Књижевне новине

BBOJ 21 · =

POVODOM ANKETE O MASOVNOJ PESMI

PESNIK I KOMPOZITOR MORAJU ZAJEDNO DA PRISTUPE RADU NA MASOVNOJ PESMI

U »Književnim novinama« objav-= ljen je nedavno članak književnika Čedomira Minđerovića o masovnoj pesmi, koja treba da obuhvati suštinu našeg radnog poleta i da doprinese našoj velikoj borbi za izgradnju socijalizma. ;

Saglasan sam 8 đrugom Minderovičem u njegovoj omovnoj postavci da treba punim zalaganjem pristupiti ogtvarenju takve masovne pesme i dati joj ono važno mesto u našem muzičWirom stvaralaštvu, koje joj po njenom visokom cilju i pripada.

Najpre bih hteo đa istaknem kako se kod nas, Slovenaca, stvarala masovna pesma u toku narodno-oslobodilačke borbe, koliko je u tome vremenu kod nas, među partizanima, bilo ostvarenoga i kako se i pod kakvim okolnostima stvaralo, Zatim, namera mi je da iznesem šta je kod nas ostvareno na tom području posle oslobođenja, i, najzad, da istaknem neka zapažanja koja bi mogla da pošluže u daljem našem ra= du i što uspešnijem stvaranju mašov” nih pesama.

U toku oslobođilačke borbe mnogo naših značajnih pisaca i kompozitora stupilo je u partizanske određe i Narodno-oslobodilačku vojsku i, % Duškom u ruci, đoživljavalo ovu veliku epohu u istoriji naših narođa, Osetili su oni suštinu naše herojske borbe i značaj pesme koja je podizala borbenu svest naših boraca. Ođuševljeni ve= ličinom oslobođilačke borbe i herojskim p odvizima naših boraca, pristupili su konkrctno stvaranju borbene masovne pesme, Naši pesnici pisali su borbene pesme, koje su kompozitoripartizani istovremeno komponovali. Zanimljivo bi i korisno bilo opisati ka= ko su te pesme nastajale na dugim i teškim marševima, u neprijateliskim obručima, pored logorskih vatri. Tu ni= je bilo nikakvih konkursa, nikakvih propisa, jer je svaki pesnik i kompo= zitor na licu mesta doživljavao to ve= ličanstveno vreme, ošećao da borbi mo. ra posvetiti sva svoja najlepša oseća nja, sve svoje znanje. Tako je u tom vremenu nastalo bezbroj masovnih borbenih pesama, koje su odmah prihvatali naši borci u brigađama, omladina i pioniri oslobođene feritorije. Te pesme postale su tako narodne da žive i danas u našem narođu kao njegovo vlasništvo. Još više! Neke od tih pesama, koje nazivamo »partizanskim«, doživele su đa postanu švenarodne revolucionarne pesme, prešle granice naše slobodne domovine i vrše svoju misiju među narodima koji se još bore za svoju slobođu. Masa ođ sto hiljada italijanskih radnika pevala je pre godinu dana, prilikom velikog štrajka, na ftrru Veneoija u Rimu, našu' pesmu »Na juriš«, koja je nastala u toku velike neprijateliske ofanzive novembra 1944, u obruču, na planinama Slovenije. Takvih pesama još je mnogo. Ko ne zna danas kod nas, na primer ove pesme: »Hej, brigađe«, »Na juriš«, »Hej, tovariši«, »Jutri gremo v napađ«, »Naša nova zastava«, »Naša vojska«, »Komandant Stane«, »V boj«, »Svobodna je naša domovina« Pesem o SsVvVoObodie... Drukčije izgleđa naša delatnost na području masovne pesme fri godine posle oslobođenja. Pristupili smo ostvarivanju — književnici i kompozifori — viših formi i zanemarili, više ili manje, masovnu pesmu. Kod naš, u Narodnoj Republici Sloveniji, bilo je već diskusija o tome u Društvu slovenačkih književnika, Društvu slovenačkih kompozitora, kao i u raznim drugim forumima (Narodnoj prosveti, sindikatima), Pa ipak, do ozbiljnog ra da na tome području još nije došlo. Masovne pesme, koje su naštale u toku ove tri godine posle oslobođenja, napisali su većim delom muzički početnici i diletanti. Takvi početnici lako potpa–

