Књижевне новине

5 Hiljadu osam stotina četrdeset osma ___bila je godina dubokih revolucionatnih pokreta koji su potresli niz evropskih zemalja i koji su izvršili snažan uticaj i na ostale zemlje. PO svom unutrašnjem sadržaju i svojim ciljevima, kao i po svojim motornim | snagama, svi ovi revolucionarni pohreti imaju zajednički karakter: kar akter buržoasko-demokratskih revo:2. Hagija, kombinovaa u pojedinim 2ž97 mljama sa zadacima narodnom ujedinjenja ili narodnog oslobođenja. Ali se revolucionarni pokret u pra. ____cuskoj, koji je bio potstrek za opšti ___revolucionarai pokret, izdvaja bd i OEROMGA po izvesnim svojim specifičnini x: tama, On je na višem stupnju re| volucionarnog razvitka, ima izrazitiji

e

__i oštriji karakter. jer Se odigrava u Oe slovima razvijenijeg društvenog i pri vrednog života i dolazi posle Več IzvrSI ene dve revolucije (1780 i 1830 god.) _ »Prancuska je zemlja u kojoj je isfoie riska borba klasa više nego u drugim ca zemljama svaki put dolazila đdo odlučujučeg Ssvršetka.. Prancuska je u velikoj revoluciji srušila feudđalizanı i zasnovala čistu vlađavinu buržoazije, tako izrazito klasično kao ni jedna druga evropska zemlja, ako 1 borba proletarijata koji se diže proale tiv vladajuće buržoazije dobija ovde __ oštre forme, nepoznate u drugim ze-

| mljama« (Engel).

ei,

7 7

M uk

|-

Ja je revolucionarna kriza, oformljavale se revolucionarne snage i precizirala se rešenja za izlaz iz krize.

| vemlji stvorio je kapitalistički razviin Francuske, kome je revolucija 1799 već bila prokrčila put, a Julska _ rovolucija 1880 uklonila i poslednje feuđalne prepreke. Od 1820-ih godinu Traneuska prolazi kroz period industrigkog prevrata koji je obeležen uvođenjem mašina u industriju, stvaranjem krupne mašinske industrije, izgradnjom železničkih pruga, pojačanom eksploatacijom rudnika uglja i gvožđa.

Pobeda kapitalističke proizvodnje i buržoaskih društvenih odnosa bila je propraćčena porastom društvenih šuprotnosti, razaranjem sitnih proizvVoGača, rasparčavanjem geljačkog poseda, osir6mnašenjem radnih masa i konačno, oformljenjem osnovnih društvenih klasa buržoaskog drušiva —d buržoazije i iadustriskog proletarijata. Oformljenje ovih društvenih klasa daje osnovni pečat nastaloj revoTuacionarmmoj MKMrizi, njenom toku, a u krajnjoj liniji i njenom rešenju.

Ovaj proces propraćen je pregrupisavanjem snaga u samoj buržoaziji. Julska revolucija 1930 bila je dovela na vlast samo jednu frakciju buržoarije — falozvanı finansisku aristokratiju (bankare, berzijance, vlasnike železnica i rudnika ) — koja se odŽavala na vlastii pomoću ViSOkOZ izbornog cenzusa i političke realcije. Politički monopol i preovlađivanje ekonomskih interesa ove frakcije pretstavljali su prepreku daljem kapitalističkom razvitku. Tako se našla izolovana od ostalih slojeva buržoa– zije. '

TĐržoasku opoziciju pretstavljale su uglavnom dve frakcije.

Pretstavnici prave industriske buržoazije, posedujući jake pozicije u privrednom životu, ispoljavali su sve upornije i svoje težnje za političkom vlašću. Grupisani oko lista »Nasional« oni su postavljali kao svoj program — borbu za izmenu izbornos zakona. Tek posle revolucije oni sč pretvaraju u umerenu republikansku stranku.

Twugu grupu sačinjavala je sitnoburžoaska stranka republikanaca OKO lista »Reform«, loja postavlja radikalnije zahteve: opšte biračko pravo i republiku.

