Жидов

joj, da mu dade "biljeg svoga omladinstva, očišćena i upravljena odlučnom voljom za živim tempom i intenzitetom svega života u pokretu.

Ostarina i omladina

K šestom sletu. Kao Sto se u našoj javnosti gotovo nečujno primiče čotrnajsti cijonistički kongres, da i pored velikoga broja gostiju iz naše Kraljevice prodje ne našavši naše redove spremljene diskusijom o kongresnim problemima - tako če eto za dva tri dana početi šesti slet naše omladine, a da mu naša javnost nije posvetila ni mrviu pažnje. Kad se samo zamislimo u fakat, da je iz te omladine izašlo već nekoliko naraštajeva, koji se smjestiše u gradjanskom svijetu, a da od njih ama baš n tko ne drži omladinu vrijednom makar jedne prijateljske l iječi, upute i pomoći u borbi za ostvarenje ciljeva onda nam je jasno, da ta omladina mora da krene potpuno novim putovima. Mi smo izgubili povjerenje u starije, koji nijesu bili u omladinskom pokretu, ali još više u crne, koji su se nekoć osjećali pokrenuti mladošću, a onda su provjerili i ostavili omladinu, neka se samo muči, bodi putovima svoga, no od tih starijih odredjenoga programa, dokle oni zaboravljaju i omladinstvo i c onizam u zvanju, karijeri i dnuštvu. Ali ni3osmo izgubili vjeru samo u ove ljude, nego i u njihove putove. Mora da je u čitavom njihovu radu bila neka osnovna pogrješka, zbog koje im nastojanje nije donijelo ploda, zbog koje su živjeli d u pokretu, a još većma pošto su izašli iz pokreta, kao da toga pokreta i nema. Ta je osnovna pogrješka u slabosti i nesnazi njihova cijonizma. Cijonizmom ne zovemo davanje novca za Palestinu,

iie zovemo ni transport židovskih ljudi i židovskoga novca u domaju, nego nam je cionizam u posveti svoga života za izgradnju novoga Cijena. A iza prvoga poratnoga zanosa gubio se« nas taj cionuzam sve v'še. Iza odluke, hahšare i odlaska prvih haluca ostala je omladina jalova Njen je rad bio u sakupljanju novca i u skupljanju članova. Prije dvije godine pokazao se rezultat toga u Beogradu. Beogradski slet zovu obično najjadnijim, jer smatraju ondašnje stanje najrdjavijim. Ali u Beogradu se u jednu samo pokazao rezultat dotadašnjih metoda, koje au već dugo izgrizale pokret, i koje su se najočitije manifestirale na zagrebačkom sletu, a u drugu se već vidio predznak uspona. Našla se opozicija, ne onakova, kakva 'bijaše obično dotad, zagrižljiva, lična, krakelska, nego opozicija zbog stvari, ideje, pokreta, koja je htjela da se pokret ispuni novom sadržinom. Tako je slet oi Novome Sadu mogao da pokaže novu, svježu omladinu. Činilo se, da je ona godina rada svladala sve teškoće, da je Savez ispunjen novom snagom i novim duhom. 'Tako se sama sohom namicala dužnost: nastaviti u onom smjeru, koji je doveo od Beograda do Novoga Sada, u smjeru afirmacije omladine, odgajanja njena u cij oni zimu, a tek potom u različitim novčanim akcijama. Može se reći, da je taj posao nadasve uspio: oko pedeset udruženja s neko dvije t : suće članova reprezentiraju veliku snagu, a velik se d:o te snage i zaista upotrebljava u cijonističkoj odgoji i u cijonlstićkom radu. AU ipak nije još uklonjena ona osnovna greška našega rada, nije još cionizam naš postao snažan i potpun. I od današnjih saveznih članova mogao bi najveći dio da podje putem svoj ili starijih drugova, omatorjelih i zakržljalih,

te zaboravile ideale mladosti u borbi za kruh ili za kolače svagdašnjice. Treba nam novi put. Oznaka toga puta jest: da omladina zaista mogne biti cionistička, da ne gubi vjere u oionizam. To znači: iz svakoga naraštaja moraju najbolji da otidju u Palestinu, a oni će drugi znati, da ostadoše "ovdje samo zbog slabosti svoje, a ne zbog slabosti i neizvedivosti eijonizma. Zbog toga treba u omladini stvoriti cijonistčku atmosferu, gdje će svatko moći da zamišlja svoju budućnost samo kao život u Palestini, a ni kako kao nastavak ovoga ga kliskoga životarenja. Tako: trganjem iz ove trulo ž/dovs'ke sredine i ukorjenjem u zamišljano palestinsko tlo moći ćemo da ostvarujemo cijonizam. U takvoj atmosferi mora da se izabiru ona zvanja, koja vode u Palestinu; u njoj se svaka savezna stanica osjeća odgojnom i životnom zajednicom, jer se ljudi u njoj odgajaju i spremaju za život u Palestini. Tim sin radikalno novim putem krenuli dosad gotovo samo cofim. A h d u t Hacof im, osnovana u Novom Sad« fuzijom, sarajevskih i zagrebačkih grupa, razvila se u snažan cionistički organizam, koji upravo sad na svome kempu kod Bledskoga jezera daje dokaza žive snage. Njen uzorni bratski život, koji je nastao samo iz osjećaja, da je Abdut odgojna i životna zajednica, koje će članovi nastaviti zajednički život u Palestini,, oblio je i sav njen rad: učenje hebrejskoga jezika, proučavanje Palestine, i povijesti eijonizma, različna vještarstva i odgoju djece, jedan od najznatnijih naših cionističkih zadataka. Činilo se, da će se Ahdut dokraja odijeliti od ostale omladine, da potpuno nevezana što prije stigne na metu, ali su medjuto vodje Ahduti vidjele, da je prevelika njihova odgovornost prema omladini i da su prevelike mogućnosti njena uspješnoga ra-

