Књижевне новине

BROJ 22

čava likove u đrami, a koje uplivišu i na način kako ih jedan prema drugom postavlja i povezuje. Stupica jma očiglednu želju da svaku ličnost do posljednjeg ureza u reljefu obrađi, đa svaku od njih tako pojedinačno izgrađuje, da se one onda u drami osećaju isuviše osamostaljene, skoro izolirano postavljene. Najkarakterističniji iprimer za to je Astrov. Pre svega, Živanović, koji ga oživljuje, nije glumac kome fa uloga odgovara. On je sa više brutalne snage u femperamentfu, „ego što ličnost Asštrova može da podnese. Osim toga, ređitelj, a to je.odgovaralo i glumcu, načinio ga je apsoluino dominantnim u komađu. Na taj način, on je postavljen nekako isuviše za sebe, skoro, ,sebičan u akciji same drame. Otuđa u njemu ima prizvuka cinizma, koji prirodi toga čoveka kako ga je Čehov zamislio ne odgovara..Cinični prizvuci tu rečima Astrova osećaju se samo tamo gdđe su izraz životne potištenosti, kad tumače nezađovoljstvo životnim i društvenim prilikama, kad iz njega govori neka vrsta očajanja. Ustvari, on je daleko plemenitiji, pozitivniji, i kao takav glavni nosilac i tumač onih neodređenih, ali vidnih i čujnih motiva koji perspektivno napredno dramu prožimaju. Uostalom, on je i telesno, fizičlki, pojavom svojom, finiji i privla-

čniji nego što je na sceni dat. Nešto ,

slično bi se moglo reći i za Jelenu Andrejevnu, Sovjetski kritičari su škloni i nju da gledaju plemenitijom i pozitivnijom u odnosu na život i đruštvo nego što se o njoj dobija utisak od prvih osmotrenja same ličnosti. Ovđe je ona sva u svome neizživljenom, a imperativnom seksu, deluje kao »vamp« žena, i tako se manifestuje. Sava Severova ima, u prirođi svoga talenta, predilekciju za ovaj ip na sceni, ali ja sam uveren da je njen talent vrlo elastičan i đa bi ona lik te žene mogla dati i više plemenito i pozitivno da ju je reditelj tim pravcem uputio. Moj utisak je da je ovakva Jelena Andrejevna ustvari izišla iz komcenciie samoga redifelja.

4. U pitanju mere, Stupica je ponekadđ isuviše neobuzdan. On, pre svega, uporno traži osobene i upadljive, impresivne efekte. Ponekad, jer je fo ređitelj od nesumnjive scenske invencije, oni su izvanredni. Na pr, kad Astrov, đa bi dokazao da nije pijan, podiže stočić sa bezbroj flakona na njemu i sa upaljenim svećnjakom. ATi, ponekad, reditelj nađe dobar efekat, ali ga onđa zloupotrebljava, tako da to postane manir koji izlazi iz ok-

Velibor Gligorić:

Režija Bojana Stupice teži u svojim glavnim linijama za spektaklom. za efekitnim scenskim ilustracijama teksta. Ona u takvom rađu pokazuje bogatstvo invencije, živost duha, smisao za pokret i slikovitost dramskih situacija i radnji. Ona ide za iakim, efektnim, raznobojnim i Žživopisnim teatrom. Interpretacija teksta podređena je znatno kod nje tendenciji da pomoću felsta stvori širok i impresivan spektakl.

Režija je, interpretirajući »Kralja Betajnove«, obradila psihopatološka stanja ličnosti, mračnu. atmosferu. zločina, potencirala ono što je slabo, knjiško u tom delu, razvijajući od početka do kraja uzrujanost psihoze u samom Kantoru i njegovoj najužoi okolini, otkrivajući dramski impresivmo ono što je neljudsko, zversko u Kantoru, njegove psihičke borbe sa samim sobom, ali ne obraćajući dovoljno pažnje na društveni smisao i karakter njegovih postupaka. Manje je obrađena Kritika, kapitalizma koju ovo delo nosi. Tako'je nćizrađena na primer scena u prvom činu između Kantora i župnika u kojoj se imalo pokazati uortačenost crkve i kapitalizma. Prikaz nije u liku župnika bokazao brutalnost ispod licemerstva, hladnu svirepost ispod prividne skrušenosti župnika, niti je posvetio veću pažnju slikovitoji prefstavi pogađanja između Kantora i župnika,cenjkanja i ucenjivanja u cilju grabeži vlasti i imovine, Nisu dovoljno iz feksta plaSstično izvučeni odnosi između Kantora i župnika kao i ona igra Kantora Ba Maksom u drugom činu, a ta su mesta važna za društvenu kritiku u ovom komadu. .