Najrevolucionarniju snagu pretstavljao je ftancuski prolctarijat, U uslovima industriskog prevralia njegov je položaj bio vrlo težak: dug radni dan, niska nadnica, besposlica, BroJno ojačao. ali raspoređen samo u n?| kim industriskim „mestima, on je već bio izišao iz ranog stadija svoga razvitka. On, istina, još nije bio svestan svoje istori__ske uloge i svojih zadataka, nije imao svoje političke organizacije, ali je raspolagao izvesnim iskustvom revolu| cionarne borbe. Ustanak lionskih _, radnika 1831, po Bngelsovim rečima prvi radnički ustanak, kada su rad-

nici deset dana vladali gradom VOdeći borbu pod parolom »Živeti radeći ili umreti boreći 8e«, pokazao je

_ da se rodila nova društvena snapa.

Isto tako, tokom svoje borbe radnici

su postavljali i svoje posebne klasne

7 zahteve, koji su svedočili o činjenici _ da oni uočavaju protivurečnosti izme-

đu interesa radnika i interesa buržo-

šzije. Postepeno u prvi plan stupa

klasna borba između proletarijata i

|| buržoazije.

0 _ Tadašnju' nezrelost francuskog pro ad Jetarijata karakteriše činjenica Što je on, pod uticajem sitnoburžoa=–

____Skih socijalista-utopista, svoja nejasna

- socijalistička stremljenja vezivao za mogućnost njihovog ostvarenja u okviru buržoaske republike; otuda vođi borbu pod parolom »soocijalaa republika«.

Krizu su zaoštrili i drugi ekonomski faktori: slaba žetva i slab prino58 krompira 1845— 47 i ekonomska kri-

_za 1847, pojačavajući glad i besposlicu. .

Sve ove protivrečnosti stvorile 8u revolucionarnu situaciju iz koje se moglo izići samo revolucionarnim pu-

i Opozićiona buržoazija počela i široku agitaciju za izbornu reformu putem održavanja banketa («banketna kampanja«), koja se naročito pojačala krajem 1847 i početkom 1848. Povodom banketne kampanje i demonstracija, zakazanih u Parizu za 22. februar 1848, a koje je ; Sada, zabranila, izbija revolucionar–

mi pokret. Ovoga dana stupa na Bcenu, kao osnovna pokretačka snaga reJucije, pariski proletarijat, koji či-

i bvoj fazi revolucije daje Svoj

Već u drugoj polovini 1847 sazreva- .

____ islove revolucionarne situacije U

Dušan PEROVIĆ

Dok se buržoazija pomirila sa za- imali u odlučujući ulicaj na opredeljenje stava svih buržoaskih gru= pa u revoluciji. Ne samo buržoaski republikanci, voć i sitnoburžoaski demokrati oko lista »Reform« ispoljavaju težnju da revoluciju zaustave i da se obračunaju sa proletarijatom.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu, koji su sprovedeni pod ovim okolnostima, doneli su punu pobedu buržoaskim republikancima. Vlast je prešla !u njihove /ruke, Buržoaska republika bila je dovoljno snažna da opovrghe sve ustupke učinjene proletarijalu i da zvanično proglasi vladavinu buržoazije.

Bilo je nužno isprovocirati oružanu borbu kako bi se zaveo kontrarevoluclonarni teror i slomio svaki mogućan olpor proleterskih masa. Pored ostalih mera, tome cilju poslužio je i dekret o zatvaranju »narodnih radionica«, kojim je preko 100 hiljada radnika bilo izbačeno na ulicu.

»Radnici nisu imali da biraju: oni su morali ili umreti od gladi ili početi borbu. Oni su odgovorili 22 juna grandioznim ustankom —o prvom velikom bitkom između dveju klasa na koje se razdvaja savremeno društvo. To je bila borba za očuvanje buržoaskog poretka«

branom, 22 februara jzišli su na demonstraciju pariski radnici, zanatlije i studenti. Posle prvih sukoba, demonstracije prerastaju u oružani ustanak. U toku noći 928 febraara ustanici su podigli preko 1500 barikada po pariskim ulicama. Ujutro 24 februara sve kasarne i magacini oružja bili su u rukama ustanika. Mralj Luj-Pilip bio je primoran da napusti presto i Pariz,

Pod pritiskom naoružanog prole-" tarijata onemogućen je pokušaj proglašenja novog kralja, obrazovana je privremena vlada i proklamovana republika (»Druga republika«sı.

