Жидов
Useljivanje i izobrazba
Piše
Daviš T r i c t s c h
U »koliko to zavisi o palestinskoj vladi, možemo očekivati uvećano useljenje. Podjeljeno je novih dozvola za useljivanje za 2400 obitelji, što znači 12.000 duša. 'Time ulazi u naš useljenički problem broj, koji se blagotvorno razlikuje od brojeva dosadanjib mjesečnih useljivanja, koji dosižu tek koju stotinu. Kod ovih malenih brojeva useljenika moramo još uvažiti i to, da je i iseljavanje bilo razmjerno znatno i da je postojala neka konstantna imigracija iz orijentalnih zemalja, tako Perzije. Mezopotamije. Maroka. Ova je imigracija mjesečno iznašala oko 200 osoba. Ovo je useljivanje karakterizovano time. da potpuno fali onaj clemenat. evropske Imigracije, ikojemu je Palestina tek etapa na putu u Ameriku. Nova imigracija orijentalnih Židova vrlo je povoljna. Ovi Zidovi dolaze s čednim zahtjevima, umjerenim ekonomskim očekivanjima, uvjereni, da su svojim preseljenjem u Palestinu dokrajčili svoju seobu. Sa židovskog stajališta moramo ovaj novi elemenat rado primiti. Time je istaknut svežidovski značaj palestinskog riješenja židovskog pitanja, a od velike je još važnosti, da obnovljenoj židovskoj domaji ne uzmanjka ovaj židovski elemenat, koji je po svom habitu ostao najčišći. S cijonističkog stajališta zamislili smo sebi prvotno ovo useljivanje malo drugačije. U zadnjim mjesecima zabilježili smo brojeve useljenika, koji su se. ako od njih odbijemo orijentalne Židove, približavali nuli. Bit će nam jasno, da se time i cijonizam u svojoj zadaći, da: riješi svežidovsko. a u prvom redu istočno-židovsko pitanje. opasno približio svome ledištu. Hoćemo da dobijemo novih šansa: vlada nas ne će ni u buduće priječiti, da naša imigracija poprima opseg, koji bi bar donekle udovoljio potrebi. Još je samo pitanje, da li smo. kako to kažu naši književnici. »duševno* spremni. Reći će nam
i opet, da prije (.iseljivanja treba učiniti neke pripreme. Ovaj prigovor se stavlja, kao da se po prvi put bavimo ovim pitanjem. kao da je ovo naziranje u tolikoj mjeri opravdano, kako to obično mislimo. Opseg naše imigracije, pitanje vremena. troška i konačnog uspjeha bili su prijeđeni ncikom predrasudom, da je ratarstvo osnova našeg gospodarskog bivstvovanja i potreba, kojoj moramo prije svega udovoljiti. Ovo je naziranje krivo akoprem maramo priznati, da je primitivnom sudu ovo staro naziranje vrlo pristupačno. No ovo naziranje ne pristaje na naš iznimni slučaj. Najjednostavniji račun i razmišljanje pokazuje, da od sviju potrebština bar donekle »evropskog« pučanstva gospodarski proizvodi iznašaju tek jednu desetinu, samo žito tek jednu dvadesetim). Zar da na osnovu toga novu Palestinu izgradimo na bazi stopostotnog ratarstva? Napomenuti ćemo još, da je kultivirauje žita. prema priznanju njegovih najgorljivijih zagovornika, najnerentabilnija grana gospodarstva. Židovi Palestine vole kruh iz australskog brašna, koje je bolje, a što je važnije, i jeftinije od palestinskog. Želimo li, da ovo stanje što prije izmijenimo, da Židove priviknemo na zeimljske produkte, da sadjenje žitarica racionaliziramo i učinimo rentabiUiijim. tad nam primjeri mašinskog sadjenja žitarica u Americi po velikim površinama, a istovremeno i najintenzivnije metode po malim površinama, dokazuju, da jedan radni dan dostaje za produkciju potrebe jednog čovjeka. Zar ćemo za ovaj maleni broj svom silom izdržati težnju za »stopostotnim ratarstvom, gdje »svom silom znači najradikalniji preobrat u grupaciji židovskih zvanja s jedinom tendencijom, da uz veliki trošak postignemo neznatnu i kasnu rentabilnost. Konačno moramo jednom započeti sistemom, koji se u prvom redu ravna prema sposobnostima Židova, a nadalje i prema potrebama zemlje. Židovi su zastu-
pani u svim zvanjima, a i zemlja potrebu je sva zvanja. Onih 5% ratara, što i'i već imamo, dostajalo bi kraj najracionalnijih metoda, da potpunoma opskrbe sadanje i buduće useljenike. Od veće su važnosti za obnovu židovske domaje zvanja, koja su u vezi s izgradnjom same zemlje, tako gradnjom kuća i mnoštvom zanatlijskih i industrijskih pitanja. Ove zadaće, što nam predleže. zahtijevaju više rada i radnika, nego što ćemo ih nakon mnogo godina moći nasmoći. Kod bar donekle razumnog obnovnog rada naći će svaka ruka uposlenja. Međuto je pala lozinka, da je potrebna temeljita izobrazba prije uposlenja, a kako sc ovo u samoj zemlji ne može obaviti, to se mora negdje u Evropi. Držali su, da je to praktično. Današnji praktičari, ne oni davnih vremena, znadu dobro, da dostaje nauk od nekoliko dana. pače satova ili minuta, da čovjeka poprečne inteligencije osposobi za rad. koji premašuje rad radnika. koji se godinama izobražavao. Pod lozinkom ove izobrazbe, natovarili smo mnogim ljudima, koji su težili za Palestinom, neki evropski medusUdij, za kojeg su mnogi, a prečesto ine baš najgori. odustali od svoje namjere. Mislili su, da u i jesu podesni za ratarstvo, a pridolaze još k tome i brojni privatni razlozi, koji se uvijek pojavljuju za međuvrijeme od nekoliko godina. Kraj lozinke izobrazbe imamo još i ideju izbora najprikladnijih. Krasna je to i neophodno nužna stvar, ako je primijenimo na vodstvo našeg obnovnog rada. U tome ne možemo biti dovoljno oprezni i izbirljivi. Ali ako je primijenimo na narodnu domaju i useljavanje, kad je to strahovita i štetna ideja u najoštrijoj protivštini sa smislom cijonizma, Balfourove deklaracije i svakog razumnog naziranja o židovskom palestinskom nastojanju. Prema mojem mišljenju, imadu naša nastojanja, kako da koncentriramo židovsku seobu i da stvorimo židovsku domaju u Palestini samo onda smisla, ako će or-
Uzaludna pomoć Narodna priča.
