Књижевне новине

BBGJ 11

Dekadent

i”

\

} . . F i ”.

| i KRJIŽEVNE.NOVINE. O E O NOĆ stvo pod vidom borbe

protiv malograđanskih ostataka

Boris ZIHERL

Ovaj članak Borisa Ziherla izišao je

ovih dana u slovenačkom časopisu »Novi svete, Objavljujemo ga ne samo kao kritiku na jednu slovenačku književnu pojavu, nego i kao značajan principijelan članak o, jednoj književnoj pojavi. Čla-

nak je pisac ređigovao za naš list.

*

U izdanju »Slovenskega knjižnega zavoda« izišla je pre kratkog vremena drama Vitomila Zupana »Stvar Jurija Trajbasa«.

Već spoljna oprema knjige, upotreba starih srednjevekovnih francuskih vinjeta za latinske. drame, podela radnje na prolog i tri čina, od kojih je drugi izričito označen kao »međučin«, sve to pokazuje želju za nekom ekstravaganinošću, posebnošću.

Zupanova drama ustvari se prilično razlikuje od onoga što je od naše dramske književnosti objavljeno ili prikazano posle rata.

Uprkos svim, ponekad vrlo ozbiljnim idejnim i formalnim nedostacima, posleratna dramska dela Kranjca, 'Bora, Potrča i drugi treba gledati kao pokušaje da se stvori Savremena slovenačka realistička drama. Zupanova drama znači oštro otstupanje od tog opšteg i u osnovi pozitivnog nastojanja.

»Stvar Jurija Trajbasa« trebalo bi đa buđe drama o ničeovskom »nadčoveku«, koji, odbacujući svaki ljudski moral, zločinom utire sebi put navjše. Taj siže nije ni originalan ni nov, jako je danas življi i savremeniji no ikad. Na početku našeg stoleća obradio ga je u slovenačkoj literaturi Can= kar, koji je u Kantoru, »kralju Betajnove«, uobličio prvobitnu kapitalističku akumulaciju u Sloveniji.

Slovenački pisac-realist, koji bi se u naše dane latio tog sižea postavio bi svakako svog junaka u tipične okolnosti slovenačkog predratnog i međuratnog života; u njemu bi pokušao da stvori tip pripadnika onog društevnog sloja koji u današnjoj stvarnosti nema više opravdanja za svoj opstanak i koji zbog toga hoće sebi da prođuži život pomoću najogavnijih zločina koje poznaje istorija.

Tako bi postupao pisac-realist, Ali Zupanova drama sve je pre nego realistička drama. Zupan odbacuje Ssva-– ku logiku realnih istoriskih događaja.

U drami »Stvar Jurija Trajbasa« on beži od konkretne društvene stvar-– nosti u dekadentni kozmopolitizam, u fantastično iskonstruisanu prošlost.

Mesto i vreme događaja u Zupanovoj drami sasvim su neođređeni. Po svoj prilici radnja se događa negde u Sloveniji, a mogla bi da se odigra va i bilo gde, jer ničim nije vezana baš za slovenačku zemlju i ljude. Vremenski radnja trebalo bi da se odvija nekako po oslobođenju seljaka. Zupan je sam stvorio društvene okolnosti u kojima se radnja događa, jer se u njoj ni najmanje ne odražava konkretna slovenačka socijalno=ekonomska i politička stvarnost druge polovine 19 stoleća,

Kako je neživotan čitav okvir dra-

me, tako su neživoitna i lica koja se '

u njoj pojavljuju,

Glavno je lice Trajbas, beležnik i nadzornik Ostroškog zamka, koji iz pohlepe za bogatstvom i vlašću ubjja vlasnika i snuje ubistvo vlasniko= vog zakonitog naslednika.

Sasvim je jasno, da je Zupan 8 Trajbasom hteo da ostvari nekakvog svog Kantora. Ponegde on pokušava čak da pomalo podražava Cankara, na primer, u nekim Trajbasovim samoispovestima, u dijalozima između njega i njegove žene Kristine. Naročito bi Zupan hteo da kraj prvog čina napravi kao pandan kraju prvog

čina »K ralja Betajnove«, tom najmanje realističnom delu inače veoma re= realistične Cankarove drame. Međutim, dok je Cankarov Kantor uzet iz istinskog života, Trajbaš lie nerealna figura, koja u potpuno iskonstruisanim okolnostima razvija

osobene poglede o poštenju i zločinu.