Privremena” vlađa pretstavljala je »kompromis između raznih klasa koje su zajedničkim naporima srušile monarhiju, ali čiji su interesi bili medusobno neprijateljski« (Marks). Ogromna većina članova bili su pretstavnici \buržoazije iz grupa oko »Nasionala« \i »Reforme«, a među njima samo dva pretstavnika radničke klase — sitnoburžoaski socijalist — UtlO= pist Luj Blan i radnik Alber,

Ruhkovođen „svojim socijalističkim težnjama i u strahu od boesposšlice stalnog pratioca kapitalističkoe privre=> de — proletarijat je postavio svoj zahtev za ostvarenje »socijalne republiko«, Pod njegovim pritiskom privre> mena vlada donosi dekrete o »pravu na rad« i o stvaranju »komisije za rad« (takozvane Luksemburške komisije). Po shvatanju radnika ovakve mere bile bi dovoljne da poboljšaju život radnih masa — u okviru bur> žoaske republike, U suštini, ovaj zahtev jeste u mutnoj formi izražena želja za uništenjem buržoaskog ure đenja.

Sve ove mere, donesene pod pritiskom i u korist proletarijata, buržoaski članovi vlade smatrali su kao privremene ustupkoe i laviranje, Zaplašena ovim socijalističkim | zahtevima i baukom proleterske revolucije, buržoazija se od prvih dana pripre= mala na konačan obračun sa prole=tarijatom, Tako od samog početka počinje njena izdaja revolucije.

Tstu takvu politiku vodio je i Luj Blan, Zajedno sa Alberom došao je on na čelo Luksemburške komisije, čime je ustvari otstranjen iz vlade. U komisiju, kojoj je stavljeno u dužnost da radi na problemima u vezi sa ostvarenjem »prava na rad«, On ie uveo i poslodavce i sveo čitav njen rad na raspravljanje o pojedinim kon= fliktima između poslodavaca i radnika, uz učešće samih poslodavaca. U članku »Lujblanovština« Lenjin je dao o Luju Blanu sledeću karakteristiku: »Prancuski socijalist Luj Blan u revoluciji 1848 žalosno se proslavio time što je sa pozicija Wlasne borbem prešao na poziciju sitno buržoaskih iluzija, ulrrašenih frazeologijom pobožnog, socijalizma, a na delu stavljenih isključivo u službu jačanja uticaja buržoazije na proletarijat. Tuj Blan je očekivao pomoć od buržoazije, nađao se i budio nađe kao da buržoazija može pomoći radnicima u

pitanjima organizacije rađa«. Na dru=.

gom mestu Lenjin je rekab: »Od vođe socijalističkih radnika, kakvim je želeo biti, on se pretvorio u prirepak buržoazije«.

Jednom drugom merom privremena vlada pokušala je da diskređituje radničku postavku o »pravu na rad«. Osnovane su takozvane »narodne radionice«, u kojima se, usled krize i besposlice, olupilo vrlo brzo preko 100 hiljada radnika. Bez obzira na kvalifikaciju oni su obavljali obične zemljane radove. Organizovani po vojnički, ovi vadđnici po zamisli privremene vlade, trebalo je dđa budu iskorišćeni protiv aktivnog pariskog proletarijata. Kad se prevarila u svojim nadama, privremena vlada je čekala povoljan momenat da radionice zatvori, a radnike raspusti,

Stvaranjem mobilne garde od 24,000 ljudi, regrutovanih od pariskog lumpenproletarijata, privremena vlada organizovala je jaku vojnu silu za pretstojeću borbu.

Svojom finansiskom politikom, naročito povećanjem poreskih nameta, koji su osobito pogađali seljake, pod izgovorom da to iziskuju rashodi oko »narodnih—. radionica«, „brivremena vlada uspela je dd izoluje seljaštvo od proletarijata, ali istovremeno da ga udalji i od buržoaske republike.

Tako prva dva meseca revolucije prolaze u uslovima vrlo zaoštrene klasne borbe, Istupl pariskog proletarijata i njegovi samostalni zahtevi

Radnički kvartovi Pariza ponovo su se pokrili barikadama. 'Ustavotvorna

skupština poverila je gener njaku diktatorsku vlast sa zadatkom da uguši ustanak. Protiv radnika upučene su mobilna i buržoaska nacionalna garda i vojska.

Radnici su pružali herojski otpor četiri dana (33 do 26 juna), ali, bez nizacije i rukovod=

jedinstvene orga d podleći nad-

stva, morali su najza moćnim snagama buržoazije.