Prikaz »Ujka Vanje« sadrži jake, veoma dramatške, emotivno mpotresne Scene visokog pozorišnog kvaliteta. U tom prikazu je vidna iendencija reditelja za teatrom u kome je akcija nervna, ustreptala, impresivna, u kome su sukobi puni eksplozivnosti. Međutim, i ovđe su bitni karakteri i ide-=

Skender Kulenović:

Prilazeći tram za osnovno u prefstavi »Ujtn Vanje«, ja ću poći od onoga opšteg utiska koji je u meni konačno preovladao kada se zavjesa zatvorila, Taj moj utisak je dvostruk. S jedne strane, pretštava vanredno impresionira formalno-scenskim elementima: mnogobrojnim originalnim i smjelim mizanscenama, diferensiranom obrađom riječi, mimike i gesta,„ pauzama itd. itd. uopšte uzev, visokim formalnogcenskim nivoom, S druge strane, og-

novno osšjećanje s kojim sam izišao iz ,

pozorišta — to je osjećanje nečega mučnog i čak mračnoga. A od Čehova, ne samo od njegovih pripovijednka nego i od njegovih đrama u čitanju, bstajalo je uvijek u meni jedno jeđinstveno osšjećanje vedrine i bodrosti. TI ja sam se zato pitao otkuda utisak tako kyalitetne scene na jednoj strani, a n drugoj takva supvofnort izmeđdu onoga konačnog osjećanja u kojem me je ostavljao Čehov i ovoga osjećanja 8 kojima sam napustio pr. stavu pUjka Vanje«, Tražeći odgovor na to pitanje došao sam do zaključka Koji ću ovdje ukratko izložiti:

Stupica je, nema sumnje, osjetio dva osnovna elementa bez kojih nema ostvarenja Čehova na sceni, Prvo, on je shvatio da smisao Čehovljeve drambike riječi nije u njenom običnom, normalnom značenju nego u psihološkim osnovima | stanjima ličnosti. Glavnina Čehovljevih rijeći je u izv, Bublekstu. Čitava „prefstava govo-. ri da je Stupica sve svoje napore očito okrenuo vw tom jedinomogućem pravcu. — Drugo, Čehova nema na ceni bez tkz, almosfere., Ona ovdje

analizi onoga što sma-.

\

____-K——————— IN

vira realističnog pozorišta. Prirodno je i dobro kad se ljudi u afektu kreću u živim i ponekad sasvim čudnim kretnjama. Ako žena u uzbuđenju jednom obiđe oko klavira, koji-je u u-

- glu sobe, to.·je efekt koji tumači šta-

nje uzbuđenja. Ali kad ona po nekoliko puta napravi taj isti krug, kao da je u kavezu ili u ćeliji, onda je to ma- ' nir, koji pomalo simbolistički miriše.

5. Stupica je reditelj koji teško odoleva iskušenju da pravi spektakl. On se od toga iskušenja uspešno brani i u tom pogledu je očigledno gad već mnogo mirniji, bliži dobrom realizmu. Ali je ipak ponekad njegova scena ipak još uvek mnogo više za gleđanje i za dejstvovanje sama sobom, nego što to razumni realizam dopušta. U »Ujka Vanji«, na pr., gđe se sve događa u ambijentu propadahja i osširomašenja jedne aristokratske porodice, i gde se šcenski uglavnom to i oseća, ipak ima jedan salon koji je neshva*ljivo raskošan, i koji svakako služi da vizuelno sama scena što efektnije deluje.

Svemu ovome dođao bih još jednu ·

stvar. Stupica voli da pravi atmosferu. I tome se ne bi imalo šta prigovoriti, ako ona doista odgovara sadržaju dela. A Stupica ume da oseti prirodu atmosfere u kojoj se jedna drama događa. Ali onda često to potencira do mere koja prestaje da bude realistično sasvim uverljiva. Takav je slučaj u »Ujka Vanji«. Reditelji je pravilno osetio đa u toj drami vlađa izvesna utišana, smirena atmosfera, u kojoj se ftalasanja događaja tako reći ispod površine. Ali on je tu atmosferu dao sa tako.uzdržanim, skoro bi se reklo usporenim tempom, .sa bezbroj „neopravdanih i ne znaš zašto produžava– nih pauza, sa trenutnim zastojima i u reči i u pokretu, da še to onda oseća kao manir. To potenciranje nije realistički opravdano.