»Izradio sam svoj pogled na svet, koji je pošteniji od pogleda na svet onih koji rađe isto tako, ali ne iz ubeđenja, nego iz lopovluka« (str, 79), Svi prosečni ljudi, »okovani u štali sistema«, čine zločine ix Jopovluka. Trajbas je »izišao iz sištema«, podigao se do saznanja o smislu i potrebi zločina, on je zločinac iz ubeđenja i zato je viši od drugih. »Radi onako kako ti nalaže korist! I ako iz straha

"ne učiniš tako — nisi pošten!« (str.

101). I taj »nadčovek«, oslobođen svih predrasuđa, uzvišen nad svom prosečnošću života, veruje u aveti i drhti pred njima kao srednjevekovni vitezpljačkaš. ·

'Trajbašsova savest i stvarni osvetnik njegove žrtve isto je tako iskonstruisani degenerik Vilibald, tajanstveno i cinično »dete greha«, sin grofice i kmeta, Vilibald, koji dovodi radnju do raspleta, filozofira o besmislenosti svega bitisanja na svetu: »Ljudski ciljevi i ideali su mesec, koji se reflektuje u bari. Jedan pruža muku za mesecom na nebu i nikad ga ne doseže, drugi za mesecom u bari. Taj ga dohvati kad se nosom zarije u blato« (str. 91).

Pored. Trajbasa i Vilibalda javlja se u drami Vilijam Ratar, Trajbasova žrtva, famozni dobrotvor iz Amerike, koji s nagomilanim novcem kupuje »sav svoj rodni kraje u nameri da ga da rođacima-–seljacima u besplatan zakup, dalje, Simon Jalen, slikar, Ratarov nećak i zakoniti naslednik, bled frazer, sanjalo i larpurlartist, koji s Marcelom, Trajbasovom ćerkom, ispunjava nekoliko prizora najbanalnijim frazama iz slađunjavih ljubavnih romana, i, na kraju, Deževnik, pretstavnik seljaka, koji je tu zbog onoga »amen« na kraju drame.

Zupanova drama je ištorija o glavoseči Trajbasu i o čudnovatim okolnostima, u kojima on vrši svoje zločine, Neki prizori, koji bi drami trebalo da dadu značaj proizvoda »socijalne« literature, na primer, nekoliko dijaloga između Trajbaša | seljaka, već pomenuta Deževnikova replika na Vilibaldove poslednje reči, nisu za či-

Montiranje mosta Skica A. Hutera

KNJIŽEVNA HRONIKA

Kada je reč o makedonskoj poeziji, obično se javlja pretstava o trojici pesnika — Koči Racinu, Venku Markov8škom i Koletu Nedelkovskom — koji su izdali zbirke pesama još pre rata i time počeli savremenu makedonsku književnost. Međutim, danas se kod nas javlja jedna nova generacija pesnika koja sve više dolazi do reči. Da se ne uzimaju u obzir njena postignuća, da se ne priznaju njeni rezultati u okviru makedonske književne stvarnosti već više nije mogućno,

Racin i Nedelkovski poginuli su u ratu. Jedino je Venko Markovski od prve trojice — dočekao pojavu tih mlađih ljudi koji danas prave svoje prve korake na književnom poprištu. Moglo se očekivati da će se nova generacija okupiti oko Markovskog i da će on, priznat već kao pesnik, Jedini živi i najproduktivniji prethodnik, izvršiti na nju osnovni uticaj i dati ton daljem razvijanju makedonskog književnog života, Kolikpgod bio kratak razvojni put naše poezije, možemo ipak đa ocrtamo neke njegove bitne karakteristike, I ne samo da možemo, nego moramo, nego je krajnje zreme za to.—-K radi samog

