Књижевне новине

| POVODOM JUBILEJA VELIKOG SLOVENAČKOG PHSNIKA

| OTON

ŽUPANČIĆ

e France BEVK .

veliki narodni pesnik Slovenije 'Oton Župančič izišao je iz naroda; dala ga je Bela Krajina, lepa slovenačka pokrajina 8 belim brezama i vijorodnim brdima. Tamo se najduže _ očuvala živa riznica narodnog blaga, ___pešama, poslovica i pripovedaka, ko| __je su u mladim danima napajale pen snikovu maštu. I kao što pesnik sam kaže, naročito je zahvalan svojoj užoj domovini na njenom lepom, sočnom ipzrazitom, blagozvučnom jeziku, koji mu je obogatio pesnički izraz. U isto vreme Bela Krajina bila je deo Slovehije koji je još za vreme pesnikove rane mladosti osetio svu težinu kapitalističkog sistema. Bedne prilike gonile su narod za hlebom u Ameriku ili na itorbarenje u Nemačku i Češku. Još u ranoj mlađosti Župančič je video i osetio teške socijalne prili-

ke svoga naroda.

U svom privatnom životu bio je uvoek skroman, čas zatvoren u sebe, čas budno prisluškujući život oko sebe i u spoljnom svetu. Tako je stvarao Svoja velika dela. Za nas, koji smo tada rasli, svaka njegova nova knjiga bila je uvek veliki događaj. Najpre »Čaša opojnosti«, zatim »Čez plan« i »Samogovori«, zatim obe klasične omladinske knjige »Cicibah« i »Sto ugank«, i na kraju »V zarje Vidove« i »Veronika Desenička« kao i »Zimzelen pod snegom« koja je izišla posle oslobođenja. To je veliko bogatstvo, koje je pesnik izneo iz svoga

“e srca i dao ga svome narodu. Ali, to bogatstvo njegovog peshičkog stvaralaštva nije jedino što nam je on dao. Mnogo je njegovih prevoda u prozi i u stihovima od najvećih svetskih pisaca, među kojima je na prvom mestu Šekspir. U tim prevodima pesnik se pokazao kao majstor slovenačkog jezika. Ako se nekada tvrđilo da je slovenački jezik grub i siromašan, Oton Župančič je dokazao baš protivno, da je to jezik elastičan i bogat, na kome se može izraziti najgorča misao i najfinije osećanje, a na koji se može preneti svaka izražajno bogata literatura drugih naroda. Veliki pesnik, koji je sa Ivanom Cankarom razvio našu reč do ranije neslućene visine, kroz svoja originalna dela ž prevode postao je tvorac slovenačkog modernog književnog jezika.

U isto vreme, kao višegodišnji dramaturg ljubljanskog Narodnog pozorišta utvrdio je slovenačku živu reč. Njegova je zasluga što Se danas sa pozornice čuje čista slovenačka reč s pravilnim izgovorom i što se ona širi među publikom građa i sela.

Oton Župančič bio je povezan sa sudbinom svoga naroda, za čije težnje i istoriski put je nalazio poetske formulacije. On je osećao njegov bol i njegovu zabrinutost nad nacionalnim opstankom pod tuđinskim ugnjetavanjem. »Izišli smo iz narođa, — kaže veliki pesnik — sa njim smo saoOsećali i njegova sudbina nas je suviše

_— _ihteresovala. Naša dom:ća stvarmost naterivala nas je da mislimo. Ona nam je nalagala da se bavimo ozbilino i istinito narodnim i socijalnim Dpitanjima. Time smo stupili na tvrdo domaće tle«.

I na tom tvrđom domaćem flu pesnik je ostao, povezao se sa životom i nječovim problemima. U svojim pesmama isticao je otpor i nepoverenje prema domaćoj reakcionarnoj politici. Njegova misao bila je posvećena odlasku naših ljudi sa rodne grude, imperijalističkkom pritisku na naš na-

/ rod, u njemu je rasla vera u snage radnog čoveka. Da li će se očuvati od propasti i da li će moći da živi SVOjim sopstvenim životom? Kad je pred kraj Prvog svetskog rata jugoslovenski pokret dobijao stvarne oblike, u pesniku je usplamtela nada da će slovenačko nacionalno pitanje biti pravilno rešeno. Kao i svi veliki duhovi toga vremena i on je znao da mi, Slovenci, moramo tražiti pravilno reše-

nje svog nacionalnog pitanja samo u

KNJIŽEVNA HRONIKA

Osnovana prve godine dvadesetog stoleća, nagrada švedskog pronalazača nitroglicerina i mekog dinamita Alfreda Nobela, koji je SooBiatva života tekao basnoslovna DO a na ratnoj proizvodnji, da bi „celokupni svoj imetak zaveštao instituciji. Za dodeljivanje nagrađa ljudima zas!už“ nim za mir i kulturu, deli se već petu deceniju, iz godine u godinu, 3 lice 0 mernom pompom mirotvornošti i po- ___Šivanja kulture, ustvari onako kako

to odgovara potrebama, interesima !

