Књижевне новине

Povodom šestog aprila 1941

T Zanimljiva činjenica, Ima nekoliko dana, pominjali smo seđam godina

_ od 27-oga marta, i nije pri tom po-

trebno bilo ni reći, ni naštampati od koje godine beše taj martovski dan, Svi smo znali, znamo, i znaćemo. Jer je to bio đan borben i pozitivan: opređelio se đuh naroda, svalio sa gru= di kamen, Smakao sa očiju maglu, kazao da kroz čestitost vođi samo jeđan put u odluku i u čin. — A pre neki dan, pri pomenu datuma š&6-ti april, trebalo je da ljudi malo zastanu, malo da potraže po znanju i se= ćanju. Ah, da! Jer je to bio dan nes gativan, dan razbijanja, praznik obesti. I gle, ljudi od morala i čestitosti brišu to, zaboravljaju. Tacit kaže na jednom mestu u svojoj biografiji Agrikole: »B, kad bi u moći našoj bilo đa tako zaboravljamo, kao što ćutimo!” a eto čovek zaboravlja zlo, a pamti dobro. Za tako kratko vreme, godišnjicu 6-oga aprila ireba tražiti

po sećanju! Ima već više od tri, sko-

ro četiri godine kako je došao obra~

čun, došlo uspostavljanje ravnoteže,

došlo postepeno zaboravljanje, ener-

gično zbrisavanje razorenja — rađom

miliona ruku, željom za uravnoteže~

nim životom miliona i miliona ljudi, *

Jeđan silan zakon zajednički je u Bvima ideologijama i sistemima, filosofijama i verama: zakon ravnoteže. Materijalni svet ne postoji van toga zakona, ni duhovni svet, ni logika, ni muzika, ni moral. I moral Je stvar računa i cifara — učili su u drevnoj Ćrčkoj Pitagorejci. Pravda je stvar računa — tvrđio je Dekart. Ravno= teža, to je račun i obračun, i zato sav svet stoji na računu i obračunu, NaTavno, bivaju u fom računu greške, smetnje nasilja, jer ima energija u kojima žive strasti. Ali nad energijama, nađ strastima, stoji zakon ravnoteže, uravnotežavanja, Toga se zakona boje naročito silni, obesni, razbijači, oni koji padnu u permanentnu inspiraciju da misle samo o sebi, Zna še, Cezar i Napoleon trzali su se na proročansštva, naginjali da slušaju

Isidora SEKULIĆ

metaflzička objašnjenja za ono što je po računici jasno i neizbežno. Hokus= pokus sa »božanstvenim gcezarom« nije se držao, oborio ga je zakon ravnoteže. Obest su kažnjavale sve mitologije i u bogovima. Ali ta zla inspiracija drži se u čoveku. Kad je obest ušla u glavu Cezara i Napoleona, onđa tako analitičke glave kakve su bile Cezarova i Napoleonova, nisu više znale proračunati hod velikoga poziva, i granice velikoga bpoziva ispred zakona ravnoteže, Možda će Pitagorino genijalno učenje nekad još imati dalju etapu: možda će doći sistem da se ciframa i piše, da se cifarnim načinom govori u presudnim irenucima, te da nestane zabluda i zbrka zbog neađekvatnosti i nepreciznosti jezičkoga izraza. Možda bi onda obest izgubila moć i čar da zaslepljuje i zavodi ljude. Kako su Nemci voleli, onog šestog aprila, obesnu +ieoriju: Uništiti, sve uništiti, i Rusiju, i En glesku, i Balkan. Računski, po zakonu ravnoteže ishod je za mislena čoveka i tu bio jasan i neminovan od samog početka. »Slomiće se sila, mora se slomiti« — govorio nam je seljak“ naš, Po zakonu ravnoteže, isključeno je da se svet uništi, kao što je isključena i svetska vladavina. u bukvalnom smislu. Ali, po zakonu ravnoteže mo gućno je da se rase umaraju! Da li će na to misliti oni koji su pretrpeli dve teške katastrofe? Da li na to pomišljaju i današnji obesni izazivači koji hoće vlast nad narodima? Da li ne vide da se zakon ravnoteže dobro slaže sa tendencijom: da narodi žive i rađe bez gospodara, bez gazda i patrona, Nemački vođi, pre sedam gcdina, pokušali su da razgovaraju sa zakonom ravnoteže jezikom unište= nja. Šta se desilo: Nastala ravnoteža, po užasnu cenu: Nemačka je izgubila Nemačku; ali je Evropa izgubila jednu od najkulturnijih svojih zemalja, Nemačku.