U jednom malom gradu Poljske živio je pod jednim porecom (vlastelinom) siromašan melamed. Cijeli je svoj život proveo u velikoj nevolji, i što god bi započeo. ne bi mu uspjelo. Poreču, koji je bio dobar čovjek, smilio se siromašni melamed i htio mu pomoći. Često mu je poklonio novaca i odijela, ali sve to nije pomoglo. Konačno odluči porec da se uvjeri, da li je melamed u istinu takav jšlemil (nespretnjakovič), kao što se to tvrdi. Jednoga je dana položio na uskom nekom puteljku. koji je vodio do dvora, bisag s novcima i zapovijedio melamedu, da odmah i to baš tim putem dodje k njemu. Kad je melamed došao, upita ga porec; »Kako ti ide. Moško, je si Ii možda već postao bogat?« »Ne, velemožni gospodine«, odgovori melamed. »ostat ću sigurno za života svoga vazda siromak . »Moško, lažeš; je si li došao putem, kojim sam naredio?« Razumije se. gospodine, kad porec zapovijeda, mora da se sluša«. »1 nisi ni na što naišao?« pitao ga je dalje porec. »Ne, ne. gospodine, tako meni i Vama Bog pomogao*. »Ti sigurno lažeš«
poviče pun bijesa porec i zgrabi melameda za vrat i odvuče ga do mjesta, gdje je položio bisag. 1 doista novac još je tu ležao. »Kako je to moguće % čudio se porec. »pa kako si to išao?< Melamed se uplaši. Mislio je, da porec zbog nečega na njega sumnja. »Gospodine«, počeo se opravdati. Bog poznaje istinu, ja sam nedužan. Kad sam pošao k Vama. razmišljao sam, da se zapravo ne smijem tužiti na Boga. Ima još mnogih, kojima je gore no meni. Mislio sam. kako da na primjer slijepac nadje svoj put? Zaklopio sam oči i htio sam oprobati, kako slijepac ide. 1 tako sam. dragi gospodine, došao do dvora-. Tad je porec vodio s kakovim Slemilom on ima posla. »Mojše« reče, »hoću još jednom s Tobom nešto da pokušam. Poklanjam ti ovaj bisag. u kojemu ima petsto forinata: podji s time na sajam i počni s njima da trguješ poput drugih Židova«. Reb Mojše lijepo se zahvalio porecu, uzeo je novce i ode na velesajam u Leipzig. Trgovci odmah su vidjeli s kime imadu posla i utuvili su mu, da su repovi raznih životinja najbolja roba. što se može kupiti. Moči će ih kod kuće prodati pod skupe novce i deseterostruko na njima žara-
diti. Reb Mojše odmah prihvati tu ponudu i kupi za sav novac repove, najmi kola i odveze se kući. »No , mislio je u sebi. sam Bog poslao mi je na sreću veliku meciju; od utrška vratiti ću porecu novac, a dobitak doskajat će za mene. ženu i djecu do konca života'. Kud je porec vidio kup. reče: »Moško, Moško, tebi je doista teško pomoći, bio si šlemil i ostat ćeš šlemil. Ali slušaj, hoću još jednom da ti pomognem«. I dao je u svim selima proglasiti, da nijedan seljak ne smije doći u grad. a da ne donese sobom rep od koje životinje. Reb MojSeu naredio je, da se svojim kolima postavi pred vrata grada i da nijedan rep ne prodaje ispod jedne forinte. Siromašnim seljacima nije ništa drugo preostalo, no da plate forint. I tako se Reb Mojše riješio svih repova. I kad je on došao sam do vratiju od grada, tražio je stražar i od njega rep i rekao mu: »Znaš. da nikoga ne smijem pustiti u grad bez repa«. Što to znači«, vikao je melamed, » ta ja ne trebam repa«. Ali stražar ga nije htio pustiti u grad. pa da ipak dodje svojoj kući, morao je platiti za jedan rep. koji mu je dao stražar. toliko, kolika je od svih repova utržio.
2
•Ž I D O V
BROJ 20.