- intencijama pojedinih svetskih klika

— neprijatelia mira i kulture. Švedska akademija koja je po dvoličnom i ćudljivom legatoru bila određena za neprikosnovenom sudiju celokupne svetske kulture, počela je da deluse, od samoB početka svoje počasne dužnosti, 5 Onim istim tartifskim moralom sa dva lica, kome se, uostalom, mogla naučiti i kođ samog osnivpča institucije: fabrikanta oružja i nazovi miroljupca, građanskog snoba i tobožnjeg mecene umetnosti. Ona ~—__je tako, u svojoj dugogodišnjoj POLOM ____pretpostavila dđekadentnog sili Priđoma grandioznom Lavu 'Polstoju, DIM istu-idiličara Ivana Bunjina revoUcionarnom humanisti Maksimu Gorkom, mistika Rudolfa Ajkena realističkom humoristi Marku „“TVvCRU, konvencionalnu Graciju Deledu I= tičkom realisti Hajnrihu Manu. Ona je rodom nagrađivala pisce kao što

Bu Teodor Momzen, B. A. Karfeld,

Sigfrid Undset, Hose segare, Paul

Hajze, K. A. Gjelerup, Karl Spiteler, ___Panait Istrati, Frans Silanpe, oglu| ila se o pisce čija dela određuju ili

_ upotpunjuju književni tok epohe:

Menrih Ibsen, Georg Brandes, | Anton *hov, Tomas Hardi, Emil Verharen, Ami Barbis, Džek London, Martin Andersen Neksše, Teodor Drajzer, Vla___dimir Majakovski, Rože Marten di Gar, Mihajl Šolohov, Garsija Lorka i gi. Je li čudno onda da su izvršio-

narodima, i da nacionalno pitanje ne možemo pravilno i pravedno rešiti,

ako u isto vreme ne rešimo i socijal-–-

na pitanja.

Pesnik je, na kraju Prvog svetskog rata zbog gubitka Slovenačkog Primoria i Koruške doživeo, zajedno sa svoim narodom, veliko razočaranje. Njegove pesme iz tih dana izražavale su duboko ogorčenje nad nepravdom koju su našem narodu naneli strani imperijalisti. Isto tako pesnika je razočarala i jugoslovenska država nastala 1918 godine, koja nije rešila narodnosna i socijalna pitanja naših narođa. Zaćutao je i skoro dvadeset godina nije objavio nijednu originalnu pesmu. Ali, kada je počeo Drugi svetski rat i kađa je našem narodu

pretilo istrebljenje, pesnik je bio svim.

srcem i svom dušom na strani boraca za slobodu, nezavisnost i lepšu budućnost radnog naroda. Bolest ga je Bamo sprečila i zadržala da nc ođe sam među borce, ali je napisao mn0ogo partizanskih pesama, koje su borci sa oduševljenjem čitali i širili. U njemu nije više bilo ni senke brige za narodnu budućnost, jer je znao: »Ja8na je tvoja misao i pravi je tvoj put« — kao što je o svom narodu napisao u jednom članku.

Olon Župančič

On je svojim radom stekao puno pravo da na kraju borbe pozdravi oslobodioce i da im se zahvali. U isto vreme stavio je svoje snage u službu otadžbine. Budnim okom prati on sve naše napore na izgrađivanju zemlje, veruje u novog čoveka koga sa velikom ljubavlju opisuje i time se i sam svrstao među njene stvaraoce. Osetljivim srcem osluškuje svaki narodni bol; narodni bol zbog Trsta Žž. Gorice koji su ostali neoslobođeni i njegov je bol; moćnom reči bori se on za oslobođenje Koruške. Kao u 'gvako' značajno vreme svoga; stvaralaštva, i danas, kada stojimo na važnoj prekretnici našeg narodnog Žživota, on je u najnaprednijim redovima. Nije samo umetnik, već i borac, koji ga svojim narođom u teškim i radosnim danima ima isti put do zajedničkog cilja.