Na kraju, rekao bih još ovo. Mi ov-

'de diskutujemo o izvesnim negativa-

ma u dobro ostvarenim Đozorišnim rezultatima, da bi se u daljim ostvarivanjima postigli bolji dometi. Ako bismo govorili i o pozitivnim rezultatima koje pretstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta tako očigledno pokazuju, imalo bi se još dosta govoriti. Jedan vrlo ialentovan ređiltelj, sa grupom za naše prilike izvrsnih glumaca, pod opštim smišljenim rukovodstvom pođ kojima se rad u novom pozorištu razvija i ostvaruje, dali su rezultate koiima bi se imala odati mnoga priznanja.

je teksta ostali nedovoljno ili netačno interpretirani. Tekst »Ujka Vanje« nije dublje obrađen. Prikazani Asftrov (Živanović) nije onaj Astrov Čehova. Astrov Čehova je pametan, darovit, sa jakom životnom energijomi ljubavlju prema životu i čoveku, sa izrazitom individualnošću koja je morala u uslovima protivnim mjenom razvitku otići do osobenjaštva, a u prikazu je Astrov najviše sirov, grub, neodoljiv mužjak, cinik koji svojim osobenjaštvom imponuje ženama. Maštanja Astrova o budućem svetlom životu Rusije nemaju u prikazu pravog zanosa i poezije zbog toga što je koncepcija Astrova svedena na njegov ljubavni odnos prema Jeleni, odnos koji je DOostao ćentralna tačka wu slici njegove ličnosti. Kod »Ujka Vanje« u prikazu (Strahinja Petrović) ne vidi se takođe da je to obdaren čovek koji je prevaren u žrtvi svoga dara, niti je ljudska toplina, požrtvovanje za drugoga, čovečnost koja je jaka u Čehovljevom liku Ujka Vanje došla do izrazau prikazu. Izrađena je nad svim tim osobinama razdražljivost Ujka Vanje i ljubomorna zlobnost tako da izgleda kao da je njegov sukob sa profesorom prven= stveno zbog Jelene, profesorove žene. Jelena (Sava Severova) je prikazana kao zavodnica koja je, vošću svoje lepote umela buru u odnose ljudi koji se zbog kobi njene ličnosti sukobljavaju, a tako prikazana odvodila je pažnju publike i od svoje tragike koju u tekstu dostojan-

„stveno nosi i od. tragike položaja lju-

di u društvenoj situaciji koju je opisao Čehov, u kojoj propadaju darovi, lepota, poezija života, istinska ošećanja i prava čovečnost.

Smatram da su u prikazu oba komada »Kralja Betajnove« i »Ujka Vanja« došli do izraza velika obdarenost reditelja, njegova bogata scenska kreativnošt, izrazita gluma Sa vrlo snažnim dramskim akcentima, skupnost igre i puna predanost svih prikazivača u ispunjenju umetničkog zađatka.

nađomještava ono što u klasičnoj đrami šekspirskog ili molijerskog tipa pretstavlja tzv. objektivna, spoljna radnja. U 6evijetu Čehovljeve teme i lika nema spoljnih sukoba i potresa, nego oni nastaju, rastu i — samo na momente buknuvši otvoreno — raspliću se u »podvodnom toku psihološke radnje. Taj, Čehovljev način umjetničkog odraza stvarnosti odgova– ra ' potpuno onom naoko ustajalom, inertnom, a iznutra, u đuši čovjeka, tako napregnutom životu sredine koju je slikao Čehov. Mislim da je Stupica shvatio i taj drugi elemenat atmosfere i da je svoju maštu usmijerio u tom pravcu, koristeći za to sve mogućnosti koje pruža 8#cena,'Otuđa kod mene i potiče onaj utisak visokog nivoa pretstave.

Ali je, po mom mišljenju, u pi{anu ono što je Stupica našao pod tekstom, Drugim riječima, đa li je osnova onoga što je u tekstu ujedno i oDOOM onoga što smo doživjeli sa sceSuština prilika u Wojima žive njegovi likovi, kod Čehova do minucioznosti odgovara suštini tih prilika u životu. Zato, kad kažemo Čehov, to je isto kao da kažemo život, život njegove 8redine i vremena. A taj život je tijesan, zagušljiv, glup, osuđen na propast, smiješan, Pečat toga života noše na sebi svi Čehovljevi likovi, eva– ki na svoj inđiviđualan način. U tom

Smislu svi šu oni žrtve društvenog. uređenja u kojem žive. To je karakte- · rist!!.. psihološke osmove &vih Čehov- · vljevih figura, PI TO

neodolji- .

Ali, je li to jedina njihova karakteristika? Da Ji možemo reći da je takav život učinio od tih ljudi samo ne= urotike, iluzioniste, cinike, đobroćudne glupake, siva ništavila: i sl? Po mom mišljenju, ne!

