Жидов

Kod nas je drugačije. Mi se moramo vratiti jevrejstvu, jer smo se od njega udaljili, a tek onda dolazi kod nas na red daljnji razvoj, progres i nutarnja emancipacija. Naša današnja emancipacija je istovjetna sa asimilacijom, ona je u suštini negacija jevrejslke kulture, jevrejskog života, Sve fraze, kojima mi itu evoluciju prikrivamo su samo psihološki razumljive samoobmane, koje nas mogu letimice đa opojc, ali čije razorno dejstvo ne će i ne može izostati. Natrag ka jevrejstvu, to je prva i glavna naša parola, ma koliko ona zvučila reakcionarnom i konzervativnom, Natrag ka jevrejstvu ito izvorima jevrejstva, natrag k Tori, prorocima, natrag (tradicijama i ceremonijama- Ne smijemo pustiti s vida, da mi živimo u galutu pod silnim uplivom svakdašnjeg života i okolne kulture i da mi ne možemo obraniti icvrejstvo u sebi, ako nam manjka sadržaj, nutarnja sredjenost. Oni tamo u Ercc Jisraelu, u jevrejskoj zajednici u jevrejskom životu proživljavaju svoje jevrejstvo svakog časa svojeg života, oni ga proživljavaju kad zemlju kopaju, kad kamen tuku, kad hebrejskim slovima unašaju upise u svoje trgovačke knjige, kad sjede u školskoj klupi, ikad tuguju i kad se vesele. Kod nas svega toga nema. Mi moramo da naše jevrejstvo nosimo u sebi, mi moramo biti ispunjeni njime, ako želimo u našim teškim prilikama, da ostanemo cjeloviti, zaokruženi i potpuni. Mi se moramo vratiti Tori, moramo je poznavati i razumjeti. Ja ne propovijedam nikakav religijozm fanatizam, ja ne tražim slijepo pokoravanje propisima biblije. AH tražim, đa svaki Jevrej poznaje bibliju, pa makar je i negirao. Neka svako tumači proroke kako hoće, u modemom ili konzervativnom smislu, u duhu reakcijonarstva ili komunizma, ali poznavati ih mora želi li biti nosiocem jevrejske ideologije. Naša tradicija je naša poezija, ona je naša romantika i idila, ona je pokretna sila svih viših i ljepših poriva naše duše. Nitko ne može razumjeti jevrejsku tugu ni jevrejski smijeh, jevrejsku poslovicu, ni jevrejsku šalu, koji' ne poznaje njezino korjenie u jevrciskom životu, u jevrejskoj tradiciji. A mi nogama gazimo ono, što je božanstveno u nama, što nas uzdiže nad prahom svakidašnjice. Naš ie ceremonijal možda preživljen, on ie anahron i klerikalan u nekim formama, ali on je lanac koji nas veže sve dotle, dok na njegovo mjesto ne dodje nešto drugo, što će imati istu moć i istu praktičnu vrijednost. A toga mi danas još nemamo. Pa ako mi taj ceremonijal više ne ćemo, ako ga negiramo, razumimo ga bar, pobimo ga iz naše jevrejske duše, a ne samo zato, jer ga naša odnarodiena i asimilirana duša ne može više da razumije, jer smo pobjegli od njega, zato što je on moralno jači od nas, pa ga se bojimo. Naš jevrejski kulturni problem počimlje u našoj kući, kod najmladje naše djece. Oni hederi naših djedova, protiv kojih se toliko borismo i koje konačno uništismo- oni su sačuvali jevrejstvo u nama. Mi smo te hederc porušili, a što smo na njihovo mjesto postavili? Prazninu. A ta se praznina grozno osvećuje na nama i na našim nasljednicima. Mi ne nasmogosmo toliko snage, da proces dokončamo, da pobjegnemo sasvim, da to jevrejstvo pokopamo u ruševinama emancipacijone epohe i tako postadosmo polovični, nepotpuni, bolesni ljudi. Mi smo galut potencirali, jer