KNJIŽEVNA HRONIKA

Knjiga Čedomira Minderovića »Oblaci nad Tarom«, koja je izišla krajem prošle gođine u izdanju »Progsvete«, izazvala je živo interesovanje i diskusiju čitalaca. Živa . usmena diskusija svedoči o tome da se svaka nova knjiga s aktuelnom temom kod nas dočekuje s nestrpljenjem, i da naša nova čitalačka publika kritički propraća književna svedočanstva o velikim temama. Ali o knjizi jedva da je šta na= pisano. a to je nezdrav»a i štetna pojava. Štetno je za pravilan razvitak naše književnosti, nepravičnost prema piscu i greh prema čitaocima, što o nekim knjigama, koje zaslužuju pažnju i zahtevaju kritiku, nije napisan ozbiliniji kritički osvrt, ma i kao početak diskusije. U ovoem slučaju reč je o književniku koji se još u bivšoj Jugoslaviji istakao kao napredan pisac i čija je popularnost porasla kroz oslobodilački rat, o književniku koji je već po= kazao delimičnu meru svog +alenta, ali se još nalazi na putu ka zrelijim ostvarenjima, a u ovoj se knjizi uhva-– tio u koštac s velikim književnim zadacima. A sem toga, ova knjiga od dvesta manjih stranica postavlja i niz pitanja koja se ne odnose samo na nju, nego su od značaja i za rađ mnogih naših pripovedača.

Čeđomir Minđerović do rata je bio poznat kao pesnik borbenih, često poli= tički aktuelnih stihova i kao autor autobiografskih lirskih crtica »Uska ulica«. U toj svojoi zbirci priča, koja je posle zabranjenog predratnog izdanja ponovo i?išla po oslobnđeniu, on je đao niz sličica iz beogradskih pređgrađa, opisujući jedno proletersko đetinistvo — svoje detinjstvo. i daiući kroz njih štimung teskobe pođ pritiskom nepravednog društvenog poretka. a i akcente borbene uverenosti u os-

tvarenje novog društvennp poretka. Pisane lirski patetično, donekle fra= gmentarne, neke od tih priča ostaju

daju pod uticaj raznih poznatih melodija, koje imaju svoj izvor svuda pre no u našem narodnom melošu. Zato te pesme i ne mogu da prodru u široke radne mase našeg naroda. Nekim kompozitorima takozvanih velikih muzičkih formi čini se đa je rad na masovnoj pesmi manje značajan. Takav stav, naravno potpuno pogrešan, govori o tome da se naši istaknuti kompozitori još nisu u punoj meri uključili u našu veličanstvenu stvarnost i nisu još shvatili potrebe naših radnih masa i naše slavne Armije.

Naravno, golo rašpravljanje o ovom pitanju malo bi doprinelo, ako se ne bi konkretno znalo kako pristupiti masovnom stvaranju masovne pesme, Pre svega, naši književnici 1 kompozitori treba da shvate da je stvaranje masovne pesme danas jedno od važnih pifanja i đa će samo dobri pesnici i dobri kompozitori ostvariti i đobru masovnu pesmu. Razni konkursi neće u tome pogledu mnogo pomoći, Pesnik i kompozitor moraju zajedno prištupiti rađu. Zajedno moraju razmotriti aktuelnu životnu tematiku i sporazumno postaviti oblik masovne pešme. To je način kojim ćemo najpre doći do kon=

Masovna pesma

Svakako je od velike važnosti i koristi inicijativa uredništva »Književnih novina« da o nekim pitanjima našeg umetničkog života poveđe, na stranicama svoga lista, diskusiju 8 ciljem da se uloži izvestan kolektivni napor u rešavanju tih pitanja, među kojima pitanje masovne pesme znBUuzima, naročito danas, vrlo važno mesto. Kao i cela naša muzička Mmetnost, pa i čitava umetnošt. uopšte, masovna pesma kod naš zaostaje za veličanstvenim razvitkom naše društvene stvarnosti. Međutim, svaki naš novi uspeh,.svaka naša nova pobeda, kako u vreme oslobodilačkog rata tako i danas na putu ka socijalizmu ne samo što pretstavlja kariku u poboljšanju i napretku materijalnog ži-= vota naših naroda, već se duboko urezuje i u đušu našeg novog radnog čoveka i oplemenjuje je. Kakva velika odgovornost stoji pred našim umetni= cima da pomognu i ubrzaju, toplim, istinitim jumetničkim „izrazima, taj proce8š oplemenjavanja i vaspitania ka novim borbenim i radnim podvizima naših radnih ljudi!

