Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Optimizam i defetizam.

(a, 1.) Čovjek najprije i najlakše podliježe trenutnim bivanjima i dojmovima, što ih ona izazivaju. Kao primjer u našem pokretu možemo navesti njegovu živost gibanja masa i želje za akcijom u časovima, kad se izvjesnih dijelova židovstva dotakla rukom pogibao, koja im je lično zaprijetila. U časovima nužde pogedjeni individuj osjeća neposredno svoju vezanost sa cjelinom, jer se udes cjeline, izvršuje i na njemu. Zato on, ne znajući sebi pomoći sam, traži zaklona u cjelini, u zajednici, koja hoće i može da ga zaštiti. Zato on priskače, i sebe radi, ličnim žrtvama zajednici u pomoć. Iz egoizma nastaju altruistički porivi. Ovo nije veliko ali je ljudski. Nije svakome dano da se osjeća mikrokozmom zajednice u tolikoj mjeri te bi, ako nije lično pogodjen, udes zajednice proživljavao kao sopstveni udes, već ako mu ta zajednica nosi vidne i neposredne koristi u sadašnjici. Ne seže svačiji pogled preko horizonta časa, u kome slučajno živi. Optimizam je samo ondje moguć, gdje postoje bilo iluzije koje dočaravaju ljepše dane ili gdje vjera, osnovana na ak> tivnoj volji gradjenja, ima silu da se odupire trenutr m bremenu tmurnosti sadašnice stvarajući fondove buduće ljepote i harmonije. Ko hoće da djeluje kao vodj ili pozvani sluga zajednice u cilju da je uzdrži i osposobi za samoodržanje i izlaz na ćudoredno višu uzvisinu, taj ne će smjeti sam da širi atmosferu sive beznadnosti. Ne smije da govori, te je sve izlišno; treba da zatomi, ako već ne može da nadvlada, trenutno svoje podlijegailje raspoloženju očajavanja. Samo onaj će izbiti iz čovjeka energije, bilo ćudoredne bilo mehaničke, koji ne podliježe sam moralnom nihilizmu. Ko unaprijed sebi sugerira da je sve uzalud, taj će, ako je neiskren, time maskirati sopstvenu obamrlost; ako je iskren, on je postao nesposoban da služi zajednici. Ne stoji, kako bi se činilo na prvi mah, da je u židovskim masama nastala umorna sustalost; najmanje stoji, da se u cijonizmu očituje takova sustalost, koja bi opravdavala trajni pesimizam. Istina, velik je dio židovstva paralizovan; istočnim Židovima ponešto pridolaze zbog poznatih dogadjaja i njemački. Ali previdja se da se formira na zapadu, u Americi, nova židovska zajednica, brojčano jednako znatna kao istočna, tek više dekoncentrisana, više rasparčana, jer je iskorijenjena iz stare zajednice istočnoga židovstva sa njegovim ustaljenim duševnim i socijalnim oblicima, a još nije stigla da

nadje oblik noVe zajednice, još nije »gornji sloj« izdanak iz mase američkoga židovstva već nekako odijeljen krug reprezentativnih autohlonaca. Ali samo tjesnogrudost, partijska ili lična može da omalovaži ono, što se dešava u američkom židovstvu. Ono jest zajednica u bivanju (im Werden). Ono je to po lome, što je činom očitovalo da nesretni udes evropskoga židovstva, svijesno ili besvijesno, osjeća svojim udesom; ono očituje tendenciju za zajedništvom u tome, što se kidaju filantropske, a na njihovo mjestu staju socijalne i ekonomske institucije za održanje židovstva. »Viši sloj« postaje socijalno odgovoran; od njega se traži polaganje računa. Ondje je nikla sintetička misao amerikanskog židovskoga kongresa i želja za svjetskim židovskim kongresom. Sve je to, doduše, tek u bivanju; ne može se tražiti da zajednica bude konstrukcija ideologa, koja hi se odjednom po izvjesnim zasadama mogla da stvori. Pod tijesnim kutom gledanja može da se čini da je sve to nerazmjerno malo što se ondje doprinaša opće židovskim potrebama, poimence konstruktivnim u Palestini. Ali logika bivanja opravdava i najveći optimizam. Ako je tako, ako nestašicu pokretnih snaga pretežnoga dijela evropskoga židovstva svedemo na neskrivljeni uzrok golemog spoljašnjeg pritiska, što se kao silna lavina survala na židovstvo, ali će se, uz vitalnost naše rase, jednom ipak da odvali, onda smijemo doduše, kad mjerimo mjerom svojih entuzijastičkih dana, da budemo neraspoloženi, ali nema razloga da gubimo nadu. Zar je naš polet u istinu tako irealan, da ima svoju vedrinu i svoju vjeru u ono što ima da bude, samo dotle dok se krećemo u sferi idealizama i ideologija, a da se lomi, tek što se sudari sa krutom zbiljnosti i neizostavnim razočaranjima? Nijesmo li, nekad, govorili i vjerovali da židovska Palestina zavisi o nama, o tome, što budemo mi učinili orudjem mandata? A kolike je »Bijele knjiga- britanske vlade ili projekt »Arab Agency« deprimirao, te nijesu imali prečega posla, već prekoravati vodstvo s defetizma, dok je, u stvari, defetizam masa doveo i do »Bijele knjige« i do »Arab Agency-, i do »stop-immigration« i do neuposlenosti haluca i do mnogog drugog, s čime nismo zadovoljni. Treba da smo na čistu s time da je potreban fanatički napor vjere da se u drugima probudi optimizam kao podstrek na ličnu požrtvovnost. Dvadesetipet godina stoji i živi cijonizam, i mi još danas kod svake pauze u manifestacijama eksekutive prekoravamo vodstvo da ne traži