O židovskoj narodnoj muzici

Od M. Rykova, Požega. (Sa jidiša preveo Leo S t e i n er). TeSko je a gotovo i nemoguće prikazati specijalnu skalu židovske narodne muzike, kako se može da prikaže skala u mnogih drugih starih naroda i plemena, kao što su Dorani, Jonjani, frizi pa Eolci ild., od kojih smo mi primili skale i kojih se vrstom još i danas služimo, da izrekmemo naš muzikplni karakter. Znamo tek po lemahu i talmudu, da je u starom hramu u Jerusolimu pjevao zbor od kojih 2000 budi (obično nijesu pjevale sve dvije hiljade najednom, nego bi svakoga dana pjevala druga partija pjevača iti »te« vim») kad bi se prinosile žrtve za velikih blagdana ih običnim danim žrtveno janje po jedno ujutru i po jedno uvečer (korban tamid). Osim tih umjetnika bilo je ondje dakako i drugih umjetnika na raznim glazbenim instrumenhma. Tekst pjesama, što su ih pjevali ii pjevači, ne znamo samo mi Židovi na temelju raznih naših izvora, nego i svi, koji se upoznaše sa prijevodom psalama Davidovrh, kralja židovskoga, koji je bio prvi i poslijcdnji kralj- pjevač i skladatelj. No način kako su ti pjevači pjevali pjesme, da li jednoglasno ih strogo harmonijski u četiri glasa, kako se sada , najobičnije pjeva *1 svih kulturnih naroda, ne možemo nažalost danas više ni izvesti nt ustanoviti, jer je mnogim i raznim osvaja-

njem Palestine a naročito Jerusotima uništeno vanredno mnogo historijskih spomenika, pa je tuđe sve i sva propalo bez traga. Onaj ostatak zidine jerusolimskoga hrama, tako zvana »Kotel maaravi* (zapadna stijena) ili »Kotel b’hija» (stijena plača), kojoj hođočaste Židovi iz gahita da plaču nad udesom židovstva, ne svjedoči ništa drugo no negdašnju egzistencu hrama, ali nijednim znakom ne pdkatzuje ništa o načinu bogoslužja u hramu ili čak o pjesmama. Zidovi u dijaspori posvema su se izuzevši maleni dio postepeno okanili umjetnosti, a naročito su se udaljili od hrama Me'jpomene. Ta činjenica ima svoje historičko opravdanje. Čovjek, što neprestano živi u vanrednoj bojazni za svoj život, što je tjeran i tlačen mnoštvom ljudi svoje okoline, kad traži mrvice hljeba za svoju porodicu, takav čovjek ne pjeva, i nije čudo da on ne misli na muzikalne skale. ♦ Osnovne skale, koje se danas nazivaju židovskima, t. j. one, na kojima bazira Židov* ska narodna muzika posljednih 4. stoljeća, te su skale jednostavne evropske melodične minorne Skale sa povećanom sedmom stupkorh. Madjornih ili dur skala, koje pokazuju veseo život i radosnu egzistencu kojega naroda. imade u židovskoj muzici vanredno malo, a može se kazati, đa ih gotovo i nema. To ’ Te u veri sa tragikom života Židov-

skoga naroda u gatutu. U životu progona i muka nije Židov mogao da stvara veselu pjesmu iu dur skali, nego je pjesma, tiho i diskretno gajena, nalikovala više plaću i bita posvema u molu. Mogla bi se unatoč tome naći i po koja vesela židovska pjesma i melodija, koja se u žargonu naziva »frajtihs*. a u tim pjesmama ima šta više i radosti plesa. Ali tu radost nipošto ne pokazuje skala, jer je ona i ovdje minorna. Veselje se tu očituje samo u ritmu, koji je promjenjen tako, te mjesto anđanta, adagia, lenta itd. dolaze brzi i živi tempi alegro, presto, vivace. Harmonijske skale, t. j. povećana 6. i 7. slupka ušle su u galutsko židovstvo na zapadu Evrope tek na početku 'lB. stoljeća. To je plod službe božje sa zborovima tu hramovima neologa), koje su se javile na zapadu, gdje su Zidovi uživali više prava i slobode nego na istoku. Dopuštenje, da izlaze iz Geta, u kojima su kroz stoljeća bifi zatvoreni, tako je na njih djelovalo i tako ih je, može se reći, opijalo, te su i zbog neke zahvalnosti držali potrebnom asimilaciju, pa su čak i sinagogalne pjesme počeli da evropejiziraju i »moderniziraju* tako,. te su one izgubile svoj specifični židovski otužni ton, ono, što se naziva »nešumeđig», što dolazi iz srca i duše. fmade nekih tradicijonainih melodija iz srednjega vijeka, kao što je na primter »Kot niđre», koju je komponovao neki Maran iz

2

■M D O Vi

BROJ 34 - 35.