Nije potrebno isticati koliko veliku

“ulogu igra i treba da odigra masovna

pesma, bliska narodu, njegovim. osećanjima i stremljenjima. Ukoliko naša stvarnošt postaje sve više, šama po sebi, pesma, poezija, utoliko žeđ narodnih masa za radošnom, poletnom pesmom-krilaticom postaje sve Veča i utoliko ta pesma pretstavlja sve značajniju činjenicu u izgradnji našeg novog života. Kroz pesmu naš narod želi da da oduške svojoj plemenitoj radosti, đa izrazi sebe, svoje slavne borbene podvige, svoje patnje i pobede, svoju nepobedivu ljubav za slobodu, svoj stvaralački zanos, Pesma treba đa mu pošluži kao pokretač na nove podvige.

Takvu pesmu Treba da pruže narodu naši umetnici. Međutim, takvu pesmu mi do dana&š, sa malim izuzecima, još nemamo, Čedomir Minderović u svome članku pravilno je uočio neke negativne pojave u vezi s tim, Meni se čini da mi moramo umnogo~' me đa rasčistimo neke naše nepravilne pojmove u pogledu stvaranja: muzike” za masovnu pesmu. Ima došta primera dosad komponovanih »masovnih«

kretnih rezultata, do masovne pesme, koja će sadržavati našu originalnu terratiku i koja će, uz odgovarajuću formu, naći put da prodre u široke radne mase i tako postati svenarodna. U toku narodno-oslobodilačke torbe skoro sve borbene pesme rodile su se na taj način. Moramo stvoriti takvu pesmu koja će odgovarati sadržaju velikih pregnuća naših radnih masa, vedru i originalnu pesmu, koja će se oslanjati na tematiku naše narodne pesme | koju će odmah usvojiti naše rađne mase. To nije lak posao. On zahteva celog čoveka i pre svega, umetnika zdravih pogleda i solidnog znanja. Zato su pozvani baš naši najistaknutiji književ'nici i kompozitori da svom umetničkom aktivnošću pristupe ovome poslu. Potrebno je da se tim pitanjem — pitanjem naše masovne pesme — dublje zainteresuju naši umetnički kolektivi, da se po tome pitanju u većoj meri angažuje naša štampa, i, što je najvažnije, potrebno je, pre svega, đa se neodložno pristupi konkretnom rađu, jer to zahtevaju od nas naše borbene rađne mase, naša omlađina i naša vojska,

Karel PAHOR,

i narodni melos

pesama koje narod nije prihvatio. Nad tom činjenicom naši kompozitori treba ozbiljno da razmisle, Ne dešava li se to zbog toga što je za neke naše kompozitore važniie da zadovolie svoi, često u duhu formalizma izgrađen ukus, nego da odgovore potrebama i nepogrešnom ukusu i kriteriju naro= da? Zar se u nekim kompozicijama takozvanih masovnih pesama ne ošsećaju jasno razna formalistička eksperimentisanja, samo zbog toga što je kompozitor uporno tražio neki tobože originalni izfaz, nešto »novo«. Međutim, to »novo« u najvećem broju slučajeva sastoji se u upornom bežanju od jednostavne, bliske narodu melo= dije, u bežanju od duha narodnog me. losa. narodne ritmike. Zar neiscrpno bogatstvo i raznolikost našeg narodnog meloša ne pretfstavl]a nepresušni izvor iz koga se svi naši kompozitori mogu napajati, crpsti i stvarati u njenom duhu umetnička dela? Zar nije naša narodna muzika istinski izraz našeg nacionalnog života? Može li se» dakle, zamisliti pravilan razvitak na= še nacionalne muzičke umetnosti, ako se ide za tim da se tai razvitak razvija u nerazumljivom i štehnom suprotstavljanju narodnoj muzici, nje= nom poftcenjivanju i nerazumevanju.

Ja smatram da je ovo pitanje vrlo bitno i da je raščišćavanje pojmova u

.. vezi 8 tim od velikog značaja za dalji

rad naših kompozitora.

U našim napor:ma da pružimo na= rodu onakvu masovnu pesmu kakvu on očekuje i kakvu bi on prihvatio, svakako da će nam znatno pomoći uspostavljanje što tešnjih stvaralačkih veza između pesnika i kompozitora. Međutim, uspostavljanje takvih veza ne može ni izdaleka da pruži zadovoljavajuće rezultate, ako i pes= nik i kompozitor ne ulože što ozbiljniji napor da shvate što potpunije 1 da osete što toplije svu širinu i đubinu onih preobražaja, onih divnih pro. mena koje su nastale i svakim danom nastaju u našoj zemlji, u našem narođu, u duši našeg radnog čoveka. To je jeđina garancija da naše umetnič. ko stvaralaštvo uopšte. dđa kompozicije masovnih pesama posebno, pošta= nu istinski izraz narodnog života i du= ha, izraz ukliučen u takve umetničke

. forme koje će narod razumeti, primi.

ti i zavoleti i koje će zbog toga postati činilac u njegovom životu i rađu.