tog razvitka u budućnosti, *

U svome početku — i kod Racina, i kod Markevskog, i kod Nedelkovskog — makedonska poezija bila je pod jakim uticajem narodne pesme, Ponekad je dolazilo skoro do podražavanja. Rit= mika narodne poezije, njena izražajna sredstva, njeni motivi — sve je to široko iskoriščavano. U tome pogledu najdalje je otišao Venko Markovski, koji je, uostalom, najviše i napisao. Ovo obraćanje narodnoj pesmi bilo je Basvim prirodno i zakonito, ali je moralo imati i svojih granica. Došao je rat, okupacija, narodna borba protiv okupatora; došao je slobodni život makedonskog naroda, njegov ekonomski i kulturni polet, njegov svetao rad na izgradnji nove Jugoslavije — sve ono što makeđonski narod nikad ranije, u svojoj istoriji, nije u takvoj meri i značaju doživeo, Eto na šta treba da se

ođazove naša tako mlada poezija, Sa- i

držina ovog života ne može više da se obuhvati muzikom narodne pesme. Ako se ponavlja i suviše ono naše: tramtara-trara-tramtara, postaje dosadno i sputava slobodni polet misli I osećanja. Otuda neminovnost — da Be iziđe iz okvira narodne pesme, da joj se prilazi kritički, sa znanjem šta iz nje i kako iskoristiti, da se traži nov, lični izraz za ono što pesnik oseti u životu. Tako makedonska poezija ulazi u drugu etapu svoga razvitka, u kojoj se i danas nalazi.

Sam Venko Markovski, koji je najviše pesama i čitave poeme napisao u narodnom stihu, počeo je prvi odlučnije da traži i nove puteve. Time, u izgradnji makedonskog poetskog jezika, on stiče vidnu zaslugu. Ali Venko Markovski doživljuje, naročito posle oslobođenja, zastoj i čak opadanje u svojoj poeziji. Prve su njegove stvari bile dočekane 8 prekomernim pohva-– lama od kritike, a poslednje njegove stvari »Klime«, Na pragot«, »Republika«, »Železnica«, »Tulana«) — ćutanjem. I jedno i drugo nije bilo dobro. Prekomerne pohvale pesniku osnovni tu uzrok što se on zaustavio u razvitku pre nego što je ostvario sve svoje neospome mogućnosti a dugo ćutanje naše kritike postalo je uzrobom što mu nisu na vreme ukazane slabosti, da bi ste postarao da ih otkloni. Tek u de-

cembarskom broju »Novog dena (1947),

Dimitar Mitrov zaustavio se detaljnije na tim slabostima — u vezi s temati“

Fom iz. narodnooslobodilačke borbe — ·

na šablonu, idejnoj nejasnosti, prozaičnosti u poeziji V. Markovskog. Ali bi još neka osnovna pitanja tmebalo pokrenuti. Na primer, onaj napor peshika u romanu »Klime+ da složi u stih osnovne stavove dijalektičkog materijalizma. Kada je reč o »skokovitom« razvitku prirode, to u romanu »Klime

zvuči ovako: i

Razvitokot strog e proces, složen, baven, svrzan, jako, koga trebe forma stara

da promeni — pravi skok... .

Da napiše jedan pesnik stihove kao Što su ovi:

Ej tull sme nie na solnčevo vreme 1 orli sme nie so najveren let... (*Tulana«)

- grešno, nepedagoški, ako bi se smatra

tavu radnju ni najmanje bitni. Drama se raspliće i najzad rasplete mimo seljaka.i bez njih. Seljaci su samo »Sšocijalna« fasada, koja treba da prikrije potpuno dekadenthu suštinu Zupanove drame.

O potpunoj autorovoj ravnođušnosti prema konkretnoj društvenoj stvamosti najrečitije govori odnos između Trajbasa, kao grofovskog nadzomika, i seljaka, odnos koji je Zupan iskonstruisao u svojoj famtaziji. Uprkos oslobođenju seljaka Trajbas »vlada na Ostrozima u ime gospoštije, u ime boga i u ime reda« (str. 10), izdaje uredbe (str. 11), njegov nastojnik sa batinom ubire dažbine i vrši funkciju egzekutora (str. 27 i 111),

U Zupanovoj drami vrve jevtini rekviziti reakcionarne romantike 19 stoleća, kojima se tako rado obraćaju pretstavnici savremene buržoaske literature: tajanstvemi zamak, kiša i oluja koja u mračnim noćima udara o zidove zamka, »u noćnim časovima plaše svet po salama i sede na kuli duhovi« (str. 96), lica koja se javljaju »zloslutno« i »muklo« urlaju (str, 150i151), avet u crnoj haljini i s drvenom nogom, ubistvo majke i rodooskrvnjenje, ubistvo s nožem u leđa, mrsko škripanje noža o kost, »sekirom po glavi, da mozak brizne naokolo« (str, 101 i 158) itd. itd.