U svečanostima ovih dana čuli smo reči da je veliki pesnik onaj koga narod priznaje za velikog. Slovenački narod je u pogledu Otona Župančiča već izrekao svoj sud. Primio ga je za Bvoga. Primio je kao narodnu svojinu sve ono što je on stvorio lepo i veliko. Ono što naučna kritika kazuje o Župančiču, narod je rekao srcem. Pesnikova reč je bez posrednika ušla u duše najprostijih i najmanje obrazovanih ljudi naših naroda. U Župančičevim stihovima narod je tražio i našao svoje lice, lice SsVOS života i svoje zemlje, izraz svojih najviših stremljenja i čvrstu veru U svoj ponosni uspon. Pesnik i narod slili su se u jedno — to je za pesnika najveće

%0%% 20 > Pao > HRUŽ ČABUOB

} BROTI ; a us a S O a O O 0 ONA. ~ JA a aa |, o wi o ea KNJIŽEVNE'NOVINE. =

iBE | LHSTOVE | 7 Volstritski TI

Čudne iskte u zagrebačkoj „Bopubličc

. U časopisu »Republici«, u svesci za Januar mjesec godine 1948, drug Cvito Fisković objavio je poduži odlomak iz SVOg »Lirskog dnevnika« koji po svojoj sadržini i formi, po svom inteligentsko-nihilističkom Sava a i osjećanju seljaštva, po naturalističkim i biologističkim trivijalnostima i tlapnjama, po mutnoj i mučnoj »originslnosti« ne znači ništa drugo nego po” kušaj oživljavanja i »razvijanja» one vrste »lirske proze« kakvu su kod nas uveli i »gajili« mahom Rastko Petrović, Miloš Crnjanski i Rade Drajinac,

— nastale uglavnom u tamnom Ššešto-

januarskom periodu kao izraz i sredstvo zbunjivanja, demoralisanja i ma lograđanskog podivljavanja jednog sloja domaće inteligencije i njenih zapadnoevropskih uzora, kao posljedica nečiste težnje pisaca da svoju unutrašnju pustoš i idejnu lažljivost prikriju »originalnim« i neočekivanim »slikama«, »smjelim« rečeničkim obrtima i neuobičajenim spregovima riječi. U svom »Lirskom dnevniku«, koji po napomeni samog pisca obuhvata razdoblje od 1930 do 1941, dakle raz” doblje u kom je Dalmacija sazrijevala, organizovala se i prekaljivala za napore i divne podvige koje je pokazala u Narodno-oslobodilačkoj borbi, — Cvito Pisković prikazuje dalmatinske seljake, njihov život i njihove nevolje ovako: .

»Starica nam je pričala o bluzima, koji haraju po ovom kraju. Kazivala nam je raskopani grob, u kojem su seljaci ubili vukodlaka, mršavog cr” nog mlađića. Sačekali su ga trnovim Wocima o ponoći pred crkvom i gonili ga do groba. Tu su našli zdjelu punu zgrušanih, ižvakanih ljudskih srca (!) i nagađali su: žilavo srce bilo je 'klesara Klisure, ono sluzavo bilo je prosjaka Ilda, zgužvano srce bilo je remetine žene lude Mikulate. Klao ih je noću mameći ih na vrata potleušica, ali mu se, kad je jednog vjetrovitog svibnja ispio dvije trudne žene (!!), nisu više odazivali.«

Govoreći o najtežim dalmatinskim danima i noćima pomenutog razddoblia, Cvito Fisković, koji je svakako pristalica otkrivanja i umjetničkog fiksiranja bitnog i tipičnog u progresivnom, istorijskom smislu riječi, kaže ovako:

»Noći svetog Ivana i Vida bile su najstrašnije. Iz šikarja su ustajale utvare, hodali mjehovi okrvavlioni crnom krvlju, pustolovice trčale raspletene(?) po raskršćima, cerile se i mlatile se suhim granjem, vile su se gostile zlatnom čašom i jele žabe (!) u tami potoka. Djevojke nisu smjele da noću mirišu cvijeće. Vještice su plovile u vjetrovitim noćima do Carigradđa i lađe su ujutro bile nečiste«.

U svojim daljim »lirskim« zapisima

„Pisković-govori o „lešinaj: kojima, 5Uu

»ribe i dubina posrkale krv, žile i crijeva«, o mladićima »visokim, sličnim jablanovima i mršavim ođ mladosti«, koji su »plesali i dugim rukama lomili krhke zglobove djevojaka«, o konju koji »u zavjetrini pase mirise«, o djevojkama koje »sliče ljepoti kostura otkopanih u blatu Jadđra«, o Dalmaciji koja je »metalni obruč« piščevog »rasta i raspadanja, žerava rodne kuće«. o zde ne zapale šumu4, poetiziraiući »stare mržnje i divlje snage predaka«, Fisković daje poantu svojih Dpoetizacija i nađahnuća ovako:

»Kao barbar prilazio sam malom kamenom sklopu, na kamenoj stazi vrcale su iskre mojih kopita.«

Takav je objavljeni fragmenat »Lirskog dnevnika« Cvita Piskovića, Ali on je i gori nego takav. TPisković je sav ovaj Svoj naturalističko-egzištencijalistički košmar zakitio crvenom zastavom (A jutroš je na najvećem čempresu kraj crkve lebdjela zabranjena 'zastava«), etiketirao ga je po”

I strahujući da »zvije-

minjanjem »zabranjenih spisa« i prošarao »prvim rafalima s Mosora i Bi okova«, prljajući tako i tu zastavu i te rafale, koji se nijesu javili ni mogli javiti iz krdđa što strahuje od vukodlaka, nego iz plemenitog i hrabrog naroda čije su napredne i demokratske snage prešle od 1930 do 1941 godine tešku i plodonosnu školu političke borbe, porasle organizaciono idejno i kulturno, spremajući se za odlučnu bitku.

Nego Cvito PFisković ima u svom »Lirskom dnevniku« i ovakav zapis:

»Vrag je ulazio u ovnove i magatee, u žene i ljude. Krštena čeljad noću bi se pretvarala u tence, a danju bi slušali (?) misu i pomagali susjedima (!). Nekrštena djeca pretvarala su se u tintilina i plazila kao gamad po krevetu svojih roditelja. Miesec je ispijao dojenčad, a Rogato Podne je klalo stoku u sunčanoj tišini...«

I kad je riječ o čovjeku kakav je drug PFisković mi smo spremni „da pređemo ćutke preko njegove »lirske filozofije« o uvlačenju vragova u DV" nove | magarce, pošto popovi mogu sigurno pomoći barem ovnovima, naročito ako su podeblji. Ali ipak ne možemo preći ćutke preko činjenice da drainčevsko, ujevićevsko-egzistencijalistički đavo ulazi u ljude, pa čak i u časopis »Republiku«. Jer šta će Piskoviću i »Republici«, šta će im »đavoli« kojima je mjesto u nadrea” lističkom i egzistencijalističkom krđu na »zapadu«? Šta će im ova poetizacija raspada i besmisla, ova pristrasnosšt prema nakaznom, strašnom, trivijalnom, kriminalnom i smrdljivom, zar ona nije svojstvo i poslje" dica, zar nju ne treba jasno i revolucionarno negirati kao svojstvo i posljedicu buržoaske klase, buržoaskog poretka u raspadanju? Zar ih ničemu nije naučilo iskustvo druga Petra Še-

gedina? R. Z. O O ——

POVODOM SMRTI NIKOLAJA PIRNATA

Slovenačku kulturnu javnost iznenadila je bolna vijest: u 45 godin: života umro je slikar i vajar, kapetan Jugoslovenske Armije Niltolaj. Pirmat, omiljen čovek i popularan umjetnik.

Pirnat je sarađivao u dnevnim listovima, pisao, crtao, slikao, radio u ilovači, lio u bronzi. Najpoznatije su mu plastike: portreti Cankara, Aškerca, Maksima Gorkog, kralja Matjaža. Poznate su njegove ilustracije za Župančićev »Ciciban«, Servantesov »Don Kihot«, za knjige Ivana Torkara »Blazni kronoš* i »Rurent«e Naročitu širinu dobio je njegov rad u vremenu narodno-oslobodilačkog~ pokreta, kome se i on pridružio. Bio je rano uhapšen, odveden najpre u ljubljanski zatvor, a zatim u MWoncentracioni logor u Gonarsu, odakle je doneo niz uspelih umetničkih radova. e

Posle kapitulacije Italije Pirnat je otišao u partizane, gde je razvio veoma plodnu delatnost. Rukovođio je odeljenjem za likovnu umetnost pri glavnom štabu NOV i Pokrajinskom odboru Slovenije, sarađivao je u celokupnoj partizanskoj štampi, organizovao i vodio slikarski i vaiarski atelje, gde su učili mladi slikari i vajari — partizani. Izdao je dve mape grafike,

Posle oslobođenia radio je u redakciji »Borbe« u Beogradu i u »Ljudskoj pravici« u Ljubljani. Kada je obnovljena, Akads»mija likovnih umetnosti u Ljubljani, sarađivao je prilikom organizovanja ove značajne ustanove i bio njen redđovni profesor sve do smrti.

M. M.

ANDRE ŽID — DOBITNIK NOBELOVE NAGRADE

ci velikog legata, posle pobeđe đemokratskih snaga nad snagama fašističkog nasilja i besa, dodelili književnu nagradu za prošlu godinu Andre Židu?