Aprila 8-–oga, pre sedam gođina, nemački avioni, za ono vreme moćni, srebrnasto beli albatrosi — razbili su Beograd. Avijatičari, elitna vojska, ne pljačkaju, oni uništavaju. Obleleli, nadleteli, uleteli, Po Beogradu, rane, rane, rane. Ali Beograd ima muško tvrdo srce. I mušku vrlinu: veru u račun i pravdu. Zavladala je tišina, ona, kako kaže jedan pesnik, sa velikim zvonom „koje odjedared ispuni grad, okolinu, reke, polja. Nigđe zvu-

ODMOR

SE orijod svečanih, upravo triumfalnih trenutaka Svoje vrhunaravne Nepogrešivosti, Sveti Otac progovorio je Gradu Rimu i čitavome Svijetu, sa najvišeg balkona Petrove Crkve, ispred dvjesta hiljada svojih latinskih vjernika. Tko nije gluh mo> gao je iz te uskrsne političke besjede Njegove Svetosti Gospodina Našega

- da čuje riku lavlju, upravo riku onog

dolarskog lava, što već đecenijima plaši djecu sa platna Mefro-Goldwynovih žurnala: oči i uši svijeta, Re= klamna, korteška halabuka rimskoga Biskupa, rika ovoga Kralja svih intelektualnih pustinja i peščera kroz prostore i vjekove čitavoga svijeta, ono tamničarsko zveketanje Petrovim 'Ključevima, karnevalsko prenemaga– nje za čast i sreću onorevole de Gasperievih, vlastitih tjx papinskih Žžutobijelih barjaka, sve to nije nas iznenadilo ni najmanje.

Augusto Ponftefice, Vescovo đi Roma riknuo je u interesu Truman—-Mlrša– lovog plana iz milijarderske solidarnosti, a pisati o tom političkom govoru Svetoga Oca iz perspektive običnog građanina, posve skromnog, darwin= skog podrijetla, nije tako jednostavno.

Hercen je jedamput genijalno primijetio, da »misao na vječnost zaglupljuje«, a Papa, govoreći 5 balkona Petrove Lađe o Vječnosti, nije ni imao druge namjere nego da djeluje u smislu Hercenove feze. Već više od dva mjeseca Njegova Svetost GOošpodina Našega, Sveti Otac, Uzvišeni Velikosvećenik i Biskup Vječnoga Građa, Papa Pio XII, ta evanđeoska hridina, koje vrata paklena ne će nadvlađati, taj Kormilar Galije Kristove i taj Pastir biblijski ne rađi drugo nego drži svome stađu vrlo uzbudljive agitacione govore za pobjedu onorevole de Gasperieve izbome liste. Na biblijski moto: non possumus non logqui (ne možemo da ne kažemo),

apa očito nije mogao da ne kaže, da će svatko tko glasa za Palmira Togliatia otputovati poslije izbora direkino u pakao! Doista! Ni mi ne

bismo mogli da ne napišemo, da Sveti ·

Otac nije da nije vrlo vješt politički agitator i da nije dobar pučki govornik! Kao veliki meštar duhovne

retorike, Sveti Otac naređio je Svom”

rimskom kleru, đa mu pastirske ri-

ječi (u agitaciji za ove izbore) budu:

»jake, jasne, zanimljive, žive i toplee,

i ? ra RU r ırT Ja = TAMyta O |,

Crtež-sepia Frana SŠimunovića

\ ka čovečjeg života, nigde zvuka čoveku uslužne materije. Voda ne kloko-

će više po vodovodnim cevima, elek-—

trična struja ne peva više u žicama. Na nekim mestima grada prljava jezera izlivene vode. Po kaldrmi, u granju drveća, gužve bakarne žice. Razbili su avijatičari ravnotežu materije i funkcije: jedan čist, nepogrešno pravilan račun zbrkali, i sa gordošću napustili sferu uništenja. Za njima su stigli motorizovani koji se kreću po zemlji. Gordo grme u građ na raznoraznim točkovima. Poneko sjaše sa čeličnoga konja, proba neku bravu, gleda oštro oko sebe, zapiše nešto u džepnu beležnicu. Jedan je sjahao pred razlivenom prljavom vodom i žudno se zagledao u tu vodu, Mori ga žeđ — razravnoteženje utrobnih funkcija. Srpski ne zna — nema adekvatan jezički izraz. Naći onoga ko zna nemački — cifarni signali još nisu, jezik i logika. Mutna voda je prelila i stepenik u razbijenu apoteku. „Apoteka mora imati više slavina”, Zaga= zi u vodu, uđe u apoteku, proba dve _wodovodne slavine. 'Pvrde, suhe, beživotne, razravnotežene. Vaser?! — dovikuje. Odgovara mu, između nekoliko refkih prolaznika, sredovečan čovek, profesor hemije, nemački đak koji je u Šarlotenburgu sjajno naučio sve o zakonu ravnoteže. — Vodovod je razbijen, mrtav, — Šta vi pijete? — Kako ko. Mi, iđemo 4—5 kilometara po vođu za piće, a za drugo na reku, na Savu. — A gde je ta pijaća voda, i jeste li sigurni da u toj kući i sađa još ima vođe? — Nije to kuća, — Bunar? — Ne, to je polje, naša zemlja, izvor feče, na dve lule. — Kvelvaser, ah! Teče stalno? ima dosta vode? — Da, da, ja sam lično jutros išao po vodu — pod zemljom je sve u redu! — A gđe je to? — vadi plan Beograda, sluša, gleda, ponavlja kao osnovac, ode najzad velikim kasom ka Topčideru.

Aristotel, razmišljajući o ratovima i prepadima, zabeležio je: »Najsramniji zločini su počinjeni ne zbog siromaštva i oskudice, nego zbog eks= cesa, prekomernosti«, Od svih ekscesa obest je onaj koji zakon ravnoteže apsolutno ne podnosi. Istorija ističe vrstu cifarnog termina: do dvanaest godina najviše, i onda sigurna katastrofa. Obest je ona faza ljudske iskvarenosti kad čovek ili nacija ne oseća više materijalni svet oko sebe kao stvarnost od samih zakona i računa, i kad ne veruje u druge narode. Obesna nacija, to je vrsta zabludelih metafizičara koji nevaljalim razlozima: tumače potpumo jasme stvari i pojave. Užasno je stanje kad jedan narod ne može normalno da zamisli drugi narod, ne može da veruje ı njega, ne može da mu želi život, Aprila 6-oga pre sedam godina, fakvu je poruku donela nama jedna obesna politička i rasna teorija. Jeziv period je nastao za nas posle toga, Najveći deo naroda u okupaciji; mnogo, više nego mnogo vojske u zarobljeništvu. Ali ubrzo je veliki zakon ravnoteže našao kod nas saveznika: narodni ustanak, veru u mušku vrlinu računa i pravde. U nečijem dnevniku iz okupacije stoji: »Beograd je porušen, popaljen, pregažen od neprijatelja. Telefoni uzeti, stanovi rekvirirani, radnje zatvorene, naš bakalin s periferije, i drugi bakali, u Nemačkoj, u logoru, ili na radu. Stara Pazova u drugoj državi, Rušanj opljačkan, Universitet ne radi, iz Muzičke škole odneti klaviri — sve propalo, sve mrtvo.... Ali narodni ustanak živ! i zato i naš život samo ispregnut, samo razravnotežen.« Danas, svega sedam godina kasnije — prilično smo zaboravili đ6-ti april. Danas je istorijski kalendar te epohe ovako sastavljen: 27-mi mart, 7-mi jul, 20-oktobar — a posle, kao velika reka, mlada, veđra, radna generacija, radni ustanak naroda, nad njim duh svake nade, s njim zakon ravnoteže.