Sva. fantastična fabula isprepletena je besmislenim nazovi duhovitostima, koje bi trebalo da budu životna filozofija, i grubim, neslanim dosetkama, koje bi, po Zupanovom mišljenju morali da primimo kao »la moquerie fine«, kao »silnmo šegačenje«, O-

Kažu da je Zupanova drama »Stvar Jurija Trajbasa« napisana još pre ra-

ta. To ustvari ništa ne menja. Ako je

autor smatrao umesnim da tu dramu posle sedam-osam godina izda, onda to nije bilo nipošto slučajno i prema tome je treba i primiti kao da je napisana 1948 godine. Takva kakvu je dobio u ruke slovenački čitalac, znači skroz na skroz negativnu stavku u našoj posleratnoj literamoj produkciji, Ako se zaista radi o delu koje je bilo napisano još pred rat, onda neće biti suvišno, ako u vezi s njegovim ocenjivanjem izmerimo put koji je Zupan od tog vremena prešao.

Posle 1943 Zupan je stupio pred javnost s nekim, kako sam kaže, ad hoc napisanim jednočinkama iz partizanskog života, zatim s nekoliko novela, od kojih su najviše poznate »Andante patetiko — istorija o Panteru Dingu« i »Doevojačke oči za Pavelića«, najzad sa komadom u tri čina »Rođenje u oluji«. Posle rata obiavio je on u »Novom svetu« nekoliko kraćih crtica i. sasvim dekadentnu pesmu »Proleće«, koja bi trebalo kao da je spevana »po indijskim moti-

· vima«.

Veličanstveni · proces preporođaja slovenačkog čoveka u oslobodilačkom ratu nije u Zupanovom stvaraniu u toku i posle rata našao nikakav ili pak vrlo bled odraz. Suprotno tome, Zupan je rat dohvatio pre svega S njegove destruktivne strane, kao sredstvo koje otkriva niske, po Zupanu čoveku imanentne nagone, koji razotkriva sve Životinjsko u čoveku. Zupan ne fraži tipičnog slovenačkog čoveka u tipičnim okolnostima Oslobodilačkog rata, nego sporedno, slučajno, nisko. On ne smatra za Dpotrebno da se udubi u problematiku

Kratak ogvrt na razvitak makedonske poezije

t.j. da u prvom stihu kaže kako smo cigle (!) sunčanog vremena, a u drugom kako letimo — to je već znak ozbiljne krize i neđoštatka samokritičkog osećanja. Naročito što ovakvi primeri nisu usamljeni. l

Mi smo napomenuli da se moglo očekivati da će Markovski izvršiti blagotvoran uticaj na novu generaciju i da će njegov glas i dalje biti najsnažnjji u našoj poeziji. Umesto toga, ovaj daroviti i zaslužni pesnik nazaduje. I ukoliko je on izvršio neki uticaj na mlađe, taj uticaj velikim svojim đelom ne može se nazvati pozitivnim. Mlađi treba baš da se ošlobađaju od njega, da bi napredovali,

Još je sasvim 'kratak književni put nove makedonske pesničke generacije, Slavka Janevskog, Ace Šopova, Goga Ivanovskog, Laza Karovsškog i dečjeg pesnika Vanča Nikoleskog. Svoje prve stvari oni su štampali tek posle oslobođenja. Za tako kratko vreme nije se ni moglo od njih očekivati da će.izrasti u određene poetske inđividualnosti. Još se manje moglo to očekiva– ti u makedonskim uslovima, u onoj zaostalosti nasleđenoj iz prošlosti, u vremenu kađa se tek oformljuje i sam književni jezik. Da se izgradi pod tim uslovima pesnik, svakako je teško.