smo uz vanjski galut stvorili galut u nama, a sad smo preslabi da se opredijelimo ovamo ili onamo, D)ecu smo stavili u svijet, utisnuli smo im žig jevrejstva na njihovu bijedu i sramotu; jer oni od tog Jevrejstva ništa nemaju, do li samo patnja i proganjanja. A nekad ie našim precima bilo milo da ih pate i uništavaju radi jevrejstva, oni su znali zašto ih muče. Naši mladji to ne znaju, oni su žrtva slučajnosti, nevine žrtve bolesnog vremena, u koje smo zapali. Ja govorim o našoj prosvjetnoj nuždi, ne govorim o cijonis Učkom radu. Ali oni, koji rade na renaissanči jevrejstva, a to su u prvom redu cijoniste, neka prije svega pomisle na to, da se Jevrejima, jevrejskoj djeci, mora vratiti jevrejski sadržaj. Neka misle na to, naši javni radnici, naši općinski odbornici i jevrejski očevi, oni, kojima je mogućnost dana, da makar kako uplivišu na jevreisko vaspitanje našeg pođmlahka. Tek onda, kad se u nama otvori jevrejska duša, onda će se u nas probuditi interes za jevrejsku povijest, za ievrejsku literaturu i jevrejsku znanost. To je nužno svakome, koii teži za nečim višim, za usavršavanjem, ali to nije inherentni dio naše jevrejske sađržine. Naučili smo i znamo da je jevrejski narod nemoguć bez hebrejskog jezika. Treba naučiti i poznavati hebrejski jezik. Skoro >e suvišno da se to posebno ističe. To je aksiom, koH ne treba dokazivati, jedva je nužno da se spomene. Ali budimo skromni i priznajmo, da md u našoj sredini nikad ne ćemo oživjeti hebrejsku riječ. Nebojmo se tog priznanja. Ali vaskrisnimo u nas poznavanje hebrejskog slova, tog vječitog simbola jevrejstva. Budimo skromni, ali realni. Ne zatvarajmo oči pred činjenicom, da se u nas užasnim progresom množi broj djece, koia ne znaju hebrejski čitati, koja nijesu u stanju da posmrtnu molitvu pročitaju na hebrejskom jeziku. To je saknleg. Čuvajmo naše svetinje, jer bez njih smo narod bez blagoslova, moralni robovi bez božanskog žara. Ne varajmo se rfcime, da se pojedinci svojom duševnom snagom, bez svih tih privjesaka mogu uzdignuti nad običnom razinom, narod kao masa pada u moralni kal. Mi bijasmo nekoć narod proroka Samo onda, ako se u nas stvore zdravi temelji, samo onda moguće je raditi na jednom jevrejskom kulturnom progresu. Treba zato imati sredinu, u kojoj se može raditi, treba naići na otvoreno srce, koje će razumjeti rodjenu riječ- Treba zaći u narod, učiti od njega i učeći podučavati ga, Tamo u narodu treba prisluškivati emocijama narodne duše, čuti narodnu pjesmu, narodnu priču, upoznati se s raznim narodnim običajima i privičkama, treba skupiti sav tai materijal i u izgradjenoj formi opet ga narodu povratiti. U sefardskim i aškenaskim slojevima našega naroda leži ogromno blago, ali se kod nas još nije našla vješta ruka da sve to pokupi i sačuva- U tom narodu leži sva sila uspomena, leže kulturni dokumenti od nepromjenjive vrijednosti, ali se u nas još nije našla vješta ruka, koja bi sve to sabrala i pohranila u sabiralištu jednog domaćeg, jcvreiskog muzeja. Treba zaći u taj narod s puno ljubavi i razumijevanja i uzimati i davati. Dajte tom narodu jeftinu ievrejsku knjigu, knjgu, koju će taj narod razumjeti i koia će ga podučiti o tome, što sve u nje-

