Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Plamsaji mržnje

U punu salu, u kojoj je zagrebački »Makabi priredio svoju plesnu zabavu, bačene su dvije boce amonijaka; čuo se povik: vatra. Časom zavlada nemir; dvije, tri gospođe se zaprepastile. Još se pravo i nije znalo, što se desilo, i već se ovaj smrad!jivi atentat, kome je bio cilj, da uzrokuje paniku i nesreću, svršio tužno i jadno po atentatore. Nije rulja, što se sabrala pred salom, imala kad da provali; mogla je tek da dočeka u svoje krilo one kukavelje, ikoji su imali da osjete, da i Židovi imadu mišice. Cas, i sve je bilo svršeno; zabava je vedro tekla dalje. Tek policija je još imala da se pozabavi s vitezovima zagušljiva vonja; i ona je, izgleda, stvar shvatila olako, sudeći po očinstko blagoj kazni. Jedne su zagrebačke novine ovo slavno djelo pripisale sporazumnome istupu dviju, inače oprečnih, omladinskih nacijonalističkih grupa; međutim, po privatnim izjavama predstavnika tih grupa, nijedna od njih zvanično nije imala učešća u njemu, i ne odobrava ga. Ali je zato psihološki interesantno pratiti, kako se držala štampa prema ovome događaju. Jedne su ga novine prosto prešutjele (inače se registruje svaka birtijaka tučnjava sa periferije grada), druge su ga prosto samo zabilježile; jedne su pričale o razbitoj zabavi' ; druge su opet sa puno važnosti tretirale stvar s višeg gledišta i očinski opominjale, da se to ne radi ; treće su, za promjenu, zauzimale objektivan stav i osuđivale čin, no nijesu mogle zatomiti refleksija o tome, kako će i objektivni Židov morati da prizna, te Židovi kao cjeluia nijesu umjeli da sebi pribave simpatija. U kratko: novine su se nekako u neprilici vrzle, i tek po koja imala je odvažnosti. da bez rezerva uzme i osudi stvar onakvom kakva jest: kao razbijački pokušaj frivolnog antisemitskog ološa. Priznajemo; mi nijesmo u stanju nasmoći servilnu zahvalnost, da, općenito, držanje štampe nazovemo lojalnim. Već ranije jedan se privredni polumjesečnik bavio sa židovskim stvarima, i mi mogosmo konstatovati, sa kakovim se frivolnim potpunim neznanjem u nas, u žarištu kulture, kako se s ponosom naziva ■ćagreb, smije da piše o židovskim pitanjima. Ondje je bila riječ o cijonizmu i o ciionistama. o nacijonalnim Židovima, koji da su po tome, što su nacijonalni, tuđinski. Tako se piše nakon rata, koji je, kažu, mabm narodima donio oslobođenje i koji je, kako se svud. pa i u nas, objavljivalo, rodio parolu o jednakosti prava na život svih naroda i o zaštićivanju tih prava.

Tako se piše uoči smrti Wilsona i rođendana Masaryka. Koliko li je .rak i prejak atavizam mržnje, koji ne dopušta nikako, da se iskorijene nacionalistički imperijalizmi, pojmovi o gospodovnim nacijama i surovi postulati za asimilacijom manjina. Tuđinac« je, kogod inui svoju sopstvenu plemensku notu i hoće da je kultiviše; »tuđinac , ko. pored svoje državljanske svijesti, proživljava solidarnost krvi. U Hrvata. Srba, Slovenaca smije da bude takovih, kod kojili svako od ta tri imena pokriva zasebnu narodnost, tek Židovi su, ako afirmiraju svoju narodnost tnđinci . Do kojih će još apsurda da vodi mržnja pod vidom stvarnih razlaganja? Kako je to kukavno i jadno, da se o nas, jer smo slaba manjina, i samo zato, smije da oćeše i ignorancija i mržnja! Čovjek bi morao očajavati, kad ne bi bilo na svijetu ljudi, koji podržavaju vjeru u bolje čovječanstvo. Od nedavno izlazi u Zagrebu još jedan tobože privredni list, koji se obara na tudince »cijoniste«. Falsifikati, tobože izTalmuda i Šulhan aruha, u istinu citati iz hakcnkreuzlerskih njemačkih reakcionarnonacijonalističkih novina, služe tome listu, koji je na najveću sramotu svoj žurnalistici u našoj kraljevini, da na jedan podao i besraman način izaziva mržnju i antisemitizam čina. ne žacajući se pri tome (ni kod skupljanja anonsa) ucjenjivačkih metoda. Razumije se, da ovaj list zakulisnih ljudi misli sve Židove, kad govori o cijonistama; niti je Talnufd knjiga cijonista, niti su poduzeća, na čiji je bojkot taj list pozivao, cijonistička. Želi li državni odvjetnik da se radi morala i razdraživanja na mržnju bavi ovom sramotom, njegova je to stvar, ako ga, možda, od toga ne odvraća princip opotuniteta; nama se to gnjuša. U isto vrijeme sticajem prilika u jednoj varošici Vojvodine među Nijemcima pojavio se hakenkreuzlerski pokret. I nekako u isto vrijeme bivši se potpredsjednik Narodne Skupštine u budžetnoj debati bez ikake veze i bez ikakva smisla, ali i bez ičije protivštine, očešao o Židove. A da stvar ne bude baš sa svim bez intelektualaca, neki su se medicinari u zagrebačkome medicinskome fakultetu javili svojim antisemitizmom. 1 tako, s vremena na vrijeme, regbi za razonodu, javljaju se glasovi mržnje, > aktivizam u perverznoj formi. Potreba je da se zagalami, da se pluća nađmu, treba da se malo progiba, da se demonstrira. Radi Rijeke, radi potlačene braće u Istri zar? Ne, tu se zamjernim fatalizmom ili dostojanstvenim mirom, kako hoćete, snalazimo u neizbježnu sudbinu. Zato se do-