Posle ugušenja ustanika zaveden joe beli teror. U toku ustanka poginulo posle ustanka e oko 11 hiljada, zatVOoreno 25 hiljada, a na ro više od 3000 radnika, »Buržoazija je rakvom se bezti proletarijatu

biju upućeno

prvi put pokazala s } umnom žestinom sVeE %ada se on usudi da istupi protiv nje sa sopstvenim interesima i zahtevima« (Hmgels).

Junski ustanak bio je kulminaciona tačka revolucije 18480.

Posle pobede, buržoaski kanci nastavili su sa daljim ukidaprava. Ali, u svome hodu, kontrarevolucija diranju same repubiia je uništenje sitkrata juna 1940, a evrat Luja Bona1851 i stvaranje

njem radničkih

vodila ka likvi ke. Prva etapa bil noburžoaskcih demo druga — državni pr parte od decembra Drugog carstva 1852. Poraz Junskog Uus groman značaj ž hrete u ostalim evrop Pebruarska revolucija signal za opšti re junski poraz bio kontraževolucije n

tanka imao je Oa revolucionarne pokim zemljama. bila je ustvari ionarni, pokret; je signal za nastup a evropskom kontinentu, odlučujući potstrek da se buržoazija ·baci u naručje feudalnoj re-

Koji su uzroci poraza proletarijata to doba postavdaju na to odvolucija je po SVOjoj sadrržoasko-demokrat- arijat svojom borbliku, on joj nije

Zadaci koji su se u

žini morala biti bu ska, Iako je prolet bom izvojevao repu mogao dati obeležje »socijalne repuer: »februarska republika bi-

la je i nije ni mogla biti ništa drugo

do buržoaska republika, »ona je, pre svega imala da do kraja upoipuni vla=

davinu buržoazije. Blagodareći njoj, uporedo sa finansiskom aristokratijom, sve jmućne klase dobile su pristup ka političkoj vlasti« (Marks). »Iako su pariski radnici bili svesni antagonizma koji postoji između radničke klase i buržoazije, ni ekonomski razvitak zemlje, ni duhovni nivo masa francuskih radnika nisu još dostigli stupanj na kome bi bilo mogućčno društveno preuređenje. Prema tome, plodovi revolucije u krajnjoj

liniji pripali su klasi kapitalistać

(Engelš). j|

Ali herojska borba francuskog proletarijata, i pored poraza nije bila uzaludna, Ona je imala veliki značaj za dalji razvoj radničkog pokreta, kako u oblasti revolucionarne prakse, tako i u oblasti revolucionarne teorije. Ona je otkrila izvesne svoje slabe strane i time ukazala na potrebu da se na njenom iskustvu izvuku pouke za budućnost.

Tievolucija 1848, a naročito Junski ustanak, razbili su iluzije proletarijata o mogućnosti ostvarenja »8ocijale republike« pri održanju buržoaskom poretka. to je značilo krah svih utopističkih, silnoburžoasških teorija koje su u suštini sputavale revolucionarmu borbu proletarijata svojim iluzijama o klasnom miru. Pariski radnici u doba Pariske komune 1871 bili su već oslobođeni tih iluzija O

Crtež Gistava Kurbea za list »Salut public« iz 1848.

usavršavanju buržoaskog državnog aparata, te su osvojili vlast i uspostavili svoju diktaturu. I na osnovu Ovog iskustva, Marks je došao do zaključRa o nužnosti ne samo slamanja sta-

rog buržoaskog državnog aparata, već

i stvaranja potpuno noVOB državnog

aparata koje su učenje dalje razvili

Lenjin i Staljin.

Revolucija 1848 ukazala je i na opasnost razlaza između proletarijata i seljaštva, na Wolebljivost sitnobur=žoaskih elemenata, a naročito i pre svega — na nužnost čvrste političke

partije proletarijata rukovođene Yevolucionammom teorijom.

Radnički pokret, u Svom daljem

razvoju, savlađao je svoje prvobitne nedostatke i greške.

Marks i Engels otkrili su zakone društvenog razvitka, objasnili suštinu najamnog ropstva Uu kapitalizmu, ukazali na onu društvenu snagu koja je sposobna da postane ivoOrac novog društva, pretvorili socijalizam iz utopije u nauku, uzdigli rad-

nički pokret na viši stepen i ukazali

mu put ka njegovom oslobođenju.