Petar BOGDANOV — KOČKO

KNJIŽEVNE NOVINE =

· nemiram, nespokojlan.

PISMO IZ SENT ANDREJE

NKA I(FD|{{MBI:/}//,\80..8

M IMBi | MNINi 11 ri} 184 IIa

Društvo · Mađarska — Jugoslavija–

priredilo je 26 juna ove godine u Sent-Andreji „svečanost „otkrivanja spomen-ploče na kući u kojoj se rodio pisac Jakov Ignjatović. Svečanosti je prisustvovalo, pored pretstavnika ma-– đarske Vlade i mađarskih prosvetnih ustanova, mnoštvo naroda iz Budimpešte i Sent-Andreje. Manifestacija je dobila masovno obeležje i sadržajno je posvećena piscu Jakovu . Ignjatoviću, 1848–oi i kulturnoj saradnji mađarskog i jugoslovenskog naroda. i

Na svečanosti istaklo se u govorima učešće Jakova Ignjatovića 1848 na strani mađarskih ustanika, na strani borbe protiv bečke i evropske reakcije. Podvučena je uloga velikog srpskog pisca-realiste, kao i njegov stav u isto-

'riskim momentima kađa je s revoltom

istupio protiv ugnjetavanja naroda i suprotstavio se mračnim reakcionarnim obmanama vrhova pravoslavne crkve i vojnim i političkim podrškama oficijelne Srbije, svemu onome što je priteklo u pomoć bečkoj reakciji.

Sent-Andreja, koju je Ignjatović

svojim književnim delima učinio veo- PpP

mn noznatom, daniući ilusfrativno njenu društvenu sliku iz prvih decenija devetnaestog veka .sačuvala je fizionomiju starog građa koji ima svoje tinično i manrkanfno jstoriskn ebelpežje. Uske ulice, niske kuće, potsećaiu na onai poznati ambijent zanatskog i frgovačkog života iz proze „Jakova Ipnjatovića, Pokazuje še i đanas kuća u kojoj je živeo Šamika, junak »Večitog mlađoženje«.

U okviru ovog starog građa. koji liši i na bačka velika sela, s plodnom okolineom i TOunavnom uza se. lik Talovn Tenjatovića je bliži, poznatiii, ma da o niegovom životopisu u Sent-Andreii danas više govore stvari nego ljudi. Građanska kuća u centru građa, koia je pripađala nnrođici Teninftnvića, notseća ma Stari tip domaćinstva, urednosti. brižlivosti. vrednoće, strogosti u ređu. temelinosti u životu. A iz te kuće ivišao je Život Jakova Temiatovića sunrofstavliem domaćinstvu, ekonomičnošti 1 uokvirenosti koju fizionomija rodnog doma odaie.

Koncertna priređba kola je u Dpropramu ove švečanosfi data uveče u Senf-Andreji pređ “Vielikom masom sveta fmala je pretežno folklormo obeležie. Nastojanja Društva Mađarvškan Jugoslavija oko pripreme ove svečano= sti bila su zamašna i u organizovanju vrlo uspela, pa baš zbog toga bilo bi i korisnije 1 svečaniie đa se na toj večemioj priredbi dalo više savremeno» sti, da se đalo više onoga što ie đanas živo. alttuelno u kulturnom: životu ma-

"đarškog naroda | nove Jugoslavije. ·

Trebalo je i u pešmi i u recitaciji dati mesta i Izraza poeziji narodnoj i plsanoj iz nnrođno-oslohodilačke borbe, kao i muzici sa tom tematikom.

Društvo „Mađarska — Jugoslavija vrlo je alttıymo u rađu na Wulturmoj saradnji između mađarskog 1 iugošlovenskih narođa. Ono izđaje čašopis u kome je đosađa zastupljen veliki broj prevođa iz savremene jugoslovenske književnosti. Takođe je ono prevelo i nekoliko đela iz našeg kulturnog našleđa. Za svečanost je izišao iz štampe prevod Ignjatovićevog »Vase Rešptkta« Društvo Mađarska — Jugoslavija Ima za svoj rađ lepih osnova u mađarskom narođu. U mađarskom narodu, a naročito u njegovoj naprednoj omladini, ima velike ljubavi prema novoj Jugoslaviji, divljenja prema njenoj] borbi i prema njenim uspesima.

v. GL

STRANA 3

PIŠU NAM NAŠI ČITAOCI

. KNJIGA KAO DAR

Nema lepšeg dara od knjiga. Njima ostvarujemo želju da našim najmilijima poklonimo ceo svet. Pokloniti. knjigu znači umetnikovim rečima iskazati ono što želimo preneti na druge, ali što nismo u stanju da izrazimo tako ubedljivo i slikovito. Nagraditi knjigom znači davati pohvalu i uspomenu na postignuti uspeh, ali i potstrek i pomoć u budućem rađu.