a što je najvažnije, đa buđu »tačno odmjerene spram inteligencije samo= ga stada« Po svojoj vlastitoj, uputi Papa je na Uskrs virtuoznom preci= znošću staroga rutinera tačno odmjerio intelektualnomoralnu visinu svoga govora. Agitirajući pred izborničkom masom časnih sestara, male braće trećoređaca, omladinskih kongregacija i mnogobrojnih skupina katoličkih aktivista oba spola, Papa je našao zaista jasnu i, mora se priznati, zanimljivu, da, upravo živu i intimnu, evanđeoski toplu, političku formulu: »Tko nije s nama, taj je protivu nas, a tko je protivu nas, taj je protiv Krista«. Tko bude glasao za Palmira Togliatia tj. tko ne buđe glasao za onorevole de Gasperia taj je profiv Krista, jer Krist to smo Mi, naime gospodin Truman, onorevole de Gasperi i Ja (Sveti Otac)... Svima, koji ne misle glasati za Papinu politiku pa čak i onima, koji uopće ne misle glasati, Sveti Otac je zaprijetio Danom Gnjeva, Danom Srdžbe gospodnje, paklenim peđepsama strašnoga Posljednjega Suda, kada će đavoli da peku i prevrću s uživanjem 'Togliatijeve glasače u užarenim ftavama kao palačinke. Pun evanđeoske ljubavi, ovaj Papin govor bio je uskrsna varijacija na određenu klerikalnopolitičku temu, koja traje već od prvih dana Pacellijeva Papastva: Crkva, đakako, ne učestvuje u političkim gužvama, ali Crkva ođobrava postupak milanskog kardinala gospodina Schustera, koji je odbio podjeljivanje Svetih Sakramenata svakome tko glasa lijevo. Crkva je nadvladala Vrata Paklena i Vrata Paklena ne će je nadvlađati nikađa, ali to nije politika, to je infernalna igra riječima, u kojoj »Pakao« pretstavlja materijalistička izborna listina Palmira Togliatia. Crkva je, prema tome, razumije se logično, uzvišena iznađ svake političke borbe, ali isto tako logično: Crkva danas nije i ne može biti indiferentna spram sastava talijanskog parlamenta, te prema tome: iko ne misli glasati

po svojoj kršćanskoj, katoličkoj sa- &najma imao

vjesti za onorevole đe Gasperia, taj će zatajiti Vjernost vidljivoj Glavi

— KNJIŽEVNE NOVINE ·

Početak rada Jugoslovenskom

dramskoj pozorišta.

Jugoslovensko dramsko pozorište, .

prvo naše pozorište saveznog značaja, počelo je s radom. U zgradi na Vračaru, koja je potpuno renovirana i pretvorena u moderan teatar, trupa jugoslovenskog dramskog pozorišta prikazala je kao prvu svoju premijeru, dramu »Kralj Betajnove« od Ivana Cankara. Na svečanoj pretstavi, u subotu, 3 aprila, direktor Jugosloven= skog dramskog pozorišta, književnik Eli Finci, održao je govor, u kome je, između ostalog, rekao:

Od večeras, naša prestonica, prešto= nica slobodnih, ravnopravnih i ujedinjenih naroda, dobila je još jedno pozorište, još jedno ognjište kulture u kome će hiljadama naših radnih, srećnih i ponosnih građana, pod stvaralačkom sugestijom pozorišne umetnosti, oplemenjivati svoj život, čeličiti svoju svest i učiti se ljubavi pre ma životu, čoveku i lepoti — toj Vvelikoj baštini koju su nam zaveštali i za koju se i danas bore svi istinski umetnici sveta,

