Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Savezno Vijeće za godinu 5682-83. U sporazumu s predsjednikom Saveza Cijonisla Jugoslavije odlučio je Radni Odbor sazvali ovogodišnje Savezno Vijeće u Novom Sadu za 27. i 26. maja o. g.

Mjesne organizacije imadu s toga završiti šekelsku akciju najkasnije do 26. aprila i smjesta priposlati Savezu obračun, sekelske blokove i blokove prinosa za Savez Cijonista Jugoslavije, te übrani novac. U smislu pravila priznat će se svakoj mjesnoj organizaciji samo toliko delegata, koliko je übrano p/inosa za zemaljski Savez. Na 50 plaćalaca otpada 1 delegat. Imade li u jednome mjestu manje od 50, a najmanje 20 plaćalaca, imadu pravo na jednog delegata. U mjestima, gdje nema 20 plaćalaca, pridružuju se ovi najbližim mjesnim organizacijama prema određenju Radnoga Odbora (§ 11. Pravilnika S. C J.) Obračun treba čim prije poslati, da Radni Odbor uzmogne raspisati izbore i da se isti mogu pravodobno provesti. Dnevni red, kao i sve druge obavijesti o Saveznom Vijeću objelodanit će se kasnije.

Savez Cijonista Jugoslavije

Radni Odbor; Dr. Aleksandar Licht, v. r. Dr. Alfređ Singer, v. r. predsjednik tajnik

Snaga naše povijesti

Piše: P. Šamaj. Misli 7. danu Pesaha.

Židovi su historijski narod. Ovo smo ■me zaslužili, ne samo za to, jer smo prvi došli u povijest, ne samo za to, što imademo najstariju lozu, krasni lanac pređ•storijskih plemićkih povelja, čije su prve karike obavite u mističkoj magli »Berešita« i utkane u fantastičke niti prve legende o ljudima. Mi smo povjesni narod i stoga, a možda napose iz sasvim drugog razloga, koji je osnov karaktera i života našega naroda u posljednjim tisućljetima. Tokom našeg dugog galuta vazda smo živjeli u povijesti, u prošlosti. Naša sadašnjost bila je uvijek samo sjena našeg starog »nekoć«. Nijedan narod ne živi tako povjesno kao mi. Kod sviju naroda ZIV ‘ svaka generacija svoj sopstveni život sadašnjosti i stvara svoje sopstvene vre dnote sadašnjosti i istom u budućnosti postaje to prošlost, postaje povijest za naredno pokoljenje, potisnuto od nove sadašnjosti. Kod nas nije tome tako bilo, Jer nije tako moglo da bude. Sigurno je, da je svaka generacija galuta stvorila ■nešto*, živila donekle svojim sopstvenim

životom, ali cijeli njihov život i sav opseg njihova stvaranja bili su odrazi prošlosti, kinematografska igra svijetla i sjene, koja se je kroz duge vijekove uvijek odigravala, te se ponavljala u nedoglednost... Svaka generacija bila je samo spomenik za prošlu generaciju, koja isto nije bila drugo, no spomenik predjašnjih generacija ... Najsjajnije generacije galuta,one, što su najviše stvarale i imale najviše životne snage, ipak su se kretale samo oko nekadašnje povijesti. 1 dok kod drugih naroda prošlost biva korigirana po sadašnjosti, bilo je kod nas obrnuto: sadašnjost uvijek se držala prošlosti povijesti. Stoga mora da se naša povijest označi kao najjača snaga našega života, kao najjači izvor naše egzistencije u galutu, i za to se naša povijest u času, kad stupa u svjetsku istoriju, obratila našemu »sjećanju«. I svaki dogadjaj, svaki doživljaj u povijesti dovikivao je i molio: Ne zaboravi na me!... Sjeti me se!... Vezaharta!... Lemaan tiskeru!., A! tiškah! čuvaj se, da ne zaboraviš! Mojsije nije bio samo najveći zakonodavac, već i najveći prorok. On je spoznao, da će narod, koji on stvara, jednom izgubiti svoju zemlju i biti razasut, raspršen po cijelome svijetu bez domaje, bez

središta, bez sopstvenoga života. Mojsijc bojao se vlastite Tohaha, i stvorio je lijek prije rane, osebitu snagu povijesti, navio je narodni sat za duge generacije, da ne bi šuštao sred galuta, usadio je narodu sjećanje. I pošto je sjećanje već s prvoga početka označeno kao najjača snaga opstanka, kao tajna egzistencija našega naroda u galutu, to se sjećanje moralo koncentrirati naročito na najveći dogadjaj naše istorije, na istorijski čas nastajanja židovskoga naroda: »Vezaharta et jom ce'tha meerec Micra jim kol j’me hajeha.« Sjeti se dana izlaska iz zemlje egipatske kroz sav svoj život.« To je najveći dan naše povijesti, dan našeg oslobodjenja prije no što smo postali narodom, kad smo stupMi na svjetsku pozornicu kao narod. Snaga naše povijesti, silno koncentrirano sjećanje našega naroda to je tajna naše egzistencije. Povijest se ponavlja. Još se jednom iznova stvara naša povijest, još jednom bivamo oslobođeni. Pred našim očima nastaje Pesah šeni regeneracija našega naroda, povratak u vlastitu zemlju. Opetuju se simbolički sve pojedinosti nekadašnjeg izbavljenja. Prelazimo preko crvenih mora, naši pijoniri putuju preko pustinja, naši halucim s putničkim štapom i orudjem rada, s kojim ćemo -osvojiti zemlju, još se uvijek borimo s raznim narodima u našoj zemlji; a faraonova kola nas ganjaju ... Sve se sad opetuje u našoj povijesti samo na drugi način, sve se pojedinosti opetuju, samo ne jedna, koja je baš najjača snaga naše povijesti naše sjećanje ... Nova naša povijest počinje da se razvija bez sjećanja. Nema više Mojsije, koji bi nam doviknuo: »Vezaharta... pen tiškah! ... A narod se više ne sjeća, narod zaboravlja!... Narod zaboravlja gorku svoju galut, narod zaboravlja, da stojimo na pragu oslobođenja, na pragu naše vlastite zemlje. Narod se ne sječa, kako se veselio vijesti o Oeuli, narod zaboravlja. da bez njegovih sredstava, bez njegovih velikih žrtava ne možemo da izgradimo zemlju, ne možemo da se oslobodimo. ...Sjetite se šekela! Sjetite se Narodnog Fonda! Sjetite se Keren Hajesoda? Svi ovi pozivi gotovo nam se čine banalnima, svakidašnjima. A zar nijesu to ipak naše najsvetije, najjače riječi, koje bi morale gromko odjeknuti u praskozorju naše slobode, da stvaramo novu povijest? Nijesu li to apeli, koji bi zaslužili. da ih novi Mojsija izdaje?

Poštarina plaćena u eotovotn. GOP. V». ZAGREB, 6. aprila 1923. - 20. nišana 5683. BROJ 14

TpRAVA I UREDNIŠTVO; ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT, RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

i PRETPLATA: GODIŠNJE K 240, POLUGOD. K 120, CETVRTGOD ||j K 60, POJEDINI BROJ K 6.- IZLAZI SVAKOG PETKA.