kontakta i da ne daje inicijative. To biva u isto vrijeme, kad se radja misao, misao amerikanska o autonomiji federacija. A zar doista nije već vrijeme, da svakome dijelu organizacije bude ođredjen i jasan njegov djelokrug? Uticaj vodstva može nužno da bude pretežno mehanički-organizatoran. Duševna homogenost niti se stvara po direktivama iz jednoga centruma niti je to poželjno, jer bi se izrodila u uniformiranost jedne partijske šablone, A koji su nam zadaci, mi znamo ovamo od Balfourove deklaracije i otprije. Ni kongres nema danas više važnost kao poprište novih ideologija ili kao stvaralački faktor novih pokretnih sila za galutske mase. što dakle? Stvar je nadasve jednostavna; neka je svako na svome mjestu. Ono je svakome odredjeno. Ako je to teško, uzrok je u ličnoj sustalosti. Ali protiv čega se moramo svom žestinom boriti, jest to da pojedinac kao zarazu sugerira svoju sustalost cjelini i stvara defetističke raspoloženje. Dabome; u takovu raspoloženju svaki haluc, koji se vraća iz Palestine, navještaj je debakla. U takovu raspoloženju svaka opravdana kritika odgovornih radenika organizacije naduvava se u peraz I na kraju izgleda da je cijonistički optimizam ostao svojina Labour party i g, Lloyd Georgca, Doista treba nam nova inspiracija: za oživljavanje optimizma. Ona može i mora da izadje iz dubine naših srdaca: odanle, gdje se nekad užgala svijetla vatra, čijem fitilju, čini se, pone&tade ulja. Zato ne treba mnogo; tek rad. S njime će doći i vedrina, jer vedrina nastaje iz osjećaja da nam život ima ćudorednu svrhu i cilj, čija je meta daleka, no dostižna koljenima, koja će ovršiti berbu , , .

Za radnu Palestinu!

Pod konac cijonističkog kongresa, na 2G. augusta ove godine sastala se u Karlsbadu konferencija jevrejskog radništva. Svrha je sastanku bila, da se stvori stalna institucija, koja će rukovoditi poslovima obnove u prvom redu centralna institucija za radništvo svih partaja. Institucija je stvorena i sada nam predlože iscrpive smjernice, kako su odredjene na konferenciji u Berlinu od 16.—20. oktobra ove godine. Nova institucija, kojoj je izvršno tijelo »Odbor za stvari radne Palestine« (Vaad I'injene Erec-Jisrael haovedet) u Berlinu, medjustranačka je tvorevina. Već se vrijednost te činjenice ne može da ospori. Treba samo da se pomisli, da je ono 15,000 jevrejskih radnika Palestine podijeljeno u glavnom u 6 partaja: Hitahdut,

POŠTARINA FLACLNA u OOlOVOi;

GOD. VII

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB ILICA BROJ 31. 111. KAT

ZAGREB. 17. novembra 1923. - 9. kislev 5684.

IZLAZI SVAKOG PETKA RUKOPISI SE NE VRAĆAJU

PRETPLATA; GOD. 60 D. POLUGOD. 30 D, CETVRTGOD. 15 D, POJEDINI BROJ 1.50 D.

BROJ 47