Sama činjenica da se Jugoslovensko dramsko pozorište otvara u trenutku kada već širom naše preporođene zemlje deluje oko 50 stalnih državnih

Marija Crnobori, kao Francka, u »Kralju Betajnove«

pozorišta i nekoliko stotina sindikalmih, amaterskih i diletantskih družina, dovoljno jasno govori o razumevanju koje naša narodna vlast, potpomažući i hrabreći narodne težnje ka višem i kulturnijem životu, pokazuje za sva istinska stvaralačka pregnuća, Bez te brige i tog razumevanja, ni Jugoslovensko dramsko pozorište ne bi se moglo ostvariti.

Pažnja i ljubav, koje je naša naTodna vlast, u ime osvešćenog naroda, poklonila ovom pozorištu i njegovim pregaocima, kao što poklanja i svim ostalim oblastima kulturnog života, mora se, u svesti svakog hnjegovog člana i u svesti teatra kao jedinstvenog umetničkog organizma, pretvoriti u odgovoran dug prema samom sebi i svojim sposobnostima, u časnu obavezu prema celom narodu i njegovoj kulturi,

Zasnovano na novim osnovama, kao prvi državni teatar saveznog značaja, kod nas, ono je i po svom sastavu mnogonacionalno: u njemu su se, na istom plemenitom zađatku negovanja naše pozorišne kulture, okupili umetnici raznih nacionalnosti, iz raznih krajeva i centara, sa različitim ličnim kulturama i talentima. U svima njima živi osobena nacionalna pozorišna tradicija, sa specifičnim odlikama i lepotama, težnjama i izrazima. "Ta raznolikost nacionalnih „kultura, koja počiva na srodnom i ponajčešće

duboko istovetnom unutrašnjem jezgru, jedna je od bitnih odlika ovog pozorišta. Razviti sve bogatstvo OSO= benih nacionalnih pozorišnih tradicija, u onome što je u njima, kao najbolje, živo i prihvatljivo, uskladiti ih međušobno i spojiti u više i dublje organsko jedinstvo i ustremiti ka višim, složenijim i uzvišenijim zadacima — to je put kojim Jugoslovensko dramsko pozorište mora ići,

Stvaranje istinski velike pozorišne umetnosti, na temelju razvijanja i produbljivanja naše bogate romanti= čarske i realističke tradicije u pozorišnoj kulturi, ne da se ni zamisliti bez tesne povezanosti savremenog pozorišta sa životom naroda, bez usklađivanja tendencija pozorišne umetnosti sa potrebama i stremljenjima naših radnih ljudi ispunjenih „herojizmom pregalaštva, bez celishodnog proveravanja svakog postignuća i sva-– ke težnje u ogledalu naših džinovskih napora na delu socijalističke izgradnje zemlje.

Tek onda kađa i našu pozorišnu umetnost, kao i celokupnu kulturu, prožme onaj isti đuh koji se oseća u svim oblastima našeg društvenog života, u fabrikama, na poljima i u radnim kKabinetima, tek onda kada naši umetnici „osete i izraze onaj stvaralački elan kojim je ponesen radni narod naše zemlje, naša pozorišna umetnost jspuniće svoju časnu ulogu vaspitača naroda, ona će postati svest i savest svoje zemlje i svoje epohe.

Posle govora. direktora Jugosloven=skog dramskog pozorišta Eli Fincija, prikazana je drama »Kralj Betajnove«, koju je režirao Bojan Stupica,

glavni reditelj i umetnički rukovodi- i +. |

lac Jugoslovenskog dramskog pozorišta. U glavnim ulogama učestvovali su članovi Jugoslovenskog dramskog

Milivoje Živanović, kao Kantor, u »KRralju Belajnove«

pozorišta: Milivoj Živanović (Kantor), Nada Riznić (Ana), Marija Crno= bori (Francka), Dubravka Perić (Nina), Dejan Dubajić (Župnik), Branko Pleše (Maks), Strahinja Petrović (Krnec), Joža Rutić (Bernot), Božidar Dr=nić (sudija), Ivo Jakšić (sudski pisar) i drugi. »