Andre Žid je, nema sumnje, poznato ime dekađentne književnosti zapada. Njegova lirska, prozna i dramska dela, koja su uvek i sve naglašenije, s bizarmošću tražene novine, otkrivala sve nove i nove (različite i oprečne) ponore i poroke njegove ličnosti, učinila su ga poznatim, a njegova čuvenost je često bila ravna sengaciji i skandalu. Jedan sovjetski kritičar, govoreći O njegovom nihilističkom moralnom Stavu, s pravom je potsetio na poznate reči Bjelinskoga da se svetska slava može steći »umom i glupošću, plemenitošću i podlošću, hrabrošću i kukavičlukom*«. Čime je Andre Žid, za više od pola stoleća uporne i neprekidne književne HONOA nosti, izišao na glas? Da li umom, plemenitošću i hrabrošću, ili glupošću, podlošću i kukavičlukom

Književno delo Andre no je značajan dokume ma, protivrečnostima htenjima onih pisaca e lea, čiji su PilBao i osećanje bili opredeljeni za to da izražavaju i da sami buđu izraz one obespokojavajuće nemoći vladajućih snaga, oblastima kulture, da realno sagledaju životnu stvarnost 1 njene tendencije razvitka. Taj tragični raskid zdrave povezanosti književnosti i živote ı ta bolna oprečnost između umetnika i stvarnoč čoveka, u dekadentnoj buržoaskoj kulturi, našli su u Oe: Židu strasno teoretičara, grčevitog

i ponesenog pesnika. U knji-

ProBDDNIdBiu Andre Žida stekla su 56,

po dobroj mog pisca, skoro

Vd

Žida neobičnat o lutanjii izopačenim čiji su um i ta-

sva bolesna, nakazna

u svim.

volji i svešnom htenju sa*

i morbidna stremljenja dekadentne buržoaske književnosti, jedno za drugim ili jedno pored drugog, ponekad različita, oprečna i protivrečna, u poretku koji znači potpuni književni haos i totalnu moralnu anarhiju.

Za više od pedeset godina aktivnog književnog rađa nije bilo poroka, opačine i nakaznosti, koje Andre Žid nije, u ime sVOg »nekonformističkog« morala 1 svoje subjektivističke književne perverzije, pokušao da uzdigne do umetničkog značaja, moralnog simbola i društvenog uzora. Sve ono što je u čoveku bilo trulo, bolesno i nakazno, — kao posledica širih društveno-istoriskih stanja, — Andre Žid je isticao, s patetičnom pompom poetske hermetičnosti, kao istinska vrela, kao prave, zapravo jedine ljudske vrednosti; sve ono što je u buržoaskom društvu u njegovoj završnoj, imperijalističkoj etapi bilo gnusno i neprihvatljivo Žid je, prećutno prihvatao, tumačio i opevao, a sve ono što je, u novom socijalističkom društvu, pretstavljalo dragocenu klicu velike sutrašnjice, on je izvitoperio i poljuljao.

Vatreni lirik dekađentnih deformacija građanskog individualizma, koji

je narcisoidno opevao svoje gnusne·

nagone, Andre Žid je ređom bio protestantski smeran idiličar, žustri pamfletista apstraktno zamišljenog Sveta, ničeanski zaljubljeni pesnik svih zemaljskih užitaka, perverzni sladokusac izopačenih geksualnih nagona, vispreni teoretičar moralne nakaznosti bezrazložnog čina, imoralista po uverenju i po strasti i uvek, u švemu | iznad svega, nihilista koji še, u ime lako skrojenih On ooo ormizma, već unapred nega! odrs prema svim oblicima i utvrđenim

izrazima života. To begstvo iz stvarnosti po svaku cenu, koje je Žid provodio kao poetski princip i moralno načelo, pokazalo je svu nakaznu bedu svoje ljudske i društvene suštine, najizrazitije, u njegovim dvema ubogim knjižicama o Sovjetskom Savezu, gde je ono dobilo, gde je ono moralo dobiti svoju konkretnu društvenu i političku sadržinu, razume se potpuno mračnjačku,