mu leži vrijednog i dragocjenog. Učite narod, da spozna svoju sopstvenu vrijednost, da uzmogne sebe poštivati i cijeniti. Govorim o tevrejskom prosvjetnom radu. Dignuti Jevrejina u nama i jevrejsku dušu u jevrejsikom narodu! To je prosvjetna parola. U pustinji i u pijesku se budi nova zemlja. Jevrejski narod izgradmje svoju domaju. Ondje nastaje novi, živi pentar jevrejske kulture. S tom zemljom, koja će da postane maticom vaskolikog jevrejskog naroda, treba upoznati jevrejski narod, treba naći načina, da se probudi duboki, nutarnji interes za ovu zemlju. Sistematski, pa makar i suhoparno. Treba upoznati jevrejsku omladinu svim prilikama te zemlje, sa njezinom oro- i hidrogratij-m, sa svim životnim i socijalnim prilikama te zemlje, s uslovima novog života, sa svim poteškoćama i s perspektivama budućnosti. Samo tako će se uklesati u našoj duši zdrava i istinita predodžba o silnim naporima, koje mora da svlada jevrejski narod želi li doći do cilia. Samo tako će se poništiti lažne i pretjerane fantastične predodžbe o obnovnom radu, Ne radi se o jednoj bajci, koju treba romantićki iskititi niHi o priči o začaranom carstvu, koje će štap madjioničara da probudi. Samo onaj, koji otvorenim očima trezveno gleda preda se, koji poznaje i procjenjuje sve zapreke, samo onaj će biti u stanju, da ih uistinu svalada. Samo tako ćemo odgojiti naraštaj, koji će idejno biti tako čvrst, da će moći dokončati veliko djelo trećeg liciiata * Ja sam svoju zadaću shvatio tako, da u ovom referatu bez konkretnih pređloga preletim glavna polja našeg prosvjetnog djelovanja i da ih osvjetlim onako, kako ih la vidim i shvaćam. Moj bi referat bio nepotpun, ako se ne bih pa makar samo u kratko zaustavio na našoj sadašnjici, ako ne bih izložio svoje reflekse o položaju jevrejskoga čovjeka spram okoline u kojoj živi, razumije se samo u toliko, u koliko to zasijeca u moju temu, Galut e naša sadašnjica. Bilo bi suvišno raspravljati o tome, što je galut i kakovo on ima značenje. On je tu i svako ga od nas osjeća i razumije. Bilo bi suvišno upuštati se sad u razglabanje o afirmaciji i negaciji galuta, to bi bilo bezvrijedno, teo. relsko naklapanje. Galut je tu i tim je on sam po sebi afirmiran i mi izvrsno znamo, da je njegova budućnost neograničena, kao što je neograničena budućnost jcvrciskog naroda. On će mijenjati svoj karakter, jer je on sam po sebi nestalan, on će proživjeti silnu, neslućenu metamorfozu pod utjecajem nove jevrejske zemlje. Ali xri sad moramo da nadjemo u galutu svoje opredjeljenje. U prvom redu zanima nas naše opredeljenje spram raznih sastavnih dijelova galuta, prema svima mogućim dijelovima jevrejskog naroda u galutu. I tako se vraćamo našem prosvjetnom programu. Treba odgojiti i vaspitati jevrejski naraštaj tako, da razumije, da je galut cjelovit i jedinstven, da je vaskolild jevrejski narod, ma gdje on živio i pod kakvim god sc uslovima razvijao, jedan jedinstveni, nerazlučiv i nerazđijeliv narod, treba vaspitati naraštaj u smislu apsolutnog narodnog jedinstva. Shvatimo nuždu, koja nas je skovala, ne negirajmo krv, kota u našim žilama teče. Priznajemo, da se istorij-

6

»ŽIDOV«

SHOJ 28.-29.