Većina Čehovljevih likova dolazi u oštar unutrašnji sukob sa prilikama u kojima: žive, opet svaki na svoj individualamn način. Da to ilustrujem nekim, naprečac uzetim rečenicama iz »Ujka Vanje«, u kojima nema »Ssubteksta«. Na Sonjino pitanje: »I vi ste nezađovoljni životom?« Astrov (II čin) odgovara: »Život uopšte volim, ali naš život, palanački, ruski, okovani, ne mogu da podnosim i mrzim ga iz dubine duše«. Tu misao, na svoj način, izriče i VMojnicki, u razgovoru sa svojom majkom (I čin): »Do prošle godine ja sam se trudio isto tako kao i vi da svoje oči zaklonim fom vašom sholastikom, da me bih video pravi. život, — i mislio sam da dobro rađim. A sad, o kad biste znali! Noću ne spavam od jeđa, od ljutine, što sam tako glupo propustio vreme . . .«; slično izražava i u svom sukobu sa Serebrjakovom (III čin). I u ostalim likovima u »Ujka Vanji« (Jelena Andrejevna, Sonja, pa čak i Werebrjakov) odigrava se u osnovi isti sukob sa životom, kod švakog lika u obliku koji odgovara njegovom specifičnom karakteru,

Nezadovoljni sa životom, Čehovljevi ljuđi čeznu za mekim izlazom, U citiranom đijalogu sa Sonjom Astrov veli: »Znate, kad ideš u tamnu moć kroz šumu, p4d ako u isto vreme u đaljini svetli vatra, ti ne osećaš ni umor, ni famu, ni bodliikave grančice koje te šibaju po licu«. Sonja i Vojnicki, pa čak i Serebrjakov dat kao oliče= nje već sasvim dotrajale praznine života, pred kojom je i on »zaklanjao svoje oči«, pod konac svoje drame govore o radu i u njemu nalaze taj izlaz. 3

Dakako đa pravi izlaz leži u rušenju takvog života koje mogu da izvrše sasvim druge snage; Astrov, kao najperspoektivniji lik, toi vidi, iako mulno. »Oni«, kaže on Vojnickom, »koji budu živeli posle sto, dvesta godina nakon nas i koji će nas prezirati zalo što smo mi svoj život proživeli tako glupo i fako neukusno, ti će, nažalost, naći načina kako đa buđu sretni, al: mi....« Da oni zaista ne mogu da nađu pravog izlaza, to sam po sebi govori i »rad« Sonje i Vojnickog. Šta oni »rade«? Oni nastavljaju da vođe knjigovodstvo, to jest da bilježe koliko je koji seljak namirio svoju daću i da izračunavaju koliko će ove godine moći đa prođaju masti i pasulja, oni, dakle, prođužavaju uprav onakav život od kakvog bi željeli da pobjegnu i koji ih je doveo u očajanje. I logično, Sonja završava u iluziji zagrobnog života, Vojnicki u privremenoj mrezignaciji, Serebjakov u novoj samoobmani, Astrov u svom žbpaakona .i ljekarskom iluzionizmu itd.

Ali, iako ti izlazi nisu stvarni izlazi, ipak oni pretstavljaju .svjedočanstvo o nepomirljivosti poštena čovjeka

prema društvenim prilikama, o rađa. nju, oblikovanju i pobjedonosnoj sna-

zi ideje društvenog progresa. Tim bodrim tonovima, koiim je prožeto čitavo njegovo djelo, Čehov upravo i iza-

ziva u nama ono osjećanje vedrine

koje sam pomenuo.

A utisak mučnoga, pa i mračnoga, koji, mislim, i kod drugih izaziva Stlupičina režiska realizacija »Ujka Vanje«, proističe po mom mišljenju iz toga što je Stupica Čehovljeve likove išuviše shvatio kao proste žrtve

024 n

Ja bih rekao po nekoliko riječi, prvo, o ovom sastanku i ovakvim sastancima uopšte, i, drugo, o nekim pitanjima režije, glume i repertoara Jugoslovenskog dramskog bozorišta.

Dakle, prvo. Direktni, u neku ruku uži cilj ovog &astanka je, kao što je već rečeno, da književni i pozorišni

Radovan Zogović:

radnici-komunisti, partiski i nepar-

tiski, pretresu dosadašnji rad Jugoslovenskog dramskog pogorišta, da u zajedničkoj analizi rezultata toga rada provjere švoje polazne pozicije i utvrde osnovne štavove i siguran pedagoški postupak za kritiku režije, glume i repertoara našeg novog pozorišta. Drugim riječima, da književni i pozorišni radnici-komunisti podiskutuju o SšVvojim dužnostima premn Jugoslovenskom dramskom pozorištu, o sredstvima i načinu pomoći koju mu mogu ukazati u njegovim nastojanjima da Se razvije u istinsko realističko pozoBlu o SB VAFIB i načinu pomoći

ojanu pici da se razvije – lističkog Terasa ir RE a 5 ZO,

Ali ovaj sastanak, kako ga ja shvatam, treba da ima i jedan viši i širi cilj i smisao. On treba da nam bude još jedan, — i to što kategoričniji, potsticaj za neprekidnu i nepomirliivu borbu protiv svake »širokogrudosti« i »paritetnosti* u ideologiji, još jedan potsticaj u borbi za novu realističku umjetnost, za umjetnost kako ie

marksisti shvataju i kakvu neotstupno ·

traže. To znači da, — onemogućava– jući svaki nihilizam i svakn sektašitvo. — ne Sšmijemo biti nekritični prema naslijeđenim »autoritetima«, a, još