movina spašava napisima »govori hrvatski' ; hajkom na tudince namještenike, koji nijesu krivi, što ih nužda tjera za zaradom, gdje im se pruža i kamo ih zovu domaće tvornice i firme; i, napokon, ali najglavnije, pakosnom, ničim neopravdanom antisemitskom drekom i zagušljivim tekućinama, reminiscencijama iz bratoubilačkog rata. Pri tome se ne riskira ni sloboda, kamo li glava. Još jedno, kakogod je to najtužnije i najjadnije od svega, nameće se da se kaže pri ovome razmatranju. Nameće se sjećanje, da su Hrvati odnosno Jugosloveni Mojsijeve vjere bili oni, koji su izbacili u pamfletima i u novinskim dopisima riječ o cijonistama-tuđincima, o odnarođivanju od rođene grude. Od toga sramnoga fakta do svega onoga, što smo gore prikazali, vodi jedna ravna crta. Koja je razlika između jednoga i drugoga? Ima jedna; a ta jest, da nijedna sramota ne može biti veća od ove. Kako su se nekad za objedu ritualnog umorstva, skvmjenja hostije i otrovanja bunara antisemite pozivale na svjedočanstva židovskih pokrštenih renegata, tako i ološ s pogromskim instinktima može da citiia riječi židovskih intelektualnih začetn.ka njihovih čina 1 ovo će citiranje, na žalost biti autentičnije nego citiranje Talinuda i Sulhan aruha ... Samo neka ne zaborave ovi jadni Židovi po negaciji, da, kad god je došlo do gusta, antisemitske rulje nisu stigle da ispituju nacijonalni! orijentaciju svakoga Židova; dostajala im je za raspoznavanje fizionomija. Tek, ustreba li, mi imamo i mišice, koje ponos i čast znade čeličiti i staviti u akciju. Bez samosvijesti i ponosa, a sa pukim dodvoravanjem i drekom o potpunome asimilovanju, oni bi mogli da štetuju od panike, čak i od jedne boce amonijaka ... Naši su živci suviše mirni, a da bismo preuveličali pojave, što smo ih prikazali. Ovi su plamsaji mržnje, koja može i jače da se očituje, ali će za kratko da gasne, jer nema hrane. Tuđinski nijesmo u ovoj zemlji mi, već je tuđinska ova mržnja: »Drang nach Osten hakenkreuzlerstva i horthyzma.

Reorganizacija cijonističkog pokreta

Piše đr.

M. Hrudes.

1. Nova epoha. Godina 1920. obra tište je u povijesti cijonističkog pokreta. Ove godine zbio se konačni prelaz iz diplomatskog doba političkih pobjeda i uspjeha u ratu u doba sagradnje, sabiranja realnih sila u Palestini. Na londonskoj konferenciji 1920. formulirao je ovu pojavu Srandeis, jedan od rijetkih

POŠTARINA PLAĆENA U OOTOVOJS

GOD. VIII.

UPRAVA I UREDNIŠTVO; ZAGREB ILICA BROJ 31. lIL KAT

ZAGREB. 14. marta 1924. 7. veadar 5684.

IZLAZI SVAKOG PETKA RUKOPISI SE NE VRAĆAJU

PRETPLATA: OOD. 60 D, POLUOOD. 30 D. CETVRTOOD. 15 D. POJEDINI BROJ 1.50 D.

BROJIi