Lenjin i Staljin razvili su dalje marksizam, obogatili ga novim teoretskim postavkama prema uslovima epohe imperijalizma i proleterskih revolucija, i rukovođeći Boljševičkom partijom ostvarili prvu gsocijalističku dr-

žavu na svetu, pretvarajući u stvarnost težnje proletarijata kao pretstavnika naprednog čovečanstva,

Proletarijat i radne mase Francuske proslavljaju ove godine stogodišnjicu revolucije 1848 u uslovima borbe za demokratiju, borbe za Slobodu i nezavisnost zemlje protiv pokušaja nacionalnog i ekonomskog porobljavanja od strane američkog imperijalizma. U svojoj borbi koju predvodi Komunistička partija Francuske, a u kojoj imaju protiv sebe neuporedivo gore varijante »lujblanovštine« i »kavenjakštine«, od Bluma do de Gola, oni će izvući pravilne zaključke iz pouka 1848 i daljih borbi i povesti francuski narod istinskoj demokratiji i socijalizmu.

SI PESAPTESPN ub 7: ie +. WA RJA . -

FALSIFIKAT NARODNO-OSLOBODILAČKE mar O e ROBRBE _S8

Prošle godine prikazana je u Beču.

drama Franca Teodora Čokora »Iz-

gubljeni sin« 8 temom iz narodno. oslobodilačke borbe naroda Jugosla= .

vije. Nedavno je ta drama izišla i u

obliku knjige. d Drama »Izgubljeni sin pretstavlja

vešto smišljen i 2lonmamjeran pokušaj

da se — pod firmom -— objektivnosti, poliljčke neopredeljenosti i hrišćanskog morala — proturi falgifikovana

slika našeg dalmatinskog sela u to-

ku narodno-oslobodilačke borbe, a

borci Narodno-oslobodilačke vojske pretstave kao nečovečni i krvožedni Tanatici, koji su krivi za Sve nesreće i stradanja naših naroda za vreme rata, .

Naše Pretstavništvo u Beču prolestovalo je u svoje vreme protiv izvO= đenja ovog komada, ali je on i dalie zadržan na reperioaru, Šta više, koristeći se neobaveštenošću Austrijanaca, Čokor je uspeo da se pretstavi kao napredan pisac, koji je izbliza posmatrao našu borbu i napisao dramu na osnovu stvarnih i tragičnih događaja kojima je bio svedok.

Međutim, »posmatrajući izbliza« Bg. Čokora pre bi se reklo da su razlozi koji su ga naveli da falsifikuie našu stvarnost — tragikomični.,

G. Čokor došao je u Jugoslaviju poSle »anšlusa«, Nastanio se na Korčuli i u toku narodno-oslobodilačke bor" be živeo je tamo na miru i U ljubavi sa italijanskim okupatorima. Za vreme kapitulacije Italije, kad su partizanske jedinice oslobodile Korčulu, Čokor se, zbog nečiste savesti, hvalio glasno hako piše dramu O heroiskoi ulozi Narodnop-oslobodilačke vojske, a kad je sa Korčule, zajedno 5a izbeglicama, prebačen u Italiju, prvi njegov

DRAMATIZOVANI |N

korak bio je da se poveže sa POBNO zima i Amerikancima i, da bi se TH" ma bolje dodvorio, počeo je na Va” usta da grdi parlizane i Narodno“ oslobodilačku vojsku. »Razočaran« ti rodoo op ubodilačikom borbom po eo je da prerađuje svoje delo.

U tom netalentovanom, neknjiževnom i zlobnom napisu, koji Color tvrdoglavo naziva tragedijom, on je seljake sa Korčule prikazao kao divlia- · ke i varvare koji još nisu dospeli ni do hrišćanstva, te se još uvek mole starim, paganskim bogovima, prinose im žrtve i upravljaju se po nekim misličnim divljačkim zakonima »rase,

krvi i tla«, Tako je, na primer, »Izgubljeni sin« Stipe partizan i fanatik. Protiv njega se digla cela porodi