Mnogo hiljada knjiga prelazi krajem svake školske godine u ruke naših omladinaca i pionira. Knjigama nagrađuju prosvetne vlasti i omlađinske organizacije najbolje pojedince, a ođ ove godine i najbolje kolektive.

Na završnoj školskoj svečanosti radoznale oči đaka uprte su u dugačak sto, prekriven čitavim blagom knjiga. Obleću ga pritajene želje i nade. Uglavnom zna se ko će biti pozvan da primi dar. Zna se ko je trajnim zalaganjem postigao odličan uspeh, ali ipak! Onda se ređaju imena. Pažljivo kao nešto veoma, veoma shkUpoceno prima se podarena' knjiga. Svakome najlepša knjiga u tom svečanom trenutku, jer u njoj piše: Odličnom učeniku i dobrom pioniru kao dar.

Na svečanim konferencijama pionira nagrađuju se i kolektivi. Izlaze redvodnici kružoka a rukovodilac objavljuje: »Najboljem literarnom

· kružoku! — Kružoku istoričara za U-

spešan rad. — Naiboljoj crtačkoj, modelarskoj, folklornoj muzičkoj sekciji — Najboljoj grupi mladih prirodnjaka!« Da, tako je bogat kulturnim vrednostima život naših mladih i najmlađih! Novoprimljene knjige obogatiće ga još više.

Ponosno i zamišljeno svrstava Omladinac-knjižničar veliki broj novih knjiga u domsku biblioteku. U sšvakoj od njih piše: Domu srednjoškolaca, pobedniku u međuđomskom takmičenju. u junu 1948 godine... Još posle mnogo godina čitaće tu posvetu novi mališani, a oni koji su danas svojim kolektivnim naporom pobedili, boriće se na drugom polju rađa za nove pobeđe u izgradnji socijalizma,

Hiljađama knjiga nagrađuju se napori omladine u savlađivanju znanja i nauke. Mnogo hiljada knjiga izlazi godišnje iz štampe. Pa ipak, nije lako izabrati nagrade, ni one za pojedince, ni one za kolektive. Mnogi omladinci i nastavnici zadržavali su se ovih dana satima u knjižarama, prelistavajući i odabirajući knjige. Nisu ih zadržavali ni slab izbor, niti su ih sputavali krediti. Knjiga ima dosta, nisu ni skupe, a krediti su veliki. Zadržavala ih je jedino želja da se iz mnoštva izabere ono najlepše, najprikladnije; ukratko, zadržava ih želja đa knjigom iskazuju još jednom ono, što su tokom cele go-

dine iskazivali pređdanim rađom: svoju ljubav prema mladom pokolenju. Lep je to zadatak, ali nije lak. Malo ima onih koji, prelaze redom preko izloženih knjiga, kategorički traže: »Dajte mi po deset primeraka ove, ove 1 ove knjige«! Većina dolazi sa izdavačkim katalozima i brižljivo pripremljenim spiskovima u ruci, zna=jući tačno čime će koga obradovati.

·Ali katalog je katkad zastareo, nekih

knjiga više nema, mesto njih izišlo je toliko novih, još privlačnijih. Tađa po= činju teškoće. Šta da se pokloni ovo=me, šta onome? Ipak, dosta brzo odlučuju se za naAgrađe pojedincima. Nije teško ni sa literarnim kružocima, tu su naši klasici, naši realisti, naši pesnici narodnooslobodilačke borbe. Mladim fizičarima, hemičarima i prirod- . njacima obezbeđena je bogata popularmo-naučna literatura. Ima knjiga i za male istoričare. Ali hoće ]i im biti dovoljno žive, pristupačne? Za geografe je još teže. Ima mnogo zanimljivog o dalekim zemljama, ali ima li knjiga o našoj zemlji, koje bi ih vodile po našim republikama? Nema ih. Za mlađe muzičare ima dosta lepo opremljenih nota, ali šta da se uzme za folklorne grupe, koje se toliko interesuju za naše narodne nošnje i igre? Crtače ćemo nagraditi mapama naših majstora grafike, neka se insplrišu i bogatim motivima u mapi hrvat= skih narodnih ormamenata koju smo odredili kružoku malih vezilja. Ali naši mladi vajari ostaće bez knjige koja bi ih upoznala s najlepšim rađovima naših majstora. Letnji povetarac visoko će poneti modele jedrilica, sagrađene prema uputstvima koja su donele knjige naših (stručnjaka, no mali slikari, boriće se i dalje sa osnovnim elementima rukovanja četkicom i boja=ma i neće se upoznati s vernim reprodukcijama naših slikarskih dela.