U tome je tešlkoća, a iz toga proizilazi jedna naročita opasnost, koja može kod pojedinaca da omete savlađivanje te teškoće, Kada se književnost nalazi na svome početku, i onaj najskromniji — dragocen je. Tu nema one mere koju u razvijenijim književnostima „postavljaju najbolja dela. Stoga mladi književnik, naročito ako je kulturno nespreman, a ipak sa” mouveren, može i da ne oseti koliko je uopšte teško stvarati poeziju. Malo spretnije rukovanje stihom može da mu probudi iluziju đa je on već pesnik i da ga ništa više neće pomaći s mesta. Tako, inače talentovani mlađi literat, može da popusti i đa ostane na minimumu, verujući da daje maksimum. Da se ne bi đešavalo ovo, đa bi se uklonila ta opasnost, potrebna je zaoštrenost kritike, Bilo bi vrlo po-

lo, zbog toga što še književnost tek

· opet,

švaki prilog, pa”

slovenačkih društvenih događaja po„slednjih godina; zato se zadržava na letimičnim crticama, prenosi radniu u tuđinu, daje joj egzotičan prizvuk, zato mu je ostala sasvim tuđa posleratna državna i društvena izgradnja u Jugoslaviji. Pretežna većina njegovih junaka, to su individualisti, »nadđljudi« i pustolovi. U tom pogledu sličan je on francuskim dekađentima, koji su se posle rata lJatili · tema francuskog Pokreta olflpora, recimo Rožeu Vajanu, Žan-Polu Sartru i drugima.

Uzmimo za primer \novelu »Andante patetiko«, koja važi kao najbolja Zupanova novela. Anton Jerančič. »panter Dingo«, koji kao neizbežnu nužnost priznaje organizaciju i rukovodstvo, ali životinjsko u sebi svesno neće da im podredi, taj »panter Dingo« shvata partizanstvo ne toliko kao izraz borbene volje narođa, kao veliki čin jugoslovenshih prostih liudi, nego u prvom ređu kao nešto što ja mogućno uvrstiti u dekadentsku kategoriju natprosečnog i čime se može pozirati pred prosečnošću celoga sveta, pred gospodinom Jakličem, koji pije pivo u Cimermanovoj krčmi, pred poštovanim engleskim i američkim misterima, pred gospođinom Van Kaidom iz Amsterdama, i njemu sličnom gospodom iz Pariza i Praga.

U noveli »Devojačke oči za Pavelića« partizani su slični razbojnicima, koji ne mišle ni na šta drugo do na ono šta će naći u džepovima i u telećacima ubijenih neprijatelja. »Grozničava radoznalost ' prožima me uvek kada prevrćem džepove mrtvog neprijatelja... Želim naravno da psi imaju što više cigareta pri sebi, kakav upaljač, lulicu (s filtrom), a najviše mi je potreban češali da bih očešljao mokru grivu u lepu frizuru, kao u gradu« (Slovenski zbornik 1945, Bir, 871); |

'U komađu u tri čina »Rođenje u oluji« pretstavnici Oslobodilačkog pokreta govore šupljim patosom ili,

banalno i slađunjavo, đok u prvi plan izbija psihologiziranje nađdugo i naširoko geštapovskog sadiste Harca i plavogardiste Mirtiča. Čak i u priprostom izveštaju dobrođušnog Mihe o sastanku između Harca i Mirtiča neizbežne su tri strofe boem= ske kafanske pesme o bešmislenošti života.

Novela »Atentat u sunčanom građu Kaređi« obična je paskvila o našoj Oslobodilačkoj borbi, Intemirci u italijanskom „koncentracionom logoru naslikani su u njoj kao krdo životinja, koje su svakog trenutka spremne da se međusobno izgrizu. osnovi novele leži asocijalna filozofija Vilibalda: »U savezništvu se ni pseto ne oseća dobro. U slozi je snaga, kažu, pa s» izgrizu međusobno za groš« (»Stvar Jurija Trajbasa«, str. 112). Oslobodilački rat služi noveli samo kao okvir za plitku avanturističku istoriju.