Sećanje na Franju Radočaja

Drugog marta umro je slikar Franjo Radočaj. Ime malo štampano, malo spominjano, Biografija vrlo krat= ka, prosta, umetnička. Rođen 1902 u selu Starčevu u Banatu. Umetničku akađemiju završio u Zagrebu. Živeo, radio, bolovao, izlagao i umro u Beogradu. Sve obično, pa ipak Franjo Radočaj zaslužuje đa ga še setimo, da O njemu mislimo. Zaslužuje i kao čovek i kao umetnik i kao pedagog. Oličenje skromnosti, poštenja, savesnosti i dobrote, on je tiho, skoro nečujno pro= lazio kroz život, noseći u svojim bolnim grudima neugasivu ljubav i duboko poštovanje prema čoveku. Citav svoj vek proživeo je kao siromašak, deleći s nevoljnicima i svoj tvrđi ležaj i poslednji zalogaj.

Među beogradskim umetnicima važio je kao retko đobar drug, nekoristoljubiv, vanredno objektivan {i samokritičan. Kao umetnik, naročito zbog svoje preterane samokritičnosti, razvijao se prilično sporo, Umro je kao nezavršen slikar, sa ogromnim rezervoarom neiscrpljenih razvojnih mogućnosti. Prilikom bombardovanja Beograđa, šestog aprila 1941, požar je uništio atelje sa svim njegovim dotađanjim najboljim stvarima. Ljubitelj španskih slikara Goje 1 Velaske> za, vršio je opšežne pripreme za Ozbiljno prilaženje novim problemima, koje je pred umetnike ijstavila savremena stvarnost. Tako ozbiljno bolestan, on nije propustio nijednu priliku za kontakt sa radnim elanom masa, naročito omladinskih, Njihova dinamika ga je opijala.

Posle rata bavio se naročito grafikom. Mnogo je eksperimentisao sa svim njenim materijalima. Malo je naših

Miroslav KRLEŽA ·

Crkve i sagriješivši tako smrtno, pre= kršit će najnoviju Pacellijevu zapo=vijed ad hoc. Da je ovaj Papa odlučio, da se definitivno razračuna sa svima nijansama slobodne misli dokazao je i time što je dozvolio svome Kardinalu Inkvizitoru, da objavi, dokumen= ta oko procesa Giordana Bruna. Kar'dinal Inkvizitor došao je do ponovnog pravnog zaključka, da je smrtna osuda protiv Giorđana Bruna bila i ostala potpuno pravednom i tako je ovaj naš anđeoski Papa (Pater Angelicus), svojim moralnim imprimaturom nihil obstat A. D. 1948 ponovno potvrdio to pravno umorstvo, kao jasnu opomenu svima, koji misle đa je zemlja okrugla, da se vrti oko sunca, da Galenova majmunska anatomija ne vrijedi za čovjeka, da prvi ljudski anatom Andrija Vesalius nije zaslužio pokajničke smrti, da smo majmun–skog podrijetla, da Mrarx ima pravo itd. itd.

Na Uskrs godine 1948. Papa je Uz zvonjavu rimskih zvona objavio Svijetu »Poruku u Ime Spasitelja, koji je uskrsnuo: veliki trenutak kršćanske savjesti je otkucnuo«... Duhovne vrijednosti Čovječanstva su u opasnosti! Antikrist je pred vratima civilizacije! Neprijatelj. je pred vratima Grada Rima, neprijatelj je u Građu samom, Osamnaesıtog aprila stvari se rješavaju za pokoljenja. Tko njje 8 nama taj je naš neprijatelj, on je Antikrist, on je protiv Maršalovog plana to jest protiv hljeba i slobođe, to jest kršćanske moralke i u posljednjoj konsekvenciji protiv pobjeđe anglikanske, kalvinske i lutoranske đemokracije, koja danas, kako stvari stoje, predstavlja puno ostvarenje caesaropapističkih Ideala ad maiorem Dei Gloriam! |