»jer on ima naređenje da pomuti u kome ona živi. Krvožedni Sti piscu, silom drži na okupu partig: da se ne bi razbežali kućama, ubiia svoju braću, jer su odbili da 8 njime. pođu u brda, a komandant, (Čokor izbegava da kaže komandant karabinjera) vrši svoju dužnost, ubija Stipova oca i pali mu kuću, Ruševine kuće,

dve udovice i jedno siroče bilans su ~

Stipovog postupka. i Čokor še pita, otkud Stipu moralno pravo da svoiim postupcima dovodi u opasnost mir i sigurnost svoje porodice, itd,

»Gde je istina?« — bita komentator knjige na njenim koricama. »U neprotivljenju zlu« — rekao bi Čokor, Sudeći po njegovim postupcima i po njegovom dramatizovanom falsifikatu naše narodno-oslobodilačke borbe. E. Čokor se zaista nije protivio zlim Uticajima svojih reakcionarnih savetodavaca ni u Italiji, a ni docnije u Austriji. SOFSS

Giraćenice gospodina

Somerset

Gospodin Somerset Mom, pisac ve

likog broja pozorišnih komada, Ppripovedaka, romana i eseja, stekao jc u Americi slavu priznatog arbitra književnosti i, što je za njega još važnije, stiče, u poslednje vreme i dolare jednim novim književnim rodom — »lknjiževnom« reklamom Rknjiga pojedinih američkih izdavačkih preduzeća. Konvencionalnom piscu Momu takav književni rod svakako laxše pada nego pisanje drama, a sigurno je da se i bolje isplati. Herstovoj Americi, međutim, u kojoj je zgrtanje para merilo svih vrednosti, takva »literatura« svakako odgovara, a saradnja gospodina Moma i samim izdavačima olakšava pošao da vrše svoje kulturne zločine.

Krajem prošle i početkom ove SO” dine, u časopisima »Atlantik«, »Niujorker« i u reviji knjiga »Njujorir Pajmsa« objavljeni su Momovi prikazi deset romana koje je on izabrao kao najbolje u gvetskoj književnosti, To su: »Tom Džons«, »David Koper=fild«, «Orkanski visovi«, »Ponos i predrasude«, »Mobi Dik«, »Gospođa Bovari« »Čiča Gorio«, »Crveni } crni«, »Rat i mir« i »Braća. Karamazovi«, a prikazi su pisani po porudžbini Džon C. Vinston kompanije koJa će ove godine početi da izdaje ove romane u skraćenom obliku.

Đa u Americi postoje ovakvi nekulturni običaji to već odavno nije ta]}wa, ali slučaj skraćenica gospodina Moma pokazuje da taj pošao nije monopol samo neodgovornih izdavačn detektivske, avanturističke i druge petparačke literature, već da Se tak-

a Moma

vim poslom bave i najpoznatiji književni časopisi, a, posredstvom američke »kulturne« ekspanzije, ta zaraza prenesena je i u MVvropu. Gospo=din Mom je nedavno napisao u »Njujork 'ajmsu« i jedan članak u odbranu ovakvog varvarstva.

Pre svega, tvrdi se u tom članku, da ni najbolji romani nisu savršeni, a poznato je, kaže pisac, da svaka knjiga skraćenjem samo dobija. Zatim, tvrdi gospodin Mom, da ni najgavesniji čitaoci ne čitaju celu knjigu sa podjednakom pažnjom. Ranije ilj kasnije oni se zamore i počnu da preskaču. Ali oni preskaču hnestručno, povode sc za frenutnim raspoloženjima i često sve zavisi od toga gde i kada se čita knjiga — izjutra u au

tobusu, u podne za ručkom ili EKO

pred spavanje u krevetu. Čitaoci Ve= ćinom nemaju dovoljno kulture da bi pravilno mogli da ocene koje stranice treba da preskoče i zato je i za čitaoca, a i za knjigu, bolje da še te književne amputacije vrše uz asisten= ciju takvog stručnjaka kao što Je Džek Knjigosek Somerset Mom.

zahvaljujući komforu koji im pruža američki način života, američki čitaoci biće u buduće lišeni još jedne= brige. Kupujući skraćene romane u izdanju Džon C. Vinston kompanije oni će biti sigurni da ih Balzak, Stendal i Tolstoj nisu prevarili i da su za svoj novac zaista kupili samo najbolju robu. To im garantuje Bg. Somerset Mom. Verovatno je da će zbog takve usluge skraćena izdanja biti nešto skuplja od potpunih.

