Жидов

Jevrejsko sveučilište

Još nemamo potrebne distance, te bismo mogli u punom opsegu da ocijenimo svu zamašnost velebnoga istorijskog dogadjaja, kakav je svečano otvorenje jevrejskoga sveučilišta u Jerusolimu. No jedno je već sada sigurno. Židovski je narod ovim djelom ne samo za sebe, već i za čitavo kulturno čovječanstvo podigao uzvišeni forum, što će nanovo uskrisiti autoritet znanosti, koja se od svršetka svjetskoga rata i odveć često besramno skvrni i pogrdjuje. Židovski narod imade sveto, historijom zajamčeno pravo da gaji, čuva i brani znanost. Nikakav numerus clausus, stvoren iz nečovječne mržnje, nije kadar da zatomi odvajkada živu želju židovskoga naroda za naukom, da uništi stvoreno duhovno blago i da zapriječi obrazovanje novih kulturnih vrednota. Gotovo sva razdoblja više tisućgodišta stare židovske povijesti ostaviše dubokih, neizbrisivih tragova neumornoga i nesebičnoga stvaralačkog duhovnoga rada. Mojsije, tek što je raskinuo ropske lance svoga tlačenog naroda, nije se dao na kovanje oružja, kojim će svome narodu da prokrči put u Svetu zemlju praotaca. Umjesto smrtonosnim oružjem uresio je vodja svoj narod oružjem duha sa Sinaja, kako bi prodahnuo čovječanstvo najsvetijim čežnjama i idealima. A jedva što je židovski narod pred više od tri tisućgodišta stao da sraštava sa svetom zemljom, već je osnivao proročke škole, štono im tekovine još i danas tvore osnov opće prosvjećenosti i napretka. U časovima potištenosti i pogibli naviještali su veliki proroci očajnome narodu zlatni vijek, kada će nauka poput okrepne bujice da prostrujava čovječanstvo. »Niti će se što upropastiti, niti će se što uništiti na čitavome mome svetome brdu, jer će spoznaja Božja napunjati zemlju, kao što voda pokriva dubine morske.« Slavni se učitelj rabi Johanan ben Zakaj obratio na Vespazijana molbom, koja

se rimsikome osvajaču činila neznatnom i bezazlenom: »Ten li Javne vahahamejha!< (»Poštedi mi Javne i njegove mudrace!«). Židovska se država raspala, a na visokoj se školi u Javneu klesalo novo kamenje za duhovnu zgradu beskućnoga naroda. Dok su židovska tjelesa izgarala na lomačama, što ih je palio srednji vijek, prodro je besmrtni židovski duh u sva žarišta znanosti. Renesansa je svoj procvat imala da zahvali pobudama, učešću i promicanju, što su dolazili od židovstva. Vjerska je nesnošljivost, ruglo božanskoga obličja čovjekova, opasala tijesnu židovsku četvrt zidinama tmine i nevolje. No židovski je narod na nevidljivim putovima šiljao svijetle zrake svoga duha u zatvoreni, mračni, zagušljivi geto. Moć je nauke jača od vlasti tmine! Gdjegod bi se, pa i u najskrovitijem kutiću galuta, našao na okupu ma i neznatan broj židovskih duša, uskoro bi odatle nikla živa, djelotvorna i stvaralačka zajednica, prožeta ljubavlju prema nauci i revnim nastojanjem oko njena gajenja. Iz taikovih su malenih duhovnih središta često proizašli odlični učenjaci svjetskoga glasa. Znanost je žila kucavica židovskoga naroda! Sva pakost mora da zanijemi, sve klevetanje mora da umukne, sva ravnodušnost mora da se prene iz svoga mrtvila uoči krasnoga i veličajnoga djela, što ga je izvršio židovski narod podigavši jevrejsko sveučilište u prijestolnici narodne domaje. Sedmoga Nišana, u proljetnom mjesecu židovskoga oslobodjenja, otvaraju se dveri ove visoke škole svima bez razlike narodnosti i vjere, svima, koji žsdjaju za naukom. Umjesto oružane za uništavanje kulturnih vrednota čovječanstva gradi židovski narod na svetome tlu svojih otaca oružanu duha, dom mira i ozbiljnoga znanstvenog istraživanja. Ova će oružana židovskome narodu pružiti brus, na kome će on da oštri svoj duh i svoju motiku.

Dr.

M. Margel.

Sjećanja iz Palestine Prigodom otvorenja universiteta

Otvorenje universiteta u Jerusolimu probudilo je veliku radost u čitavom židovskom narodu. Ipak se javljaju nekoji skeptični glasovi, koji pitaju, je li već vrijeme, da se židovsko školstvo okruni velebnim osnutkom universiteta, to više, što se sve sile moraju napeti, da se provede djelo kolonizacije. 0 toj bi se temi moglo mnogo govoriti, ja hoću samo da s time u vezi navedem neke reminiscense s mog lanjskog puta u Palestini, ko e ilustrirat) što već danas znači znanstveni rad, osobito pogledom na slogu i suradnju s Arapima. • * * Kad sam posjetio Jeriho, pripovijedao mi je moj pratilac, židovski liječnik iz Jerusolima, koji je išao da tamo posjeti bolesnu Arapkinju (Jeriho je naseljen isključivo Arapima, većinom kršćanskim), o jednom dogadjaju, koji se desio prije nekoliko dana tamo u blizini, i o kojemu su Židovi u zemlji uzbudjeno raspravljali.