Zabrinuti pogledi traže po knjižarskim stolovima i rafovima. U mislima puni se, zasada još prazna, polica jednom serijom knjiga koja će se možda zvati Tilova zemlja i njeni ljudi, s mnogo svezaka, gde će, uz lepe snimke i umetničke slike, biti ispisane reči naših starijih i novih pisaca koji su toliko divnih stranica posvetili lepotama i bogatstvu naše zemje. Tu će biti svezaka sa likovima maših prvoboraca u ratu i miru. Rečima, slikama i melođijama govoriće se o nanšem novom čoveku. kako rađi i kako . igrom i pesmom slavi svoje radne pobede. Knjige o našim vajarima, našim slikarima, o našim muzičarima puno takvih knjiga nama je potrebno. Njih danas još nema. Hoće li ih biti do godine? Treba da ih bude.

Marija KESMANOVIĆ

Lice i

Reklamni plakat koji .šteti ugledu naše zemlje

Na sajmu koji je održan prošlog meseca u Budimpešti paviljon Jugoslavije privlačio je veliki bro} posetilaca. Svet u prijateljskim zemljama sa veoma živim interesovanjem prati izgradnju naše nove države i želi da preko ovakvih izložbi dobije sliku o njoj. Zbog toga bi trebalo mnogo više pažnje posvetiti uređivanju ovakvih paviljona kako bi slika o našoj zemlji bila što vernija i sadržajnija. ;

Međutim, na sajmu u Budimpešti pađao je u oči jedan plakatni crtež u Jugoslovenskom poviljonu koji je pokazao da u načinu izlaganja i ilustrativnog prikazivanja našeg života još ima šablonskog i stereotipnog. Na crtežu su prikazani likovi naših narodnih republika u viđu kostimiranih lica koja zajednički koračaju vesela lica. Ali ta veselost nije na crtežu bila izraz optimizma junačke borbe i

O FABULI, LIKOVIMA, STRUKTURI I STILU U PRIPOVECI

(Povodom povesti Cedomira Minderovića „Oblaci nad Tarom“)

kao književna svedočanstva o jednom vidu stvarnosti bivše Jugoslavije i kao rezultati naše mlade napredne književnosti do rata (»Seoba« »Nedelja,« »Violina«).

Posle partizanskog dnevnika »Ža Titom«, u kome ima više lirskih refleksija i eksklamacija nego pripoveda=nja i slikanja događaja i likova, Minderović je, kao prvi svoj prozni rad, dao »Oblake nad Tarom«. To je prvi pokušaj relativno još mladog pisca da pređe s autobiografski-lirskih kazivanja na objektivno prikazivanje događaja i likova, prvi njegov pokušaj književnog rada većeg formata i daha. A to je u isti mah i jedan od prvih pokušaja većeg, celovitog proznog rada o jednom motivu ošlobodilačkog rata u našoj književnosti.

U knjizi , koju le Minđerović nazvao povešću, pisac jie pristupio velikom i bogatom, ali vrlo složenom materijalu za oblikovanje, Izabrao je jedan dramatičan momenat iz Pete ofanzive: borbu za Čelebić, susret Bošanske brigade koja se našla u kritičnoj situaciJS ONI PIO PESTaROnM 8 kojom za-

av | ODO ja proboj neprijateljskih

Ova tema zahteva veliku umetničku snagu, a i pravilno metodsko prilaženje vrlo složenoj temi, zahteva đa pisac bude potpuno načisto kako misl da obradi materiju. U knjizi »Oblaci nad Tarom« ima uzbudljivih stranica, ima nagoveštaja onih dramatičnih zbivanja u kojima se ispoljila nepojamna snaga i svest naših boraca. Stav piščev prema oslobodilačkoj borbi i prema prikazanim zbivanjima. razume se. pravilan je, kao što ie pravilno i njegovo shvatanje književnosti. Knjiga je u idđejnom pogledu čista. bez zamućiWanja i zastranjivanja. No knjiga nije u punoj meri poštigla ni ono što Je Sam pisac hteo u njoj da da. U ovom

članku nije mi toliko stalo do toga đa đam apsolutnu ocenu knjige. nego da utvrdim kako je pisac stvaralački pri= stupio materiji, da li su njegovi postupci u stvaralačkom pogledu bili uvek odgovaraiući, a ako nisu. kakvi sui zašto nisu, Analiza izvesnih metodskih i stilskih postupaka pisca »Oblaka nad Tarom« freba da koristii njemu u daljem radu, i mnogim drugim piscima koji se ogleđaju ili će se ogledati na toj tematici.