U Zupanovom stvaranju u toku i posle rata naći ćemo veoma malo što ne bi bilo u organskoj vezi sa »Stvari Jurija Trajbasa«.

Mao što smo ustanovili „povodom »Stvari Jurija Trajbasa«, tako moramo i o pretežnom delu Zupanovih proizvoda u toku i posle rata reći da ih obeležavaju „potpuna ravnođušnost prema konkretnoj problematici društvene stvarnosti, jake primese deka= dentnog Rkozmopolitizma, „iskorištavanje okvira naprednog pokreta za literarno propoveđanje indiviđualizma

\ i antihumanizma.

BA ~ i. O i “ a,

\

DOeoPSa

Dakle, zaista nije „slučajno što je Zupan ipak odlučio da izda svoj predratni dramski proizvod.

Oslanjajući se na ovako problematičan književni kapital, Zupan se u maju 1947 pojavio pred slovenačkom publikom sa jako pretencioznim jntervjuom u »Slovenskom poročeval– cuć«, koji je,trebalo da bude uvod za njegovo književno veče.

Ta Zupanova »profešsion đe loi«, izrazito je individualističko šepurenje (»moje delo, moj jezik, moja metoda«), odbrana najdekadeniskijih elemenata u njegovom stvaranju, ispovest moralnog relativizma ili, bolje, nihilizma (vidi naročito prostačke rečenice, u kojima se govori o vrednosti etičkih i moralnih kategorija). Ništa ne može biti pogrešnije, nego u toj mešavini banalnih, netačnih i ukratko besmislenih izjava o literarnoj i opštedruštvenoj problematici videti izraz Zupanove »pripadnosti našemu svetu i borbenosti protiv malograđanske »ideologije« i njenih ostataka u našim ljudima« (vidi Pirjevčev članak »Beleške o našoj književnoj problematici« u »Ljudskoj pravici« od 28 maja 1947).

Zupan u svom intervjuu objavljuje rat pesimizmu, osećanju manje vrednosti, ograničenosti, istoriskom deliktu klerikalizma nad karakterom, sladunjavoj sentimentalnosti i svemu drugom što zaista jest ili što samo Zupan shvata kao malograđanski ostatak u našem društvenom. životu. Svoje paskvile na partizanstvo i Narodnooslobodilačku borbu on piše „iz protesta” protiv šladđunjavog „literarnog” opipavanja „belih kostiju iza spaljenih kuća”, Uspeh njegova dela zavisi od „propasti bezbrojnih uštaljenih i posvećenih istina”, kojima je on objavio rat.

Zupanova „borba” protiv, malograđanštine nije borba protiv one pojave u društvenoj mišaonosti koja je povezana 8 opstankom sitne buržoazije i koju je Lenjin u početku IV poglavlja svoga. dela. „Dečja bolest »levičarstva«e u komunizmu« tako klasično analizirao, protiv, malogra> đanštine kao izvora individualizma, nedisciplinovanosti, kolebanja između šuplje ultrarevolucionarnosti i fantastike, kao i servilnosti i apatije. Zupanova „borba” protiv, malograđan= štine dobro je poznata „borba” anarhistički nastrojenog intelektualca, koji je sam produkt malograđanštine, protiv svakog podređivanja određenim moralnim normama ponašanja, koje stvara svaka društvena klasa i bez kojih ni izgradnja socijalizma nije mogućna. OU

Prva borba, koju će Zupan morati da pobedonosno izvojuje, ako bude hteo da u slovenačkoj literaturi stvo-

rađa, da je potrebno, zbog potstreka, veličati sve što se napiše, veličati više nego što samo delo zaslužuje, Naprotiv. Tamo gde ima životne snage, kao kod nas, trezvena i zaoštrena kritika, ona koja pokazuje šta. je dobro, ali koja ne prelazi ni preko slabosti vrlo je važan faktor za pravilan razvitak, Konkretno, makedonska kritika nema razloga da bude nestrpljiva što mladi još nisu oformljeni kao pesničke ličnosti, pa da ih sama proizvodi i tre tira kao takve. Bitnije je ono drugo — da li ti mladi književnici imaju talenta, da li napreduju, da li će moći da savladaju slabosti na koje im se obra= ća pažnja.