Gmisao najnovije izdaje Rebeke Vest

Rebeka Vest, književnik i istaknuti saradnik engleske i amoeričke reakcionarne štampe, pisac putopisa iz predratne Jugoslavije: »Belo janje i sivi soko«, za vreme rata a i kasnije jedan od najvećih pobornika izdajnika Draže Mihajlovića, ogorčeni i zakleti neprijatelj Sovjetskog Saveza, nove Jugoslavije i svega što je napredno i demokratsko, objavila je medavno novu Mnjigu — »Smisao izdaje« niz reportaža u kojima žali sudbinu nekolicine engleskih fašista u službi Hitlera, koje je i Bevinova #Vvlada, odmah posle rata, bila prinuđena da osudi. Izđaja Draže Mihajlovića očigledno je imala odjeka na moralne i Književne preokupacije Reboek" Vest. Uostalom, njen slučaj pokazuje da su joj ovakve teme bile srodne i bliske, a ujedno on je i potvrđa moralnog rasula onih intelektualaca Za pada koji su u službi reakcije.

Rođena kao Cecilija Perfild, Irkinja po poreklu, ona je, Zbog karijere, po stala vatrena Bngleskinja. Svoj književni pseudonim Rebeka Vest uzela je ona iz Ibzenove drame »Rosmer= sholm«, po junakinii drame koja, ne obazirući se na „moralne principe, svesno šalje svoju suparnicu u smrt. Dok je sarađivala u lista EKmeline Pankhurst bila je feminista, da bi mogla da sarađuje u socijalističkom »Klarionu« postala je socijalista i član Pabijansškog društva. Međufim, uskoro su članovi ovoga društva bili primorani da je udalje ız svojih redova. ; :

Rebeka Vest gaji veliku ljubav prema izdajnicima naroda i prema fašistima kao što su Viliam Džojš »Lord, Hau Hau« sa Hitlerovog radia, Džon Emerii drugi. Sve njih ona smatra za bezazlenu i nevinu decu: »Oni misle kao deca, osećaju kao deca i izdajnici su kao deca; bez zle namere, samo zato što im je neko po= nudio slatkiše.« Oni su pošli u izdaju — kaže Rebeka Vest — nesvesno

· »kao jadno malo psetance koje se

našlo daleko od kuće na ulici i pošlo za prvim prolaznikom«.

Međutim, sva ta »doecn« bila su još pre rata članovi Moslijevog Britanskog saveza fašista, a Džojs je bio i osnivač Britanske nacional-socijalističke lige. Sa nemačkog radia Džojs je slavio Hitlera kad je ovaj naređivao bombardovanje Londona i KoventriaBimeri, sin vicekralja Indije, u toku svoje kratke zločinačke karijere, kriv jie za 74 saobraćajne nesreće, on je bio organizator pomoći Franku za vreme građanskog rata u Španiji, a pomagao je i Britanski slobodni korpus u Nemačkoj za borbu protiv Sovjetskog Saveza. Članovi toga korpusa bili su i Džordž Herbert, Kenet RBdvard i Tomas Holer Kuper, koji = »iz ljubavi prema idili i cveću na ne mačkim prozorima« postao član SS odreda. Jedini kome Rebeka Vešt ne može da oprosti, to je engleski na učnik dr Alan Nan Mei koji je OSUuđen na 10 godina robije zbog sumnje da je odao tajnu atomske bombe.

Simptomatično je da je knjiga Rebeke Vest o engleskim izdajnicima štampana prvi put u Americi i da je i pisana po porudžbini američkog časopisa »Njujorker«. Posle monstruozne presude američkog sudije Vener= strumn, kojom se isticalo da ubijati partizane i demokratske borce nije mi greh ni zločin, sad se pojavila ova knjiga koja otvoreno tvrđi da sarađivanje s neprijateljem i izdaja sopstvenog naroda nisu ni greh ni zločin kad se radi o borbi protiv Sovjetskog Saveza i narodnih demokratija, Ovu tozu zastupala je Rebeka Vest kad se zalagala za izdajnika i zločinca. Dražu Mihajlovića, a sad se, pb» nalogu iz Amerike, zalaže i za izdajnike engleskog naroda, za fašiste koji su krivi za smrt desetine hiljada lju=” di, žena i dece nastradale od nemačkoz bombardovanja Londona, Koventria i drugih gradova Engleske. U tome je smisao najnovije izdaje Rebeke Vest. He

B.K.