Knjiga je nazvana povest. Znači da nije ni duga pripovetka, ni roman, nego jedan specifični žanr pripovedanja, koji je kođ nas još ređak, a koji odgo> vara velikim zbivanjima i velikim vremenima. Pišući povest, pisac se unapred ograničava da će pripovedati nešto što je bilo da će stvarne događaje ispričati povezano i uzastopno. težeći svojim kniževnim talentom da istakne što plastičnije ono što je bitno i presudno, đa iz mnoštva zbivanja izvuče izvesne najbitnije i najtipičnije momente. a stvarne likove „obrađi što uverljivije i življe. Ograničenje se tu sastoji jedino u, tome, da pisac unosi u pripoveđanje manje svoje mašte nego u roman, — no stvara– lački metod je isti, Povest zahteva očiBlednost i jasnoću u pripovedanju, razvijanje događaja jednih iz drugih, i a(opBlavan, pregnantan. sugestivan

Minđerović je, kao pisac, bio u nedoumici kako da priđe materiji koju će obraditi. On izbegava pripoveđački način memoara ili hronike te se uste-

e od neposrednog kazivanja događaja

razvitku. S druge strane. ne izgradivši svoiu sonstvenu fabulu roemana. on đaje montažu vremenski pomešanih epizoda i psihičkih rasmoloženjn. bez liniie radnje kroz koiu bi se isticali

i koiu bi nosili junaci. A pritem ipsk..

1 pored izvesnih lirskih konstrukcija,

mestimično pađa u hroničarske, faktografske detalje, Nije, na osnovu đoživljaja oplođenih fantazijom, izgradio specifičnu fabulu, a ustezao se da sa» me događaje opšteg zbivanja, u koje 1e postavio svoje junake, pripoveda neposredno kako se događaji razviiaiu. Otuđa izvesna neodđređenost, hibridnost ove povesti, koja nije roman stvo= ren slobodnom obrađom stvarnosti, a ni povest sa jasnim kazivanjiem stvar= nih zbivanja. Pisac je hteo da prikaže susret dveju brigada na Čelebiću sred najteže bitke u kojoj neprijatelj nađire. Ali, težeći da prikaže same mase u pokretu i u borbi. sa svim oscilaciiaman usređ borbe, zapostavio.je đa izgradi žive, indiviđualizirane junake, koji se mogu dati jedino kroz razvijenu fabulu. Međutim, mase se književno ne mogu prikazati drukčije nego kroz tipične pojeđince. Minderović je dao nekoliko vrlo živih opisa pokreta masa u borbi, a skicirao je i nekoliko individualnih likova. No zbog: nednumire u koncepciji, ostao je na nagoveštajima. Pošto se pisac ustezao da proste nrinoveđa, unoseći u to pripovedanje sve svoje stvaralačke sposobnosti, — slika koju je u velikim crtama dao u »Oblacima nad Tarom« iskiđana je, nepovezana. Ona deluje i kao niz fragmenata posredno odražene stvarnosti koji nisu stopljeni u celinu. a i kao namernim postupkom stvorena difuzija '{fragmenata uzetih iz celine u kojoj su bili u stvarnosti. i

Posredi je konstrukcija, struktura povesti. Zbog nedostatka razvojne linije radnje, jednostavno ispričane, pisac je obrađeho| materiji prišao s gotovom strukturom koja joj organski ne odgovara. To je struktura montaže. Otuđa dolazi i to. da same ličnosti, izdvojene iz mase, nisu zgusnute do li-

kova: one su više siluete, nagovešteneš

nekoliko crta i nekoliko njihovih ra-

spoloženja, a manje likovi zgusnuti u radnji u kojoj se delatno razvijaju. Ličnostima nedostaje punoća osobenosti, i zato, iako kroz njih pisac daje izvesna reagovanja na zbivanje one ne odražavaju dovoljno živo ono opšte zbivanje u kome učestvuju. Opšti tok zbivanja pisac kazuje mahom ili ilustrativno, ili kroz svoja objašnjenja i uzbuđenja, ili kroz letimična raspoloženja ličnosti hoće da da odraz zbivanja, kao evokacije i sećanja. Zbog toga što ličnosti nisu zgusnute u radnji, kao individue i pretstavnici, taj odraz je samo. delimičan, a pošto objektivno zbivanje nije đovoljno naslikano i ispripoveđano, šame ličnosti nisu dovoljno određene.