Možemo slobodno reći da &vi pešni~

ci koje smo pomenuli i koje obuhva~

tamo nazivom nove generacije, imaju nesumnjivih uslova za razvitak, za sa= vlađivanje onih objektivnih i subjek= tivnih teškoća koje im stoje na putu. Još više. Oni su ti koji danas nose razvitak makedonske poezije, u smislu njenog približavanja savremenoj stvarnosti i traženja ljudskog izraza za nju. \ •

Da istaknemo najpre, sasvim ukrat= ko, postignuće naših mladih pesnika. Pre svega pada u oči nešto dragoceno, što se oseća iz najboljih mesta u njihovoj poeziji — neposrednost.

I posle! I posle — v poslednata večer,. Jas nejkam da mislam što potamu stana! Bal pomnam ~ te izvi krvavata rana, proštalniot šepot ti zamrzna v usti, no gorea oči pod vegite gusti! So nivniot plamen i so kletva sveta na zaseda trgnav sred mojata četa, (Aco Šopov — »Oči«)

Ta neposrednost pretstavlja najbolje nastavljanje onog odnosa prema životu koji osećamo u narodnoj poeziji. Osim narodne pesme mi skoro i nemamo drugog pešničkog nasledstva — niti dobrog, da ga sledimo, niti lošeg, da se borimo protiv njega. Pa zato se kod nas uglavnom ne opaža ni onaj uticaj formalizma, ona težnja da.se bude orlginalan samo preko reči, koja još uvek — kao zli preosštatak — sputava neke mlađe pesnike drugih naših naroda.

Nešto zdravo prelazi iz naše narodne u umetničku poeziju: neposredni odnos prema životu, iskreno i prosto

izražavanje, istinitost u sadržini. Ali bi iz toga bilo naivno zaključivati da je naša mlada poezija izvan švake opaSnosti od formalističkih zastranjivanja, Naprotiv, baš u ovom momentu, kađa po nominovnosti ona napušta formu narodne pesme, i traži nove puteve izraza, kod nas mogu prodreti, ukoliko ne bi bilo budnosti, razni dekadentski uticaji sa strane.

fPonovićemo još jedanput da naši mladi pesnici postižu neposrednost u svome izrazu, ali zasada uglavnom fragmentarno. Njihovo stremljenje treba da se usmeri u tome pravcu: da se uklanjaju slabosti, a đa jača taj neposredni stav poezije prema životu. Tako će še istinski oživotvoriti ono što je srž narodne poezije — i to neminovno u opreci 6a čisto formalnim iskorišćavanjem nasledstva te poezije,

Ako govorimo ponaosob o mlađim makedonskim pesnicima, onda moramo sa zadovoljstvom da konstatujemo njihov neosporni napređak od vremena kada su se javili sa prvim svojim pesmama — do danas. To je očevidno,

na primer, kod Slavka Janevskog. Dok

njegove prve stvari »Krvava niza« (1945) i »Pruga na muladosta« (1946) nose pečat početništva, danas Janevski postiže savršeniju formu, njegov je stih izgrađeniji, slike u konstruktivnijem odnosu prema osnovnoj ideji i celini pesme, Sve to osećamo, eto, u njegovoj »Svadbarskoj pesni« muladić-borac očekuje dan pobeđe nad okupatorom i kao dan svoje svadbe.

Ne me čekaj, zlato, ni men" ni svafol, nema, dušo, svadba v porobsna ze a, nema pesna tamu, majki kaj što plačati —

obraća 8e on svojoj devojci, Tek kada izgreje dan slobode, zanjihaće se i njihovo svadbeno kolo: |

A ti splett v kosi temjank! ı šeboj,

1 nasmevni oko, vedro letno nebo,

1 razigraj] snaga vo večerta blaga,

1 naniži gerđan pod grloto belo,

i poveđi oro, tanka moja elo,

ke xapiskat gajđi, ke xagrmat puški · a Nvađba ke slavi seto naše selo,

U izvesnim svojim pesmama Ako Šopov — čini nam se — najviše 6e približio istinski životnoj sadržini, Pes

| · ” si ı aa e a

Brigadirke Trebinjske brigade

Skica Ljubice Sokić

|} ri nešto: značajnije, jeste borba protiv malograđanštine u sebi samom, borba protiv vlastite individualističke pretencioznosšti, protiv potcenjivanja ljudskog u čoveku, protiv, omalova– žšaVanja konkretne društvene sivarnosti i njenog proučavanja, protiv zjapeće praznine, koju u tom pogleđu kod njega razo{kriva baš njegov famozni intervju. | IPS