Kada se takvi magleni pojmovi kao što su »duhovne vrijeđnosti čovječanstva« grandelokventno stavljaju podđ retorskođemagoške navodnike naročito

· naglašene »opasšnosti«, čovjek bi (bez

najmanjeg trunka dijalektičke logike), potrebu, da u ovom trenutku otvori parentezu o »duhovnim vrijed=

nostima čovječanstva kroz vjekove« 8 naročitim obzirom na tako visokoođ= njegovano ihtelektualno poimanje tih »duhovnih vrijednosti« kao što su to kultivisali Pape, a naročito pak ovaj današnji, anđeoski, u svom govoru na 'xUskrs 1948. Kako za ovakvu parentezu u okviru našega osvrta nemamo (nažalost) vremena ni prostora, ne preostaje nam nego resignacija, što ne znači da ćemo lajičkim ćutanjem prikloniti glavu pred očitim apsurdima ove papinske političke besjede.,

U Rimu i po čitavoj Italiji bije se velika bitka, a da se ta bitka vođi u golemom rasponu vjekova, između četrnaestog i dvađesetidrugog stoljeća, to se naročito jasno vidi i iz ovog posljednjeg Papinog govora. Papa danas, stotinu godina poslije osamštočetrđesetiosme ponovo s oružjem u ruci poriče garibaldinsku Italiju. On sa guelfima pali sve republikanske slobode po čitavom svijetu. Ovaj lateranski političar, koji je poricao liberalnu Italiju đo njenog sloma, koji je stavio na index Mazzinia, a danas sa jnostranim protestantima, anglikancima i kalvinima izopćuje iz crkve talijanske pravovjermme katolike. On se uortačio sa miljarđerima protiv sirotinje i Monsignor Cippico lijepim je dokazom kako Stavisky još uvijek stanuje u predvorju biblijskoga hrama. Talijanska politička drama traje već ravno trideset godina. Pjesnik libijskog rata, lirski Ikar imperijalističke konflagracije 1914—18, psalmista talijanskog Jadrana, politički imperijalni trubač i ideolog rimskog, antičkog Imperija i venecijanskih osvajalačkih ratova od Istre, Rijeke, Zadra i Dalmacije do Rođosa. Levanta i Afrike, preteča fašizma, božanski glasonoša Gabrielle D' Annunzio, u svojoj himničRO knjizi hvalospjeva »O moru, o nebu, o zemlji i o junacima«, prvi se

među talijanskim suvremenim pjesni-'

cima patetično raspjevao o lirškom

govoru topova. U Libiji godine 1911.

talijanski narod je po D'Annunziju do

ku citiran je po sjećanju” M ibe je po sje Raa Oči e

Govor Svetoga Oca na Uskrs devetstotinačetrdesetosme

stojanstveno progovorio pred historijom »oblim topovskim ždrijelom« (»Bocca roftonda đel canone«) i sve Ono što se za ovih triđeset godina štampalo u Italiji o legenđarnoj vučjoj krvi rimskih legionara, pokazalo se đa nije bilo ništa više od običnog epigonskog d'annunzijevskog pseudolirskog mastila. Pokazalo se na djelu i to, da je ogromna većina talijanskog narođa spram te d'annunzijevske lirske kantilene ostala savršeno indiferentna i đa crne košulje nisu uspjele da uvjere narodne mase, kako je bolje »jedan jedini dan lavovati s Mussolinijem, nego čitavog života blejati kao ovca« i slušati Cavalleriu Rusticanu. Da talijanska imperijalna politika ima da neminovno propadne

' uslijed pasivne resistencije talijanskih

širokih masa, to je relativno smiono bio formulisao Giovanni Gentile u svom posljednjem govoru na posljednjem plenarnom Sastanku V. PF. V. (Velikog fašističkog vijeća) u Rimu proljeća godine 1943*.