JIŽEVNE NOVINE

Završna scena, »Hralja Beta jnove« w režiji Bojana, Stupice

života, koje se izgrizaju same u sebi i između sebe; tako je i na pomenute otvorene dijelove feksta, u kojem se likovi pokazuju jači od života, morala da padne fmurna sjena toga života, moćnijeg od njih. /

Kad ovu Stupičinu režiju uporedim sa njegovim režijama koje sam ranije vidio (ijubljanska pretstava »Kola mu-– drosti — dvoja ludosti« beogradske »U agoniji« i »Za dobro naroda), onda mi se čini da je ovoga puta došla kod njega do vidnog izraza tendencija da svoju, ranije vrlo aufonomnu maštu, sada veže i razvija kroz tekst. I to je, po mom mišljenju, ono osnovno pozitivno u ovoj pretstavi, što bi — pod uslovom đa se stalno produbljuje dovelo do svođenja njegovog režiskog talenta na realističko tlo.

(Zatim je drug Skender Kulenović prišao kritici samog feksta Cankarevog »Kralja Betajnove«. On je izneo Svoje argumente, dokazujući da u šamom komađu ima većih nedostataka, ističući da njegova kritika na sam komad ne spada strogo u okvir diskusije koja se vodi, ali da. će on svoje mišlje. nje opširnije argumentisati),

Do predloga koji ovdje mislim stavifi došao sam ma osnovu i:jkustva koje sam sštekao rađeći u sarajevskom pozorištu, a isto tako pratećirad ostalih naših pozorišta. Meni se čini đa i pret= stave Jugoslovenskog dramskog pozorišta mogu da potkrijepe ovaj predlog.

Može se reći đa je u većini naših pozorišta preovlađao metod analize Teksta, metođ građenja scene iz teksta. Ali, mi smo danas došli u etapu kad se više u prvom planu ne postavlja' borba za analizu teksta, nego borba za kvalitet analize, za pravilne rezultate analize, koje treba oblikovati„na' sceni, Iskustvo pokazuje đa mi još nemamo režisera koji bi bili u stanju da samoskialno vrše amalize dramskih tekstova, tj, dio posla koji je presudan za kvalitet scene. Zato je, naročito u fazi analize, našem režiseru, pa i najtalentovanijem, neophodna pomoć književnog kritičara i teoretičara. Gdje Je takva pomoć ukazana a to pokazuje i slučaj Jugosloven. Bkog dramskog pozorišta, — dobiveni su bolji· rezultati, Treba samo naćĆi jednu formu koja će tu pomoć učiniti trajnom i efikasnom.

Nemoguće bi i neprirodno bilo tražiti od književnih kritičara da stalno borave u pozorištu. Ali je ostvarljivo nešto drugo. Djelo koje treba da se sprema, režiser — prije nego što pređe na rad sa glumcem — može da analizira zajedno sa književnim Nritičarem i teoretičarem, ili može da rezultate svoje analize uporedi sa rezultatima do kojih je književni kritičar došao na osnovu svoje samostalne analize. To u isti mah khraži od kritičara, i teoretičara da ne ostanu na opštoi slici o djelu nego da tekst prouče do one dubine bez koje se ne da ni zamisliti scensko izgrađivanje. Time, po mom mišljenju, režiser ne bi bio ograničen u svom stvaralaštvu; obrnufo, njegova mašta dobivaće širi razmah, oslobađaće se — kad je to slučaj — bolesti autonomije i sve više navikavaii da stvara kroz stvarnost. A književni kritičar i teoretičar upoznaće se dublje sa specifično scenskim stvarima, sa glumačkim ansamblom, sa mogućnostima pojeđinih glumaca, 8a mnogim drugim „pozorišnim problemima, pa će se na taj način i njegova kritika, ako je piše, konstruktivno odraziti kako na režiseru i glumcu, tako i na narodu — publici.-

vati na strahopoštovanje prema hnjima. To znači da pojedine momente naše kulturno-političke linije nikađa ne shvatimo ili ne tretiramo kao ideološki kompromis, da pedagošku obazrivost i dobronamjernost prema ljudima ne pretvaramo u ideološku Dpopustljivost. To, dalje, znači da se moramo svakodnevno boriti protiv one odvrafne »unutrašnje ravnoteže« koja znači strah od napora, kritike i samokrjtike, pa se instinktivno brani od svega neprijatnog i sve unabrijed priznaje za dobro i zadovoliavajuće. To, opet, znači da se ne smiiemo pomiriti s onom mutnom »domaćin= skom« wwsihologijom „koja nemušte govori: sada je država naša, i sve što je u njoj — naše je i dobro, pa što: da še prepiremo i uznemiravamo; me= đutim, u našoj državi je naše i dobro ono što je zbilja dobro, to jest, ono što je novo, napredno, sposobno, da savladava sve ostatke prošlosti. sve

prepreke na putu od nižeg k višem. To, najzad, znači da se mi ne smijemo .