Bilo bi pogrešno, kad bi Zupanu ospcrili spisateljske sposobnosti, Obrafno, sposobnosti za pisanje kod njega su čak dosta velike. Ali, ne radi se samo o sposobnostima. Rađi se, pre svega, o tome kako će neko svoje spošobnosti upotrebiti, da li ih upotrebljava u pravcu moralnog jačanja ošlobođenog naroda ili u pravcu njegovog moralnog rastakanja, Talent, sposobnosti — to nisu neizmenljive količine, Radi se o tome, da li se sposobnosti razvijaju s neprekidnim produbljivanjem znanja o problemima koji treba da budu predmet pisanja, ili pak bežanje od aktuelnih problema u plitku faktografičnost naturalista, u fantastiku i patologiju reducira sposobnosti na nulu.

Ne bismo mogli reći da je Zupaa Svojim dosadašnjim književnim radom mnogo doprineo pobedi nad osećanjem manje vrednosti, nad borniranošću, nad istoriskim deliktima klerikalizma itd. Naprotiv, od onog što je dosad napisao veći se deo kosi 8 istinskom borbom naše Partije, na= ših najboljih kulturnih radnika, našega narođa protiv ostataka ropske prošlosti, kosi se s nastojanjima većine naših pesnika, dramskih pisaca i književnika usmerenih ka realističkoj umetnosti graditelja socijalizma.

ROOOSGSD;

Omladinka iz Trinaeste dalmatinske

brigađe Skica Ljubice Sokić

BLAŽE KONESKI

sme »Ljubov« i »Oči« — ovde u prvom redu mislimo na njih — nisu oslobođene slabosti u izrazu, ali zahvataju iz života. Utoliko je to važnije za Šopova, što je on pretrpeo najjači uticaj Venka Markovskog. U ovim, kao iu nekim drugim pesmama, Šopov dolazi do svog akcenta. Ali moramo da uka= žemo na jednu stvar koja donekle za= brinjuje u odnošu na njegov razvitak: baš od tog vremena kada postiže lični akcenat, Šopov se vrlo retko javlja. ,

Gogo Ivanovski izđao je dve zbirke: »Za novata prolet« (1946) i »Stihovi« (1948). Njega odlikuje to što on zna da nađe lirski doživljaj u onome što je na oko sitno i svakodnevno, Ovđe bismo da citiramo njegovu pesmu »Na Racina«, To je odziv na poznatu Racinovu pesmu »Lenka«, u kojoj je ope= vana mukotrpna sudbina monopolških radnika u staroj Jugoslaviji, Danas u liku Lenke pesnik Ivanovski vidi lik slobodne radnice-udarnice, kojs nalazi sreću u novome radu: |

Na utrina denes jas v monopol bev:

radosna pesna me srete na vrata,

1 tvojata Lenka so bezgričen smev

tutun ja viđov kaj kalap! zlaten,

Se zbori za nea i nejniot truđ:

v rabota bila 1 primer i lika,

Vo monopol ramen | nemalo drug,

vesnici v gradot ja vaddt na slika.

Primetni razvitak belež među makedonskim Venci Mtyaze Karovski. Dinamičnost i poletnost karakteristika su njegovog stiha, koje u po O jim njegovim pesmama (»Po= hod«), dobijaju sve jasniji izraz, Živo osećanje izbija iz ovih stihova;

Fi, što e mila proleta 8o toa pole široko, 50 sino nebo visoko, so žitata oroseni,

MO travite nekoseni... A ušto pojke mili se! nama smata — planinata,

na pticata — širinata, .

na majkata — porođata,

na čovekot — slobodata, ·

aa. ZAO 4 3

Ma kapa Mi.

ao NON ia

a