Жидов

Dvorište sveučilišta u Jerusolimu

Menora

TEODOR HERZL:

Bio čovjek, koji je duboko u duši osjetio nevolju u tome, da bude Židov. Prilike, u/ kojima je živio bile su takve, te je smio, da u ovome pogledu bude zadovoljan. Dohodak mu bijaše dovoljan, a i zvanje samo kao da je bilo sretno, jer mu je dopuštalo da stvara, na što bi ga srce nagonilo: bio je umjetnik. Za svoj židovski rod i za vjeru svojih otaca već se poodavna nije brigao, kad li odjednom, zagmuta modernim krilaticama, navali opet stara mržnja. Uz mnoge ostale i ovaj je naš čovjek držao, da će ovakove struje u svijetu doskora da nestane. Ali se desilo protivno: umjesto da budne bolje, stvar stala da biva sve to gora; i napadaji izazivahu bol u njemu svaki puta iznovice, pa makar i mjesni bili upereni ravno na nj; i postepeno se njegova duša pretvorila sva u- krvavu ranu. I desilo mu se, te su mu ove nutrašnje zatomljene boli nagnale pogled na svoj izvor, na njegovo židovstvo dakle; i sad je što u dobrim danima nikad ne bi bio uzmogao, jer se vanredno bio odalečio sad je. to židovstvo duboko zavolio. Nije odmah bio razmislio ni o tom pcjavu sve dok nije postao toliko jak, te je iz tamna osjećaja uzrasao do jasne misli, koju je nakraju i izrekao. Bijaše misao, da iz židovske nevolje ima tek jedan izlazak: povratak židovstvu. Kad ovo saznaše njegovi prijatelji, što bijahu nekako u jednakom stanju kao i on, zatresoše glavama hoitećit da kažu, da im je prijatelj izgubio zdrav duh. Kako da ovo bude izlaz, kad zapravo zaoštruje i udubljuje nevolju. Ali je on mislio, da se moralna nevolja toliko osjeća, jer su novi Židovi izgubili protutežu- koju su naši snažni očevi imali u nutrašnjosti svojoj. Rugahu mu se, smijali mu se i u obraz, ali on nifte dao, da ga smetu ta plitka zadijevanja ljudi, koje on nikada ranije nije imao razloga i zgode da štuje, pa >je mirno trpio zlobne ili dobrodušne šale. I čovjek stao da, sabran i strpljiv, iz svojega naziranja povlači sve jednu konzekvenciju za drugom. A ovdje je bilo i nekih prelaza, koji mu ne bijahu laki, i ako nije, kao u prkos, htio da vidi teškoće. Čovjek i umjetnik s modernim naziranjima bio je srasao s | mnogojakim nežidovskim običajem i bio naučfo mnogošta neuništivo u kulturama naroda, kojima ga bijaše vcdio proces njegova naobražavanja. Kako li da se sve to izmiri s njegovim povratkom židovstvu? Tuđe se i jeste javljala mnoga sumnja u to, je li mu ispravna njegova osnovna milao, njegova idee maitresse, kako reče francuski mislilac. Možda generacija, odgojena u utjecajima drugih kultura nema sposobnosti za povratak židovstvu u kome je • on našao ono svoje rješenje. Tako se pobrinuo, da u najmajnu ruku njegova djeca dodju na Dravi put. Djecu bi on u kući svojoj da odgoji za Židove. Prije bi puštao, da svetkovina što već vijekovima sjajem malih svijećica osvjetljava čudesan pojav Makabejaca, prodje, a da je on ne svetkuje. A sad je upotrijebio ovu zgodu, da djeci svojoj dade lijep spomen za buduće dane. U ove m'ade duše mora da se već zarana usadi prvrženost starome