Dva učenjaka iz židovskih pokusnih stanica, jedan mineralog, a drugi liječnik i ujedno botaničar i stručnjak za pobijanje štetnika uputili su se na jednu ekskurziju preko Jeriha k Jordanu. Najednom ih zaustavi jedna četa Beduina, koji su onamo doprli iz Transjordanije i počeli su da ih na običajan način pljačkaju. Usred pljačke razbojnici se nenadano ustave u poslu otkrili su bili instrumente i stakla i boce napunjene čarobnim tekućinama i insektima. Nakon kratkog preslušavanja, kad: su sve doznali, čitav su plijen povratili, i ma koncu izmjenili su učenjaci darove sa šeikom beduina u znak medjusobtnog štovanja i prijateljstva. Jedva što su se obojica vratili u Jeriho, stigao je tamo jedan auto sa nekim orubljenim arapskim trgovcima, koji su od istih beduina bili posvema opljačkani. Nekoliko dana kasnije bio sam gostom kod naših zemljaka, koji su onda bili zaposleni u Hederi kao zemljoradnici. Jedne večeni posjetio sam sa dvojicom prijatelja jedan arapski logor, koji je bio u neposrednoj blizini židovskog sela. Židovi iz

kolonije i Arapi iz okolice bile su u živom saobraćaju. Ja sam zaželio da malo upoznam život Arapa. Mi smo bili doznali, da su one večeri imali Arapi neku malu slavu ili veselicu. Kad smo stigli do jednog rasvijetljenog šatora, gdje su bili sakupljeni svi muževi iz logora, srdačno su Arapi pozdravili naše prijatelje, koje su dobro poznavali, i mene su isto s njima zajedno pozdravili, pa smo smjeli da udjemo i da u njihovom krugu slušamo melodije i gledamo plesove. A kad su Arapi tek doznali, da sam ja »Haki«, liječnik, djelovalo je to na njih kao neka čarolija. Odmah se podigao starješina, od engleske uprave postavljeni arapski policaj sa svoga počasnog mjesta, mekog jastuka, i ja sam bezuvjetno morao tamo da sjednem, a on uz mene na pod. Uz to, da naglasi svoju vlast tjerao je dječurliju, koja je virila u šator, glasnim riječima i silnim gestama. Jai sam tamo proveo dva nezaboravna interesantna sata. Tek posi je ponoći povi?, ii s o se u Hederu. * * * Ove dvije zgode ne trebaju komenta-

Narod se vraća kući

Povijest židovskoga naroda samo je malenim dijelom, vremenski, ujedno i povijest židovske zemlje i židovske države. Samo nekoliko vijekova živjeti su Židovi svoji na svojemu. Povijest Zidova u diaspori, povijest Galute, mnogo je dulja od istorije židovske države. Židovi su u Galuti stekli neprolaznih zasluga za kulturu čovječanstva, radeći požrtvovno na unapredjivanju naroda, zemalja i država, gdje su se zadržavali kraće ili dulje vrijeme. Te su zasluge to veće, ako se ocijeni, da su Židovi posvuda živjeli pod iznimnim prilikama i zakonima, da su bili uvijek tlačeni, gaženi, proganjani i mučeni sistematično i rafiniranom okrutnošću, samo da ne dobiju daha. Taj dugotrajni martirij pokazuje jedan herojizam i vitalitet, jednu otpornost i žilavost i jednu stvaralačku sposobnost, u jednoj mjeri, kojoj nema ravna u istoriji čovječanstva. Pa ipak Židovi u Galuti, kroz tisućljeta, nijesu stvorili, kao narod, tolikih i tako trajnih vrednota, kao u ono nekoliko vijekova na rođjenoj grudi. To je i razumljivo. Za stvaranje treba reda i mira. Toga imadc samo kod kuće. U Galuti židovski je narod vječno na putu, te nema ni vremena, ni mogućnosti, da stvori veliko djelo. Njegov je ideal Hram na Cijonu, veleban, trajan, uzvišen Hram. 1 sve je njegovo nastojanje, da podigne taj Hram. U Galuti on može da podigne, u najboljem slučaju, tek šator;, O h e 1. Ali šator je samo surogat, prolazna epizoda, etapa na putu do cilja. U teškom i neprohodnom Midb a r u, u pustoši Gatuta, Židovi se moraju zadovoljiti sa čednim Ohelom. Podnose sve tegobe i patnje, jer vjeruju, da će se doskora vratiti u zemlju otaca, da će doći kući i podići veliki Hram. I tek što oslobodiše zemlju od neprijatelje i stigoše graditi, Salamun gradi B a j i t Ri ššon, Prvu kuću. Najplemenitiji materijal, donešen sa svih strana svijeta, mora da posluži za gradnju Hramai. Sa svih strana svijeta dolaze ljudi, da se dive i poklone tome čudovištu znanja i umijeća. Sada je tek narod osjetio, da je kod kuće, da je našao čvrsto tlo pod nogama i duševno središte i svetište, židovski je narod podigao svoje oči k Cijonu, i njegov se ouh

2

»ŽIDOV«

BROJ 13.—14