Жидов

time da se otvara divljačka hajka na Židove, a svršava se time, da se jednako postupa sa svim režimu nepoćudnim elementima bez razlike narodne, vjerske ili klasne pripadnosti. Najprije se antisemitskom propagandom probuše ustavni temelji i poljulja pravna svijest i savjest širokih masa, a kasnije se više nitko ne zgraža i ne odupire (a ne pomaže više, ako to i čini), kada se proganjanje ne ograniči samo na židovske elemente. Pojam Rusije, varvarske i huliganske, treba danas proširiti na veći dio evropskih zemalja, gdje je zavladala diktatura huliganstva. Kršćansko - germanska rasa postigla je na tome polju najvećih uspjeha i dokazano je, da njezini plaćenici vode krvavo kolo i da stoje na čelu svih prolužidovskih pokreta u svim zemljama. Pa kada se znade, da su njemački ultrareakcijonarci učinili velikih poslova sa francuskim reakcijonarcima, i kad se znade, da francuski novac financira njemačke najšovenskije i najantisemitskije organizacije, onda biva jasno, da su njemačKa i francuska reakcija sklopile potajni savez sa ciljem, da, počinjajući antisemitizmom, posvuda perpetuiraju nesigurnost, nemir i izgrede, pa da dobiju vremena, mogućnosti i opravdanih, raizloga za razne intervencije, konfiskacije i pučeve, kraj kojih se dade vrlo lijepo zaraditi. Nikada, pa ni onda, kada ih se tjeralo u ratno oduševljenje, nije bilo frivolnije igre sa evropskim narodima do ove, što je sada igraju propovjednici antisemitske mržnje. Jao njima, kada prevarene mase s njima jednom obračunaju! Zanimivo je konstatovati, da je diktatura huliganstva i antisemitske reakcije u najvećem cvatu upravo u zemljama, gdje su sc Židovi najviše asimilovali »gospodujućim* narodima: u Njemačkoj, Madžarskoj i u Austriji. Naprotiv protužidovski pokret jenjava ili je barem manje brutalan nego je bio prije u Poljskoj i u Rumunjskoj, dakle u državama, gdje je prije bio vrlo jak, gdje je procenat Židova mnogo veći. nu gdje su Židovi ostali vjerni svome vlastitome narodu. To nije slučaj, već je to najprirodnija pojava. Tako vidimo, đa je diktatura huliganstva pobijedila i da je apsolutna upravo u zemljama, gdje su Židovi najviše pridonijeli razvitku i napretku njihove materijalne i duševne kulture, gdje su se asimilatorski Židovi najviše razbacivali svojim patriotizmom. Izlazak iz ovog kaotičnog stanja još je posve nejasan i neizvjestan. I ako su Židovi sa svojim simpatijama, posve prirodno i u vlastitome interesu, na strani pogaženih demokracija a protiv žute internacijonale. carstva laži i mržnje i diktature huliganstva, ipak se Židovi u toj borbi u pojedinim državama ne mogu previše angažovati. jer su se i demokratske i socijalističke organizacije obrukale i pritajile, doklegod su mislile, da huliganstvo ide samo za uništenjem Židova. Svakako bi Židovi odavle morali naučiti, đa im je dužnost i životni interes, da drže budnom židovsku narodnu svijest i solidarnost i da živo podupiru svako nastojanje oko izgradnje židovske narodne domaje u Ercc Jisraelu, jer je to još jedino, što je kadro, da im pribavi poštovanje u očima svijeta, pa i u očima neprijatelja židovstva i jer je to najuspješnija propaganda protiv antisemitskog huliganstva.

Cionistička organizacija - financijski instrumenat?

Piše

Julije B e r g e r.

(Vadimo iz Haolama ovaj članak, jer se nadamo, da će i za naše čitaoce biti cd interesa.) Dok je u jednu ruku sve jasnije, da financijski rad Cijonističke Organizacije danas nikako ne zadovoljava, da se mora mnogo pojačati, sve se češće i gorljivije čuje u cionističkim redovima tužba, da Cijonistička Organizacija svojini pristašama danas ništa ne daje osim neprekidnih materijalnih tražbina, da je Cijonistička Organizacija postala financijalnim instrumentom, htoćemo li da razumijemo ovu tužbu, ne smijemo zaboraviti da cionistička masa još uvijek nije spoznala odlučnu promjenu, koja se u posljednjim godinama u Cionističkoj Organizaciji dogodila; da je iz društva postala narodna organizacija. Do 1918. godine bili smo društvo. Koliko je društvo radilo oko cionističkih ciljeva, lako sc mogoše spoznati. Trebalo je steći i simpatija i veza, poduzeti raziične priprave. Bile su to zadaće, kojih odgovornost nije bila baš velika, te su u njima mogli članovi da učestvuju u priličnome broju. Tako je Cijonistička Organizacija davala onima 1 svojim banovima, koji su bili politički orijentirani, različnih političkih zadaća i mnogo ih je u tome sudjelovalo. Organizatoruo bijaše zadaća u tome, da se stvaraju nove skupine, stiču pristaše, diskutira s protivnicima, produbljuje teorija i stvaraju novi aksiomi. Bio je to divan rad. Naš je duh mogao da šeće, kadgod je htio, po najudaljenijim regijama. Moglo se govoriti i pisati, moglo se »svoje ime raširiti po svim zemljama«; Praktični je rad u Palestini bio mnogo teži, ali je zadatak bio ipak malen. Samo jc malo njih moglo da u tome radu učestvuje drugčije osim u diskusiji. No neznatnost praktičnih mogućnosti isključivala je po ondašnjem mišljenju svaku saradnju širih vrsta. Zbog toga se moglo vrlo malo da traži od pojedinca. Sve je to bilo vrlo Jako, pa je zapravo bilo upravo uživanje biti cijonist. Za vrlo malen prinos dobilo se sve: moralno razonodjenje, teoretsko istraživanje, retorsku vježbu, organizatorno zaposlenje i pored toga koved. Vremena se promijeniše. Balfourova nam je deklaracija, kako je Weizmann jednom rekao, pala na glavu. Nijesmo više društvo. Velevlasti priznađoše Cionističku Organizaciju zastupstvom židovskoga nareda. Time je Cijonistička Organizacija odgovorna za židovski narod i za vođjenje njegovih posuta. Što se dosada samo pričalo, mora da se iznenada učini; zbog toga su zahtjevi od jučer do danas neizmjerno porasli. Nema više zahtjeva nacionalne domaje, nego odgovornosti zbog njene realizacije; nema više zahtjeva, da postanemo narod, nego činjenica, da nas smatraju narodom, koji nastaje: mjesto dužnosti društvenoga člana miade svatko dužnosti pripadnika narodno zajednice. Zadaće cijeloga naroda ima da izvrše najprije oni, koji tvrde da smo narod, i kojima tu tvrdnju vjeruju. Odatle slijedi; nemamo da plaćamo više društvenu članarini!, nego' poreze kap narod, i to