No tu već, očigledno, slučaj Andre

Žida potpuno ustupa mesto slučaju švedskih akademika sa Nobelovog Olimpa. Kada je Andre Žid, u ranijoj fazi svoga stvaralaštva, u ime svog anarhoidnog individualističkog morala, u »Baruštinama«, »Podrumima Vatikana« i »Putu u Kongo« na ovaj ili onaj način odbijao i poricao buržoaski svet i imperijalističku stvmrnost, u kojima se inače odlično snnlazio, Nobelovi olimpijci bili su daleko i od pomisli da njegovo mračno i perverzno delo, prožeto do poslednje misaone vlati gorkim poetskim nihilizmom, afirmiraju sa 120.000 švedskih kruna svoga priznanja. No kada je taj isti dekađentni i perverzni starac okrenuo svoju razornu i jetku gorčinu, izvežbanu đugogođišnjom nakaznom književnom i društvenom praksom, prema naprednim snagama sveta, u prvom redu protiv Sovjetskog Saveza, onda je za švedske dinamit-mudrace, čiji su mozgovi odavno već nitroglicerinizirani, slučaj Andre Žid najeđared, i pored sve očigledne izlapelosšti tog »fabrikanta raznih slučajeva Žiđ«, postao neobično zanimljiv i aktuelan.

· No poređ te Žiđove antikomunističke brljivosti, oko koje je svojevre= meno dignuta veća prašina no što njihova trockistička suština zaslužuje,

i vr. a

ra Velibor

U doba prohibicije u Sjeđinjenim Američkim Državama razvijala se, kao ilegalna ali od same policije i vladinih krugova potpomagana, grana »privredđe« — butlegerstvo. Zabranjeni alkohol kriumčario se pod etiketom mleka, po fantastičnoj ceni, a često u falsifikovanom kvalitetu. Butlegerstvo se smatralo u Sjedinjenim Američkim Državama kao podvig, kao avanturističko viteštvo. Vođeni su po ulicama, pod noćnim svetiljkama, mitraljeski dvoboji, o kojima je štampa donosila senzacionalne izveštaje. Bilo je butlegera iz manje uticajnih koncerna koji su đopadali zatvora, ali je po koji od njih postajao i znamenit »junak dana«. Oko njegovog imena ispređala se vel'ka fama. On je bio na čelu moćne organizacije, u čijem su profitu imali udela i ugledni građani, krupni finansijeri, političari, magnati, sudđovi 1 policije. Vrlo često butlegeri su imali ugleda i ugledni građani, krupni tivnosti i na izbore u SAD.

U zemlji »apsolutne demokratije« još jedna grana privrede veoma je razvijena, to je kidnaperstvo, Jedna od čudovišnih formi ucenjivanja otimanjem dece, koja su i ubijana ako se ucena u određenom roku ne položi. Kao butlegerstvo, i kidnaperstvo obavijeno je razbojničkom avanturom, I ono se vrši prepađom, mitraljezima, uz pokroviteljstvo i sudelovanje vlasti, koje svoj udeo nhplaćuju od ucene· »Apsolutna sloboda« manifestuje 8e u slobodi kriminala koji se unosi i veliča na ame=ričkim filmovima o gangsterima, uzorima smelosti, neustrašivosti, podviga viteških u očima propagatora američke »apsolutne demokratije«.

Nesumnjivo je da je stvar samoga američkog narođa kako će izići na kraj sa legalizovanim gangsterstvom u svojoj sopstvenoj zemlji, kako će iskoreniti metođe gangsterskih organizacija koje su se duboko ukorenile u privredni, politički i upravni organizam. No propagatori »apsolutne demokratije« teže da prošire takve metode izvan američke države, proglašavajući ih »civilizatorskim«. Otkako je Jugoslavija postala narodna, istinski đemokratska i nezavisna, otkako Su dolarski magnati potpuno izgubili vlast i uticaj u njoj, stalno stižu s one strane okeana pretnje i ucene. Metođi butlegerstva i kidnaperstva imali su svoje ekspoziture i u našoj zemlji. O njima je bilo reči i pred našim sudovima.

Naime, američka vlađa poverila je jednoj svojoj komisiji brigu da pronađe grobove američkih avijatičara poginulih za vreme rata u našoj zemlji, brigu kojoj i mi poklanjamo po” štovanje — kađa se zaista radi o pOsmrtnoj počasti izginulim ratnicima. No odmah ha početku te akcije videlo se da je pogrebna sprema bila kamullsža za šrljunski materifal i propagandne klevete protiv naše zemlje. Od grobova poginulih avijatičata stvorene su butlegerske busije protiv demokra– tije, gđe su našli zaklona, kao članovi i jataci organizacije, malobrojni ostaci četnika. Na velikim procesima protiv neprijatelja naše države otkrila su se legla dolarske akcije s gangsterskim metodima tamo gdđe im nije nikako bilo mesta, u grobovima poginulih avijatičara — koji su život dali đa se takvi metodi iskorene. Koliko je broj izdajnika mali, holiko je beđan, vidi se kad se otvore te špijunske »mreže« i l.ad iz njih ispadnu otpaci, jadne figure koje su u stanju da za sitan novac izvrše svaku podlost i svaki zločin.