Svesti na ljude koji se zadovoljavaju

s onim što su već naučili, na liude”

koji misle da mogu uspješno vršiti Svoju dužnost naprednih kulturnih radnika služeći se stalno jednom te

istom, davnašnjom rezervicom znania, .

varirajući ga i pretačući, više ili ma=

nje uspješno, u svakoj prilici, za svaki ·

momenat i stepen naše ideološke borbe, — nego da moramo uporno učiti dalje, neprekidno. naročito marksi-

stičku filozofiju, estetiku i istoriju

umjetnosti. učiti iz dana u dan. rastu-

au ći od jednog diskusionog okršaja do manje smiiemo sami izmišljati i stva– drug. la o | Tali legende, pa se postepeno navika-

Og.

· Drugo. U vezi 8 pitanjem režije,

ha MJ

KO rita, 1? 41yRY.4 7 e VO MAM Tj 2 NA

glume i repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ja bih htio da kažem po nekoliko riječi o režiji B. Stupice uopšte i o njegovoj režiji

»Kralja Betajnove« i »Ujka Vanie«, o

jednom teškom nedostaiku u igri izvjesnih istaknutih glumaca, o nedostatku sigurne, svestrano pravilne, ne=

šablonske linije Tepertoara pozorišta. .

1. Kao što je ovdje nekoliko puta već rečeno, Težiji Bojana Stupice, odnosno režiseru B. Stupici može se bez dvoumljenja priznati umjetnički

' temperamenat, stručnost, strast i u-

pornost u ON smjelost u konstruisanju i ostvarivanju pojedi S

i detalja, U posljednji, i WOdbka fežijama B. Stupica se pokazao kao umiotnik koji, za razliku od naših mnogobrojnih režisera — »praktičara«, prilazi pozorišnom komadu s izvjesnom cjelovitom i razrađenom koncepcijom režiske postavke, kao umjetnik koji se bori protiv izanđalih i konvencionalnih režiskih šablona, nastojeći da traži i otkriva osnovni smisao režiranog djela, da se u čitavom radu oslania na tai smisao trudđeći se da ga režiski i glumački oživi i konkretizuje. U režijama B. Stupice tehnika naše 8cene popela se, u kulturnom, u dinamičnom, u izražajnom smislu, za jedan veliki stepen više. To su činienice koje su. u ovoj ili onoj formi, već

. više puta rečene i koje su neosporne,

Ali neosporne su, po mom mišljenju,

i neke druge činjenice. Bojan Stupica .

počeo je svoju režisku djelatnost kao konstruktivist i eksperimentator, i to konstruktivist i eksperimentator bez mjere i ukusa. U posljednje vrijeme on je uložio puno truda da se oslobodi konstruktivizma i svih drugih uticaia zapadnoevropskih formalista i eksperimentatora. Međutim, on ır tom oslobađanju nije, za sada, otišao dalie od eklektizma. Taj eklektizam ima kao centralnu žicu fežnju realizmu, novom i borbenom realizmu, težniu da se prevaziđe i stvaralački negira svaki eklektizam, ali on još uvijek pokazuje i tendenciju da se u komedijama i satirama pretvara u »dinamiku« koja jede logiku i psihologiju, a u psihološkim dramama u patološko psihologiziranje, u histeriju koja zamjenjuje i zamračuje socijalnu analizu, socijalni smisao drame, Koliko je sve to tačno pokazuju ne samo Stupičine režije kao cjeline, nego i njegovo pretjerano „sihologizirano ili »automatizirano« postavljanje pojedinih glumaca. NO

2. Kada je bila riječ o Cankarevom »Kralju Betajnove« neki drugovi su govorili mnogo o nedostacima te drame, o njenim književnim i pozorišnim nedostacima. Ja takođe mislim da ta drama ima krupnih mana, da u nioj ima mnogo naivnog i golog šablona, nejasnih psiholoških preloma i paradoksa, s}rindbergovske mistike i »sudbine«, svođenja socijalnih pojava na psiho-patološke, itd. Ali u ovom slučaju težište stvari ne treba postaviti na kritici tih nedostataka, nego na pitanju: da li je Bojan Stupica, kao fakav i takav režiser, prevlađao slabosti same drame. oft\irivaiući i naglašavajući njen osnovni zdravi smisao, njene zdrave i rečite strane. ili su fa povukle njene slabosti, izviesni njeni elementi psihologizirania i šabloniziranja? Drugim riječima, da li je Stupičina režija smanjila ili povećala nedostatke drame? Po mome mišljenju, režija je, uprkos nizu vrlo uspjelih scena, potencirala osno=vne nedostatke Cankarevog diela. Objašnjenje zašto ih je morala potencirati, najbolje govori o izvjesnim sklonostima i slabostima B. Stupice kao režisera.