narodu Nabavio je menoru, pa kad je prvi puta rukama uhvatio taj sedmerokraki svijećnjak, zavladao mu dušom naročit osjećaj. I u kući njegova oca gonla su ovakova svjeitlašca, u davno djetinje doba a bijaše u tome nešto drago i milo. Tradilcija ne bijaše hladila i mrtva. Prošla je mnogim vremenima sve paleći po svijećicu više. I stara forma menore nagnala ga na razmišljanje. Kad lit stvoriše primitmr, oblik toga svijećnjaka? Uzeli su ga jamačno od stabla s krošnjom. U sredini eto debla, a nalijevo i nadesno izrasle grane, jedna ispod druge, u jednoj plosi, i sve osam do jedne visine.. Kasnija simbolika domjela je i devetu, kraću grančicu, što se fepružila sprajeda, pa se zove >sluga«. Što li su generacije, koje dolazise sve jedna za drugom, uipričale u nekoć “V" 1 ’ A rema , P ri, odi sačinjeni umjetnički oblik. I nas čovjek, umjetnik mišljaše o itome, ne bi h se možda mogla da oživi ukočena forma menore, da se natopi njeno korjenje, kao korijen staa. zvuk mu se imena, koje je svake večeri izgovarao pred svojom djecom, svidjao veoma. A narocito je drag bio zvuk tih riječi, kad bi ih kazivala dječja usta. Prva je svijeća već upaljena i sad se priča postanak svetkovine. Čudo ono o svjetiljci, koja je toliko začudno dugo živjela, a usto se spominje i priča o povratku iz progonstva u Babilonu, o drugome hramu'i o Makabejcima. Naš je prijatelj svo joj djeci što bi znao. Nije bilo mnogo, ali dostajalo im je. Kod druge svijećice pričala su ona njemu, p« kad su pripovijedala, sve mu se činjaše, ma da je on dan prije sve ovo govorio njima, novo i lijepo. I radovao se svakoga dana večeri, koja je bivala sve svijetli ja. Svijeća za svijećom ustajala je na menori a s djecom je otac pleo sanje oko malenih svjetlašca. On je kad bijaše odlučio, da se vrati starome rodu i da jasno očituje taj povratak mislio da da će učiniti tek nešto razumno i pošteno. Ali nikada ne bijaše slutio, da će u ovome vraćanju naći zadovoljenja čežnji svojoj za lijepim. Menora sa svijetlom svijećica, što rastijaše svakoga dana, bijaše uistinu lijepa, i gledajući je mogao-’ je svatko da razmišlja o mnogočem uzvišenom. U ovakovoj zabavi punoj razmišljanja prošla i čitava nedjelja. Dodje osmi dan, na koji ima da plamsa čitav, pun red svijećica i ona vjerna osma. sluga, koji bi vazda preostao od nažiganja. Veliku je i svjetlost širila menora. Oči se djece sjale. A našemu čovjeku sve se ovo pričinilo primjerom rasplamsala naroda. Ponajprije jedna svijeća, još je tamno, i samotna se svijeća doimlje tugaljivo, žalosno. Onda nadodje i druga, pa još jedna i sve više. Fama mora da uzmakne. Ponajprije javio se plamen u mladh i I S’romašnih, a onda pridolaze i drugi, što ljube r> r avo, istinu, slobodu, napredak, čovještvo, ljepotu. Kad sve svijećice plamte, moraš da se čud š i da se raduješ izvršenom djelu. 1 nema posla, koji bi ] mogao da jače usrećuje od onoga, koji vrši sluga. I što pali svijetla.

Iz knjiga o Makabejcima

IZ PRVE KNJIGE, GLAVE ČETVRTE. Ali Juda i njegova braća govorahu: »Eto, neorijatelji su pobijeni; hajde da se ’jspnemo, da očistimo svetište ii da ga opet posvetimo«. I skupi se sv a vojska i pođoše gore, na Brdo Cijon. Kad vidješe razoreno naše sveitište, oskvrnjeni oltar, sagorjele dovratnice, korov u predvorjima, što je uzrasao kao krčje u šumi ili na brdu kojemu, i razorene izbe razderahu haljine, udariše u golem jauk i sasuše pepeo na glavu. Popadaše licem o tle i zatrubiše potom u tnlblje znakovnice i povijahu

do neba. A onda naloži Juda nekolicini muževa, da se bore protiv posade u tvrđi sve dok on ne očisti svetište. Iza toga odabere svećenike, što se očuvaše čisti i vjerno paziše zakon. Ovi očistiše svetište i nagomilaše strahotno, gadno’) kamenje na jednome, nečistome mjestu. A zatim se po savjetovaše o oskvrnjenom žrtveniku za žrtve paljenice, kako da postupe s njime. 1 javi im se sretna misao, da ga razore, kako ne bi bilo znamena sramote, da su ga neznabošci onečistili. I tako razoriše žrtvenik, a ka-