Neđavno je izbila iz grobova poginulih američkih avijatičara jedna afera koja je iznela na videlo butlegerske metođe oko vrbovanja »belog roblja«. Istraživači grobova mrtvih avijatičara pokušali su, usput, da ulove u svoje mreže i žive devojke. Da li su one poverovale da će ih dolarski prinčevi uzeti za žene, nepoznato je, ali iz njihovih iskaza jasno je da su na njih primenjeni metodi kojima se lovi

: NAPISAO

AML

Nobelovi sudije kulture pronašli su još jeđan povod za aktualiziranje slučaja Žid: njegovo držanje za vreme fašističke okupacije Francuske. Istrošen u perverznim nagonima i izlapeo u slađostrasnim emocijama i nakaznim „misaonim „preokupacijama, Andre Žid se, u svom objavljenom »Dnevniku«, starački nemoćno, ali s prepotentnošću suverenog sudije moralnih, društvenih i političkih problema dana, otvoreno izjasnio za nacionalnu izdaju i najcrnju fašističku reakciju. Između ostalog, on je pisao, pod anglo-američkom zaštitom u AJžiru: »Uskoro će čak i oni koje Hitler pobeđuje biti prisiljeni da ru se dive«. Ili: »Ono što se sad zove saradnjom i izdajstvom, sutra će se zvati zduavim smislome. Ili: »Koji od seljaka ne bi pristao da Dekart i Vato budu Nemci, ili da uopšte nikad nisu ni postojali, kad bi SARVR NEAR tome mogao da prođa svoju pšenicu nekoliko sua skuplje.«

Koliko su sudije i mecene Nobelove institucije tendenćiozno baš tom i takvom Židu dodelili veliku nagradu za književnost vidi se, uostalom, i po tome što su svoju odluku, svesni olitičke niskosti i književne bede iđovog dela u poslednjoj deceniji, pokušali da motivišu »Žiđovim radom na prevođenju Puškina«, u želji da takvim nevinim i dalekim, tobož slučajnim aluzijama o Židovom cenjenju ruske kulture nekako osnaže njegov odvratni trockističko-reakcionarni stav i njegovu bezočnu ideologiju nacionalnog srama i kulturnog izdajstva.

No.za sve kulturno čovečanst' Andre Žid sa ili bez aureola od 190.000 švedskih kruna ostaje samo ono što je bio i ostao: pisac dekađentnih, morbidnih.i nakaznih strasti i motiva mračni ideolog svega gnusšnog, sramnog i izopačenog u našoj epohi.

FINCI

M

· viskijem, završavao se V.

· naših naroda, koji su lili zlato 8\

GORIĆ 78 »belo roblje«; ljubavni odnos,

Međutim trgovina belim roblj\ moguća je na našem unutrašnj žištu. Čovek kod nas ne može biti še roba· Žena kod nas ima prava, · i ulogu u· društvu kakve američke ne ne mogu ni sanjati, A istri grobova poginulih. avijatičara, 5 veći uspomenu Amerikanaca pali demokratiju, tražili su, uz civiliza o ON JRaRAMAMi| Balkana, žen

elo roblje i nalazili su je u onim ma” lobrojnim ostacima svrgnute (vajara je I njenih robova koji maštaju o sve- – moćnoj, čarobnoj, atomskoj sili dolara. -

Dolar je idol onih jadnih ostataka poražene ekšploatatorske iclBab ' nih bednih prirepaka i vornih a koji su najzad morali da uvide đa im” pomoć ne može stići iz zemlje Po ; toga očekuju da im čudo dođe spolja, u vidu svetog duha koji leti na atomskoj bombi. Ovi ostaci su otpaci od narodnog života, životare usamljeno, osluškujući američki i engleski radio, fantazirajući i očekujući da sVOje mržnje i mračne fantazije unovče u lažnim izveštajima, podlostima, klevetama i špijunskim pošlovima., Po njihovim kućama, pretvorenim u Špi-· junske bogomolje, rastu mladi ljudi i devojke koji pod uticajima njihove mržnje i nemoćnog besa nisu uključeni u neviđeni polet naše omladine. Na takve anomalne mlade ljude i đe- vojke, odgajene američkim filmovima i problematičnom literaturom koju izdaju privatni izdavači, bacaju oko ovi misionari »apsolutne demokratije«. Ulovivši nekolicinu u svoje mreže, postupaju s njima kao sa kolonijalnom robom koja se može izve=sti za sitan novac ili odbaciti posle upotrebe kao otpaci robe bez vređnosti. Na grobovima američkih avijatičara, poginulih u borbi protiv fašizma, propagatori »apsolutne demokratije« napravili su butlegersku gozbu sa devojkama kao zadđušnice. J