3. Za režisera koji se od dekadencije i pretjeranog psihologizirania probija k realizmu, Čehovljev »Uika Vanja« pretstavlja veliku probu. Postavljajući to djelo na sceni, savremeni režiser treba da riješi problem da li će, — kako je prošle godine Dpisala moskovska »Pravda«, — preistava biti »samo mučna Žžalopojka na zagušljivu atmosferu političkog nevremena osamdesetih godina«, ili će u #&njoj »zazvučati i nešto

Eli Finci:

U današnjim principijelnim osvrti-

ma na dosadašnji rad Jugoslovenskog

dramskog pozorišta, naročito u pogle-

du režijske i glumačke interpretacije ·

dela kčja su na njegovom repertoaru, mogle su se' čuti, — i meni se čini sasvim opravdano, — dve vrste kritičkih zamerki: jedne se, u svojoi Osnovnoj suštini, svode na nedovolinost ili dđelimičnu promašenost u ideinoumetničkom tumačenju određene materije, na zamerku da se rediteli ne= dovoljno kritički odnosi prema tekstu. prema problemima, dramskom razvoiu i ličnostima. komađa, ; %. Slabosti ove vrste, kada imamo u vidu dosadašnje tri premijere, najo= čiglednije su se ispoljile u Cankerovom »KHralju Betajnove«, možđa baš zato što ovo delo koje prikazuje određeni period u razvitku naše društvene stvarnosti iziskuje, u fraženju vero dostojne realističke interpretacije na pozomici, podrobnu kritičko analitič-

kul studiju ličnosti, problema i dram_ skih situacija, što zahteva analizu i tu-

mačenje Cankarevog sveta u svetlosli savremene nauke, što traži da se u duhu i interesu dela kao celine scenski razviju i reljefnije ispolje izvesni elementi drame (realistički), a da se ublaže i retuširaju drugi (nerealistički). Ovde smo čuli, i s izvesnim argumentima potkrepljenu, negativnu ocenu ovog Ćankerovog dela, S takvom ocenom ja ne mogu da se šložim. U Cankerovom delu, kađa se ono sagleda u osnovnim dramskim linijama i

. psihološkim procesima, data je izvan-

redno snažna i neumoljiva slika prvobitne faze akumulacije kapitala u pri= mitivnim uslovima slovenačke stvarnosti. gde je ona poprimila naročito

oštre i brutalne vidove. Takvim ver- · | nim i umetnički ubedljivim slikama '

društvene stvarnosti ne samo da ne obiluje naša dramska književnost. no ih je, u toj eposi, i u svetskoi knii-

' ževnosti, ako izuzmemo Gorkoga, vrlo. · čin čita posvuda, sa zidova, na licima.

malo Međufim. u načinu na koji je tCankar to svoje viđenje stvarnosti sproveo kroz lica i njihove međusobne

odnose, dakle u ođređenoj đramskoj · konkretizaciji, on se poslužio onim

| idejno ni

STRANA 3

više«: piščeva vjera u veliku buđućnost čovjeka koji radi, njegov san o buđenju još neprobuđenih »stvaralačkihn snaga navođa«? Drugim riječimn, da li će pretstava biti samo slika bijednog, besmislenog, nervoznog propadanja i bezizlaznog otimanja, ili će iz nje, iz bola i stradanja ljudi u ne= ljudskim društvenim i moralnim uslovima, izbiti svijetli i reski protest . protiv rušilačkog društvenog poretka. lirska mašta o novom, ljepšem životu, pnlemem ti otpn” svpkoj ru"cbi i nerazumnosti? Režiser Bojan Stupica nije riješio problem kako treba: on je dao sumornu, mučnu Žžalopojku. Šta više, on je tu žalopojku, velikim di-

· jelom, lišio socijalnog sadržaja, pa je

socijalnu problematiku prenio na problematiku čovjeka kao takvog. na golu osihologiiu. I ne samn to. nego je golu psihologiju, na mnogim mjestima, pretvorio u psihopatologiju, u histeriju, tako omiljenu kod svih deka' denafa u savremenoi zapadnoevropskoj i američkoj »umjetnosti«. Tom

histerijom, — u lirskoj Čehovlievoi —

dram'. gdie je sva dramatik" x Utrašnje, skoro nevidljive niavi, on rješava i izražava mnoge stvari. A u »Ujka Vanji« se ništa ne dešava iz histerije, čak ni Vanjin pucanj na profesora, čak ni sukob i objašnjenje iz| među Jelene Andrejevne i Sonje. Voinicki puca na Serebrjakova iz:revolta, kao čovjek koga je život kakav jeste obmanuo i kao u čovieka koji je oličenje takvog života. Istina, taj revolt je stihijan, ali svaka stihiia nije histerija. Jelena Andreievnn nosi u sebi tragično protivurječje koje nastaje u sukobu prigušenih osiećania i maštanja sa životnim i moralnim normama kojima se ona povinuje, — ali miena tragika jie tiha a ne histerična. čežnja se nikad ne pretvara u pohotu. To je sve, bez ikakvog dvoumljenja, ' tako,ito je sve trebalo reći B. Stupici, kako zbog njega samog, tako i zbog pozorišta u kome rađi i glumaca s kojima radi. :