Govor Giovannia Gentile bio je melankolično nadgrobno slovo velikog, bossuetovskog stila. Ovaj »slavni fašistički mislilac« i ministar prosvjete u prvim međenim mjesecima Duceove pobjede, uznastojao je da u svom govoru ocrta svemirsko, upravo planetarno značenje fašizma kao misaone, moralne i mistične discipline, Taj gentileovski Miserere bio je zapravo tiha kiša suza puna uzdaha i katoličkog pesimizma. To je bio pogrebni marš nad smrću jednoga junaka, marcia funebre sšsulla morte d' un Eroe. Uz tihu pratnju crnim suknom prešvučenih bubnjeva, Gentile je govorio slomljenim poluglašom o posljednjim stvarima i njegova resignacija bila je puna sasvim freudovskih spoznaja: čovjek se zapravo rađa i umire u izmetinama, a tako eto pred našim očima umire i fašizam... Taj čovjek po sebi, čovjek kao takav, čovjek kao bijednik, po samoj nara=

* Govor Giovannia Gentile blo Je obj i o ljen u talijanskoj štam O O iBlapc o

umetnika koji raspolažu sa toliko feh= ničkog znanja koliko ga je imao Fra= njo Radočaj. Za školu za primenjenu umetnost posebno, smrt, Franje Rađočaja znači nenađoknadiv gubitak. Njega tamo zasad ne može niko zameniti.

U svome ličnom životu Franjo Rađočaj nije imao mnogo sreće. Sreće u običnom građanskom smislu reči. Sreća Franje Radočaja, sreća Koja

je ispunjavala ceo njegov Život, sastojala se u nesebičnom svesrdnom davanju svega od šebe — društvu, umetnosti i posebno omladini, Primer, koji se ne sme zaboraviti.

Branko BOTRA

vi stvari više voli da sramotno umre na Goebbelsovoj slamnjači nego da buđe lav sa lavovima! Taj mali čovjek, čovjek pučanin, čovjek najprosječnije bezimenošti, dakle čovjek koji predstavlja fašističku bazu, taj je čovjek zatajio. I to što je taj čovjek tako tugaljivo zatajio to ne će pred historijom biti krivnja Mussolinijeva. Papa Pio XII u svom govoru na Uskrs 1948, bio je fiurerovski agresivan, Papina riječ bila je pomalo nervozna ali glasna uzbuna. Papa je ovog istog malog čovjeka, koji je po Giovanniu Gentile skrivio propast fašizma ponovno pozvao na oružje, vandejski, kondotjerski, inkvizitorski! To je govor Pape generala, Pape u oklopu na bijelcu, to je Eovor Pape fanatika, ' koji hoće da bude Papa sa Pinturiccehieve slike kako putuje na bazelski kongres ili Pape sa freske Benozza Gozzoli »Viaggio dei maggi a Gerusalemme«, (Onaj mračni olujni oblak na Pinturichievoj kompoziciji, to je Koncil u Konstanci, gdje je Papa ubio Husa. A ono vedro nebo 5 nebeskom dugom u pozađini freske, to je baselski Koncil, na kom će Papa ubiti kardinala Jamometića. Papa Pio II imenjak današnjeg Sv. Oca, je Aenea Sylvio Piccolomini, prijatelj i protektor Jana Panonija Česmičkog, bi

skupa pečujskog koji je o tome Papi pisao: Sveti Oče, đa li si svet to neznam, ali da si otac fo znam, jer sam ti sinoć obljubio kćerku. Biskup i papa bili su pjesnici na moto Jana Panonija: »Religiozan čovjek ne

može da bude pjesnik«. Kompozicija

Benozza Gozzoli o »svetim kraljevima

na putu u Jerusalem« simbolizuje di

plomatske pregovore Carigrađa i Rima

u Firenci, prigođom firentinskog borav-

ka posljednjeg Paleologa. Agonija i-

stočnog carstva odvijala se u moralno-

političkoj atmosferi neobično sličnoj današnjim zapadnjačkim benelux kom: binacijama.) Dok je Gentile bio slo mljeni fašist-očajnik ~ koji : ogit ae ae