Dok su ovi misionari zaklonjeni pijetetom prema palim žrtvama u borbama protiv fašizma koristili mladost || nesvešnih devojaka, ođ kojih šu neke + pokazale naknadnu savest, — došle + šu druge „misionarske organizacije |" američkog imperijalizma i na silu za- a državale jugoslovensku đecu koju su , fašisti ođvukli u Nemačku. Američko državljanstvo đaje se jugoslovenskim državljanima koji su obični prestupnici protiv javnog morala, a državljanstvo FNRJ osporava se deci koju su fašisti odvukli iz zemlje, a o njihovoj suđbini treba đa odlučuju neke doskora zvanično fašističke organizacije. Nad decom koja su strađala od fašističkih nasilja primenjuju fašistički metod misionari bizonske »apsolutne demokratije«. Ustvari posredi je ogavni, zločinački metod kidnaperstva, krađa i otmica dece, nasilno odvajanje dece od roditeliskih domova, od naroda, od zemlje. Ustvari posredi je surovi metod koji se upotrebljava prema kolonijama: spremati najjevtiniju radnu snagu koja će se, »amerikanizirati«, bacati u rudnike, na najteže rađove, da, kao roblje, uživa blagođeti »zapadne civilizacije«.

Prevara devojaka, »belo roblje«, špljunaža, otmica dece, sve to još nije iscrpelo metođe američke, bizonske »apsolutine demohratije«. Na ređu je 1 utaja zlata čiji je punopravni vlasnik jugoslovenska država. Možđa u broj američkih slobodna ulazi i "loboda dđa Amerikanci postavljaju vlađe u tuđim zemljama. A možda naknađa za nemoć izvođenja toga treba đa bude utaja i nasilno zadržavanje tuđeg zlata, koje postaje sredstvo da se sprovode gangsterski metodi protiv naroda kome to zlato pripađa. Taj postupak u rečniku apologetičara »zapadne demokratije« ukrašava se ra znovrsnim sofističkim pravnim terminima. Međutim, u rečniku naroda koji su sopstvenom borbom izvojevali slobođu i nezavisnost taj postupak zove se kriminalnom otimačinom,

Vlastodršci stare Jugoslavije, beže ći iz zemlje pri dolasku okupatora, kome su sami pripremili put, položili su zlatne rezerve Jugoslavije na ču- P-N vanje u trezore Amerike, Ovim vla= stodršcima nesumnjivo nije bilo sta- –

o do spašavanja narodnog blaga od fašističkih pljačkaša, ŠeA BU hieh 7 sebi obezbede jedan deo plena koji su odneli u Ameriku po nalogu svo- jih engleskih i američkih vlastođava– ca. U emigraciji su obukli dvostruku livreju, služeći kako zapadnim go spodarima tako i nemačkim okupatorima. Glodali su zlatnu polugu koju su među njih bacali američki bankari, Za oslobodilačku borbu svoga naroda nisu od toga zlata đali ništa, ali suza to plaćali junake »dvostruhe ligre«, perfidne sluge okupatora, | aranžirali krunisanje kralja, čiju su krunu po-

zlatili opljačkanim zlatom. SUI VM

Rat je poodavno završen. ju se depoziti čak i zemljama die BEM DO na protivničkoj strani. Jugoslavija uživa ugled među svim đemokrats je, zemljama a njena vlada edita e e pravna za preuzimanje onoga što su – bivši vlastodršci izneli iz zemlje, Me- Vi Rutim, američki monopolisti, koji

roje planove za »pomoć Evropi«, drSoba ab DNK zlato 'u svojim tre- |

, objašnjavajuć +tı SOBardnijmi RON 10 BEA SIR Vo nasilno zađržavanje tuđeg zla-_ :5 čine baš oni koji bropovedaji ŠĆaJ ". nju svojine, koji podižu graju nad svakim činom kada nove demokratije stave narodni interes iznad pri- vatnog. Američki imperijalisti koji : Ga će Oe Gbnova Evrope« radij atom fina »tničke aaa dF nširaju četničke MOOD Jraatolai opstveniku. Radije ga aTrho-fašističkom „režimu SAROV 3 borbi protiv celog naroda IH krčavdnai želatu Španije generalu Pranku POR BMI i gokole nad španskim - ra i i, TnZnim fašističkim OBE OON

175

3

.

i " bi poslužili za krsšta gih krstova da

tašku vojnu protiv nezavisnih, slobođoljubivih i is nekih demokratskih naroda. Ali mi to z | i

krvi za demokratiju, zahtevamo. i \ se mora vratiti RR Baya |

a |