4. Glumački ansambl Jugosloven= skog dramskog pozorišta ima, neosporno, čitav niz darovitih i original– nih članova. Međutim, taj ansambl je heterogen, to jest ,on kao ansambl u pravom smislu riieči trebn fek đa se izgrađuje. Zato bi pozorišna kritika morala ukazivati na sve one elemente koji bi mogli smetati toi izgradnji, koji u nioj ne bi smjeli biti ni uzor ni mjerilo. Na primjer, firebalo bi iasno pokazati da glumac Živanović i glumica Sava Severova, koji važe kao vrlo daroviti umjetnici, nikako ne stiču sposobnost da ulaze u ličnosti koje igraju, đa postanu te ličnosti, na Sceni uistinu žive i vidljive, nego sve ličnosti koje igraju podvrgavaju kalupu-sebi, subjektivistički i samovoljno, i već godinama i godinama u svim rolama,igraju same sebe,

5. Kulenovićeva kritika repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta je potpuno opravdana. U tom repertoa=ru, kao iu repertoaru ostalih naših pozorišta, ne osjeća se 'dovoljno politike: politike kao svestrane pomoći i svestranog napora da se stvara savremena domaća drama. politike kao odabjranja onih klasičnih pozorišnih djela koja najviše odgovaraju našim današnjim uslovima i iz kojih se gledalac najbolje može učiti i duševno bogatiti, politike kao ostvarivanja kulturnog zbljženia s narodima novih demokratija. Štaviše, u repertoaru Jugoslovenskog dram-= skog pozorišta osjeća. se jaka formalistička crta. Umjetničko rukovodstvo pozorišta forsira komade koji su, mahom, značajni pe tome što se u niilma »režiser i glumci mogu pokazati, i koji se iz istog razloga »igraiu na svim svjetskim pozormicama«, U ovogodđi- šnjoi sezoni pozorište je spremilo čeftiri premijere, i dvije od njih ()Ribarske svnađe« i »Škola ogovaran'n«) birane su, u prvom redu, po ovom kriterijumu, lizam treba razbiti i onemogućiti.

deamsko-psihološkim obrascima koji su mu u to đoba bili pristupačni, i tako je svoju sliku zamaglio nerealističkim elementima ibzenovskog i strindber=govskog teatra i ničeanske filozofije. Za pravilnu režijsku interpretaciju ovog dela pogrešno bi bilo, nema sumnje, ići putem falsifikovanja can· karevskog idejno-umetničkog sveta, jer je taj svet, onakav kakav je, sastavni elemenat Cankarevog idejnog stava i upOptnIČKOR SOCOOEI Ali PP j i može, pa čak i mora. osvetač Fbravijioya Pritičko-književnom ; | analizom jedan određen tekst, režiishki podvući i jasnije scenski izraziti one bitne, realističke strane dela, koie su do današnjeg dana ostale umetnički žive i ubedljive, a ublažavati one pi- · ščeve slabosti i nastranosti, koje smetaju punoj umetničkoj izrazitosti dela. U režijskoj interpretaciji Bojana Stu-

pice, međutim, »Krali Betajnove« nije -

u dovolinoj meri očišćen od onih mut-= nih elemenata, koji koče da Cankarev Scenski realizam dođe do svog. punog izraza. Ako je reditelj ponegde

i pristupio srećnom ublažavanju Cankarevih nastranosti (pokušaj realistič-

kog tumačenja rekonstrukciie ubistva

Martina Kaniora na kraju I čina), on

je na mnogim mestima, i tamo gde se od toga lako moglo otstupiti, dao jarki scenski izraz problematičnim Do jedinostima, ili je čak i sam, baš u duhu Cankarevih nasiranosti, pbtencirao kvazipsihološke i morbidne elemente, Takva je, samo primera radi, u celosti Stupičina koncepcija Nine, po Cankaru osetljivog i zaplašenog stvorenja koje Stupica daje prozirno i skoro nadnaravno, kao da se radi o. aštralnom biću iz carstva senki. Još jasnije se fo vidi u nagoveštavanju zločina, Sam Cankar nigde izričito ne kaže da je Kantor ubio Martina, · ali mi to,slutimo po Maksovim nagoveštajima, po tome kako on tai zlo-

_iz vazduha... ya o _ Cankarevu koncepciju, koja u 'jno ni dramski nije bitna, je uzima kao apsolutnu činj

takvu de]

A taj šablon, taj forma- .

,

|

Taya "Ko > a ev MJOIC | ja “5.

ea | ri i? 5 Sega

ti.

“:.