rnenje njegovo skupiše na jednome, podesnome inje slm na Brdu Hrama, dok se ne javi prorok, koji ći im lačno da kaže, što da učine sa tim kamenjem. A zatim uzeše neoklesano kamenje, kako je zakon naložio, i sagradiše novi žrtvenik po uzoru ranijega. A potom urediše svetište i ponutricu hrama i posvetiše predvorja. Obnoviše sveto oruđe i smjestiše opet iui hramu svijećnjak i žrtvenik za žrtve paljenice i za miirođije, Sto se pale, i sto. Iza toga ožariše mirodije na žrtveniku i upališe svijetla na svijećnjaku, da sjaje u hramu, staviše svete hljebove na sto i objesiše zastore. Kad dovršiše rad, kojega se bijahu prihvatili, pridonesoše ujutro dvadeset i petoga dana ui devetom mjesecu ato bijaše mjesec Kislev godine 148. na novom žrtveniku, koji sagradiše, žrtvu, kakovu Zakon traži. Istoga dana, na koji ga neznabošci bijahu oskvrnuli, toga dana bi' posvećen iui pjesmi hvalospjeva i citara i harfa i cimbala. 1 svetkovahu posvetu žrtvenika osam dana i pridonesoše žrtve paljenice radosni l i žittvovahu žrtve za slavu i hvalu. Ukrasiše pročelje hrama zlatnim vijencima i štitovima, obnoviše ovratnice i izbe i sačiniše im nova vrata. Velika radost vladaše narodom, što neznabošci ne mogu više da grde i dbeščašćuju. A Juda i braća njegova i sva općina Izraiijeva odrediše, da se dani posvete slave svake godine « svoje vrijeme —od dvadesetipetoga dana u mjesecu kislevu dalje osam dana u radosti i klicanju. Osim toga utvrdiše u ono vrijeme Brdo Cijon visokim zidovima unaokolo i snažnim tomjevima, da ih ne bi neznabošci, ako opet dođu pregazili kao što ranije bijahu učinili. I u tvrđu staviše posadu, da je čuva, i utvrdiše Bet Sura, da narod i Hladne utvrdu protiv Idumejaca.

IZ DRUGI: KNJIGE, GLAVE PRVE. i 0 pismu, koj m Židovi u Svetoj Zemlji zovu braća u Egiptu, da slave blagdan o posveti hrama jerusalimskoga. Braći, Židovima u Egiptui, prije ostaloga naš pozdrav! Vaša braća, Židovi u Jerusolimu i u zemlji Judejskoj žele vam sreću i blagostanje. Bog, hoće da vam dobro čini i da se sjeća saveza s Abrahamom i Izakom i Jakobom, slugama svojima. Dao svima vama srce, koje bi da ga, se boji i da odvažno i spremno vrši njegove naloge. Neka bi vam dao, da dobro razumijete njegove zakone i naloge njegove i neka vam udijeli sreću i spas. Neka bi saslušao vaše molitve i ukazao vam milost svoju 1 neka vas ne napusti iu vrijeme nužde i nevolje. 1 tako molimo mi ovdje za vas. Za vladanja Demetrjeva, godine 109. pisasmo vam mi Židovi u velikoj žalosti, koja nas je togo ljeta snašla, otkako se Jazon i družba mu odmetnuše od svete zem'je i kraljevstva i otkako spališe kapiju i proliše nedužnu krv. I mo'jasmo Gospodu i on nas saluša. Prinesosmo žrtve i upali smo svi , jetla u stavismo svete hljebove na sto. Pa zato i vi svetkujte dane posvete hrama na način svetkovine sjenica**) u mjesecu Kislevu. Napisano je ovo u godini 180.

*) poganske kipove i žrtvenike, ♦*) Na način »soka ta« zbog toga, što su se, kako se spominje u drugo l knjizi o Makabejcima, VI. 6. i dalje, sjećali, da su u vrijeme sukata Idoneći se od neprijatelja morali da žive »u brdima i u špiljama kao divlje zvijeri«.

Škola na čistome zraku

6

»ŽIDOV.

BROJ 49—50.

APOLO KINO Ilica 31' iiiiiMiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiMiiiiiiiiiiiiiiiiiiiitiiiiiiiiiiiii!iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiimiiiiiiiiiiiiiiimiiiMiiiiuiiiiM'iiiM>..iiiiiiimiiiiiim Danas veliki šlager Grof Monte Kristo velefilm u 10 činova sa John Gilbertom.