Pitanje radnje (odnosno fabule), strukture (odnosno kompozicije) i likova, kao što vidimo, nerazdvojno je. Minđerović je izvršio ozbiljan poduhvat i dao nekoliko snažnih akcenata velike teme, ali zbog neđoumlce u pogledu načina kako da da ono što hoće da da, pribegao je izvesnim postupcima koji su se pokazali nepodudarni 8 izabranom materijom.

Realistički metod književnog stvaranja u osnovi je isti kad pisac neposredno kazuje o stvarnim zbivanjima i likovima kao i kad pomoču mašte gradi novu fabulu a likove stvara uopštavanjem crta raznih ličnosti iz Života. Pisac ima pravo ne samo da domišlja, nego i da izmišlja, — ako ono što stvaralačkom maštom gradi na O5novu stvarnosti, ističe iz života upravo ono što je bitno i tipično, jače i plastičnije nego u životnoj svakidašnjici. A i pisac koji ne izmišlja nego hoće da umetnički reprođukuje baš ono što je doživeo, mora da se služi stvaralačkom fantazijom, jer mora da probere sirovi materijal.

'da ga sredi, komponuje, đa iz meteža

događaja izvuče smislenu nit radnje,

izgradnje, nego pre izraz nekih raspoloženja dobijenih u kafani ili na igrankama. Crnogorac i Mahkeđonac prikazani su sa oružjem za silavom.

Nije potrebno đa se na taj način ilustruje bratstvo i jedinstvo naših naroda. Ono će se ilustrovati daleko pre crtežima iz kojih će se videti rad naših naroda, onai ogroman elan, poletnost i stvaralaštvo narodnih masa koji su karakteristični za epohu izgradnje naše nove države. Treba i u ovim crtežima da se donese sađržajnost našeg revolucionarnog, preobražajnog života i njegova veličina. A onakav crtež koji je stavljen u paviljon Jugoslavije na sajmu u Budimpešti to nikako ne pokazuje. Svejedno što se iza onako kostimiranog bratstva u velikoj daljini dime fabrike. v. G.

JOVAN POPOVIĆ

da naslika i karakteriše likove, nala= zeći i ističući u njima ono što ih čini baš njima, a i tipovima. Ne samo što jedan pisac može više da se drži nepor sredno doživljenog a drugi da više transponuje i uopštava, nego i isti pisac će se, čak i u istom radu, služiti i jednom i drugom mogućnošću, jer ponekad u samoj stvarnosti već nalazi pojave i likove toliko tipične da nema potrebe za daljim transponovanjem. U Wmnjiževnom realizmu bitna je istinitost, da ono što je opisano, — bez obzira na to da lije baš tako bilo ili samo moglo biti, — kroz umetničku objektivaciju deluje kao nešto što je baš tako moralo biti,

Kod nekih naših književnika postoji izvestan strah od neposrednog pripovedanja i slikanja stvarnosti kao da . to znači srozavanje do mehaničke reprodukcije, te zato neki odlaze u proizvoline konstrukcije i forsirana psihologiziranja, ili pak primenjuju na sasvim novu stvarnost neke manire iz već poznate literature, — a ustvari še uđaljuju od životne i umetničke istinifosti. Pomenuću samo dva talentovana pisca, Miška Kranica i Vjekoslava Kaleba, kod kojih stvarnost našeg osiobodilačkog rata ponekad dobija artificijelno transponovan vid, (netipični anarhista u »Pesmi gora«, netipični komunista u konstruisanoi fabuli »Na pragu«). Međutim, neposredno pripove= danje, sa vođenjem likova kroz radnju. heophodno je u realističkoi književnosti. Strah od neposrednog zahvntanja u stvarnost, često je ustvari znak slabosti — jer je, naprotiv, težak zadatak u tako složenoj { mnogoobra-

j, a ipak jasno određenoj stvarnosti kao što je stvarnost naše narodne revolucije, iz beskrajnog mnoštva zbi vanja i ličnosti ođabrati i smislen Fi brađiti poledine likove s asobanoı

s osobenom

radnjom i «problematik sirane konstrukcije Brol>dalhiu Forlja kod nekih pis k detaaca Koji se ustežu od

N_-* AHA i