tako, da razmjerno malen i ne bogat dio mora da plati porez i za one. koji svoje porezne dužnosti nijesu još shvatili ili je ne će da vrše. I mi bismo mogli da tu dužnost ne izvršimo. To bi značilo napustiti Palestinu, izdati našu ideju. To ne traži nitko izmedju nas, pa ni oni, koji uzdišu pod teretom poreza. No tuže se na visinu poreza, kojoj nikako ne odgovara protuvrijednost, što je porezovnik prima. Dalje se tuže, što se neprestano stavlja nove zahtjeve: jedva se platilo jedan porez, već se javlja drugi. Htjelo bi se već mira i od cijonizma štogod drugo nego. plaćevnih tražbina. Sve je to vrlo karakteristično, pa kad bi trebalo dokaza, da smo narod, koji nastaje, bio bi dokaz ova tužba zbog poreza, koju danas toliki* često slušamo. I mi pripadamo poratnim na rodim:«, koji se još nijesu konzolidirali. Svima su njima nametnuti zadaci, koji većma odgovaraju njihovim narodnim zahtjevima, nego mogućnostima. Jedni trebaju veliku vojsku, da izvrše nacijonalne aspiracije, drugi mora da stvore potpunu upravu, da izgrade zemlju, da se bore protiv otpora širokih vrsta i tudjih elemenata, a svi imadu za sada samo jedno sredstvo: porezi i opet porezi. Što daje danas litavska, letska pa čak i poljska država svojim pripadnicima? Za sada samo velike poreze. Veliki zadatak nacijonalne izgradnje nosi neslućene političke teškoće, ekonomske su prilike vrlo teške, novac nema vrijednosti, posjed je oštećen, samo je jedno poraslo: porez. 1 u nas je ovako. Mogao bi nam netko reći, da ove države imadu barem jedan aktivima, a to je oživotvorenje njihova narodnoga sna. No nije još odlučeno, koja je budućnost politički učvršćenija, budućnost židovske Palestine ili koje od tih novih država. Jedno je sigurno: sve su te države i svi njihovi pripadnici mnogo više učinili za oživotvorenje svojih narodnih težnja, nego mi Židovi. Nijesu te žrtve u krvi, koju su oni žrtvovali i još sada žrtvuju : ta zar nije židovske krvi dosta teklo?! No novčane žrtve, koje su ti narodi prinijeli i još prinose za realizaciju svojih ideala, mogu se isporediti s onim, što smo mi Židovi učinili za izgradnju Palestine. I grčki narod stanuje od veće česti izvan Grčke, pa i irski, a njihovi pripadnici imadu svagdje (da (plaćaju državne poreze, kao i Židovi u Galutu. No pored toga koliko ii su enonnno mnogo prinijeli Grci, Irci, Armenci, Poljaci i svi ti probuđjeni narodi i oni što se bude za oživotvorenje nacijonalnih težnja. Cijonisti, koji se tuže zbog zahtjeva što se na njih stavljaju, vrlo bi se začudili, kad bi saznali, koliko je svaki američki Irac za Irsku borbu prinio. Cijcnistička Organizacija nije postala financijskim instrumentom nego narodom. To je i razlog, što se je čin i nagrada promijenila. U čemu bijaše prije. Prije to bijaše nada, lijepa riječ, svečano uzvišenje. A danas? Danas je to realan rad za Palestinu. Ova velika promjena od epohalne važnosti, da danas svaki cijonista, svaki Židov, može da se činom veže s židovskom domajom, nije dovoljno spoznata i baš je n tome veliko značenje Keren Haje soda i smisao maasera. Jedva se može razumjnti, da prokušani cijonisti mjesto maasera, sanja ju o onome vremenu, gdje se je zadovoljavalo time, da se riječima i istraživanjem problema

2

»Ž I D O V*

BROJ \2.