nogom. A to baš nije najbolja škola političke samosvijesti... IV. Red je sad da prijedjemo na specijalno polje: Židove u našoj kraljevini. U raznim krajevima Jugoslavije oni su živjeli pod različitim uslovima, i spoljašnjin\ i mentalnim. U tome je u jednu *) Vidi br. 47. od 29. oktobra 1922. Židova «■.

ruku teškoća jednoga prijegleda o svim Židovima Jugoslavije, a u drugu ruku teškoća stvaranja i zajedničke unutarnje političke platforme, do koje ipak mora da dodje, ne ćemo li, da Židovstvo, rasparčano po pokrajinama, a bez potpore solidarnosti svega židovstva u našoj kraljevini. bude kaošto je to sad slučaj najpače u Vojvodini izvrgnuto samovoljama i upravnih vlasti i pojedinih partijskih i borbenih skupova. Politički je posve zaseban položaj Židova u Srbiji, lako ni oni nijesu zbiljski jednakopravan elemenat, kolikogodj se to kušalo da prikaže, oni su ipak u izvjesnoj mjeri u pogodnijem položaju nego li Židovi u ostalim pokrajinama. I tu treba odmah da se naglasi: oni to nijesu zbog toga, što bi bili veći usimilatori od Židova u drugim krajevima naše države, već i pored toga, što im je iskonska židovska nacijska svijest prosječno jača nego li u ostalih Židova naše otadžbine. Oni isti židovski junaci, koji su ginuli za svoju srpsku otadžbinu, bili su zadojeni ta Rim nacijskim židovskim duhom, bili su cijoniste. Ali oni su živ primjer, da ne znači separisati se, ili kako to plitko kažu asimilanti: -vraćati se u geto«, ako se, živući u drugome narodu i s njime, ima svoja sopstvena nacijska svijest. Oni ipak nijesu »bolji« od ostalih Židova i oni sami treba da se ograde od neiskrenih pokušaja antisemita, koji svoj antisemitizam misle prikazati objektivnim time, što prave neke apsolutne razlike izmedju otadžbeništva srpskih i drugih Židova naše države. Sve što biva, biva nužno i uzročno. Kad se Srbija oslobodila turskog jarma, ona je svoje Židove susretala bolje no većina evropskih država. Oni su se našli u kolu naroda, koji u ono vrijeme i do kraja svjetskoga rata pored sve sreće zbog zadobivene slobode nije zapao u šovensku netrpeljivost. lako se njihov položaj, uzevši apsolutno, nije mogao smatrati položajem pune jednakosti, koja jedina može da potpuno zadovolji uspravne značajeve, opet je bio nada sve povoljan. K tome dolazi kao važan momenat potpuna nacijska homogenost srpske države i njezina neovisnost. Nikoja strana i jača centralna državna vlast nije u Srbiji nametala svoje zahtjeve u pravcu »državnog patriotizma«, koji se kosi s »regijonalnim patriotizmom« kaošto je to bio slučaj u Austro-ugarskoj monarhiji. Židovi su u Srbiji dakle bez bojazni od progona ili pritiska s polja radosno i voljko smjeli i mogli dati oduška .svojoj predanosti državi i srdačnim osjećajima prema narodu srpskome. Oni su. u izvjesnoj mjeri, smjeli i mogli da budu potpuno slobodni u prevadjanju u čin svo-

jih- otadžbeničkih osjećaja. Prirodna, zdrava nacijska svijest srpskoga naroda, koja, ranije, nije prevršivala u šovenstvo, pri tome je imala prirodno razumijevanje za nacijsku zasebnost židovstva, pa se nikad valjda nije u Srbiji dešavalo, kako je to bio slučaj u drugim krajevima naše države, da bi se u svakome drugome narodu vidio neprijatelj, pa čak i u istome narodu tek zato, što se nazivao drugim imenom i ispovijedao drugu vjeru. Tako je to bilo u Srbiji do ujedinjenja. Iza ujedinjenja i ondje je došlo do antisemitske infiltracije, Ne može se, držim, reći, da je to bilo tek uticajem ljudi iz prečanskih krajeva, kako se običaje tvrditi, iako nema sumnje, da je taj uticaj, u tome, bio veoma odlučan. Dublji razlog bit će onaj isti koji i drugdje: Gdjegod i kadgod u jednoj državi nastaju klasna I socijalna, a naročito nacijska ili plemenska trvenja, protivštine i poremećaji, ondje je nužna posljedica, da se te protivštine u znatno jačoj mjeri obraćaju protiv inorodnih nacija i plemena. Ne može a da ne izbije protivštioa protiv Nijemaca, Madžara, a naročito Židova, kad postoje protivštine izmedju samih Srba i Hrvata, stvorene po političkim predstavnicima naroda. I prema tome niko ne može življe da želi, da se te protivštine premoste nego mi. (Nastavit će se.)

Naš prvi cilj

»Zionistisches BuHelin«, šio ga izdaje Egzekutiva Cijonističke organizacije, đonio je u svom zadnjem broju članak pod gornjim naslovom, pa ga obzirom na važnost ovogodišnje šekelske akcije u cijelosti donosimo: Šekel je bez sumnje najpopularnija institucija cijonističkog pokreta. Broj onih koji plaćaju šekel, nadilazi u velike brof članova svih drugih židovskih organizacija i daje cijonističkoj svjetskoj organizaciji pravo, da se übraja medju najveće organizacije svijeta. Cijonisti, koji ponosnim zadovoljstvom konstatuju ovu činjenicu, treba da budu svijesn; i loga, da sadašnji rezultat šekelske akcije predstavlja samo dio onoga, što bi se moglo postići, kad bi svi pralili taj rad potrebitom pažnjom. Da tome nije tako, nije toliko krivnja pojedinih cijonista, već vodećih ličnosti, upravitelja saveza i društava, koji, valja to otvoreno reći, nemaju uvijek pravog shvaćanja za taj dio cijonističkog rada. K tome dolazi još i okolnost, da je zadnjih godina uslijed političkih dogadjaja potisnut interes za čisto organizatorne funkcije našeg pokreta, i da su se vodje cijonističkih masa više brinulNza to, da pokret politički ojačaju i da privedu palestinskom radu velika sredstva, no da se zalažu za uspješno provedenje šekelske akcije. To se stanje mora

Poštarina plaćena u gotovom.

GOD. VI.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB, ILICA BRO] 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 22. decembra 1922. - 3. tebeta 5683.

I PRETPLATA; GODIŠNJE K 240, POLUGOD. K 120, CETVRTOOO | K 00. POJEDINI BROJ K 6 - IŽLAZI SVAKOtj PETKA.

BROJ 54.