Књижевне новине

ti NI.

\ BROJ 35

Zbirka naših epskih pesama

TZ ——

——= KNJIŽEVNEINOVINF

nc poliskom Jeziku

biblioteci (niblioteka

narođowa, II serija, Br 58) na poljskom jeziku koju izdaje Zadužbina Osoljinskih izašla jč zbirka narodnih jugoslovenskih pesama pod nazivom Jugoslovenska narodna epika, izbor, u obradi Marijana Jakubeca (Marian JaRkobiec), Pre deset godina, 1050 g., izašao je veliki zbornik naših narcdmil pesama, u jugoslovenskoj biblioteci koju je izdavao Julije Benešić, pod nazivom Jugoslovenska narodna poez!Ja, sa 128 nanovo prevedenih, koje ženskih koje junačkih, narodnih pesama, sa komentarom tih pesama i 58 opšimim pregledom (od str. 454-–501) poljskih prevoda jugoslovenskih na– rodnih pesama koji su izradili slušaoci Varšavskog univerziteta (mag, V., Parkot i T. Vojčuk na osnovu pozžnate bibl'ografije poljske slavistike Edmunda Kolođeijčika). Toj znatnpj zbir ci novoproevedenih pesama napisao je uvod od stolinu strana G. Gezeman. Možemo se zapitati: kakva je potreba izazvala „Jakubečevu zbirku od svega osamnaest narodnih pesama, koje su se sve nalazile u Benešićevoj zbirci, i uvod od 606 strana Sesnaestine kada je u Benešićevoj zbirci bio Mličan uvod od oko 100 strana? Da li je to samo popularno izdnnje zasmovano na jednom većem izdanju mamenjenom siručnijoj publici, kn» što se to obično radi, ili su priređivača na to gonili i kakvi, drugi, stvarniji razlozi. Odgovor na to daće nam poređenie oba izdanja,

Uvod Jalkubečev napisan je sasvim drukčije negoli uvod u MĐenešićevu izdanju. Kod Jakubeca se vidi težnja da svog čitaoca što bolje obavosti O jugoslovenskoj narodno) epici. Njemu nije stalo do svojih teorijb, individunWnih shvatanja ili izvesnog prav ca u iznošenju svega što se zna o narodnoj poeziji našoj. Jer o njoj se mnogo zna i pisano je vrlo mnogo. Jahklubec od svega što je dato, sa čim on rado upoznaje svoje čitaoce u najopštijim crtama, uzima ono što je najverovatnije i najrazumnije. Njomu je bilo stalo da njegov čitalac zna nešto i o poreklu i razvitku narodne poezije, i o prvim izveštajima o našoj narodnoj poeziji, o guslarima, o načinu pevanja, o Flavnim mohtivima ili tematici narodnih pesama 'Tu se zadržava isključivo na junačkim pesmama dajući ulratko sadržnj svih deset poznatih grupa (ciklusa) na rodnih posama. Umetničkoj strani naših pesama (o obliku stiha, o jeziku, opsihološkoj istini,o životnom realizmu, o opisu priodđe) posvećeno je takođe dosta mesta. Zatim on govori o uticaju narodne poezije na našu Književnost, počinjući oda đubrovačke Kknjiževnosti, i završavajući likovnim umefnoshtima i muzičkom umetnošću, sa Mešžtrovićem i Molkranjcem na čelu. U poslednjem odeljku govori o našoj narodnoi pesmi ju poliskoj Kkmnjiževnosti. Mije zaboravio da pomene i glavnija dela iz bibliografije narodnih pesama.

Eto to je, u najglavnijim potezima, uvod ove Knjige. Jakubec je, kao što je već pomenuto, umeo da iznese uno što je najvažnije o našoj narodnoj poeziji i đa pokaže zaštc ic »jugOslovenska epika jedna od najvećih duhovnih vrednošti Južnih slovema i jedno od najdragocenijih blaga sglovenske kulture uopšte. On je hteo da objasni svojim čitaocima zašto je »neprolazna slava te poazije« i tako isto neprolazna lepota njena, zašto ona živi, poređ najslavnijih dela svetsko literature, u sećanju svih naroda, i zašto se ona još uvek prevodi na

U Narodnoj

POBEDA MICURINSKOG PRAVCA

Aleksandar BELIĆ

sve jezike sveta i. ostaje kao predmet stalnih naučnih ispitivanja.

TKoliko Jakubec i ceni i sa koliko simpatija povori o našoj poeziji vidi se iz ovih njegovih reči: »Nije uzalud Adam Mickevič posvetio jugoslovenskoj epici toliko vremena u predavanjima na Collesše de France. On ju je ponosito nazvao najvišom književnom slavom slovenskom. Genije pesnički Srba stavliao je pesnik tako visoko da je tvrđio: »dok u drugim zemljama književnici pevaju za marod tamo preko Dunava narod peva za knjiŽževnosk.« Ne može se tražiti od ovakvog uvoda da navede sve Što se javljalo u naučnoj literaturi o mnarodnim pesmama ili o celom izdavačkom i skupljačkom radu u tom pravcu. Maravno toga je bilo znatno više nego što je mogao navoditi prof. Jakubec, ma da je on najznatnije zbirke naveo. Ja bih samo drukčije malo odredio njihovu vrednost. Koliko vidim, znatne zbirke (na pr. N. Šaulića i dr.) nisu pomenute. Tako isto ja ne bih u potpunosti rezultate savremenih ispitivanja (na pr. Murka i dr.) u celini prenosio na prošlost, iako ima u njima mnogo dragocenog. I, najzad, ne čini mi se da je dovoljno istaknuta razlika one četiri knjige Vukova klasičnog izdanja (od 1823-4, 1838 i 18411862), koje je Vuk za života izdao, i svega što se posle njih pojavilo. Ta i svih osamnaest pesama što je Jakubec u svojoj knjizi dao isklučivo su iz zbirke Vukove, sem jedne jedine (Smrt Bana Dorenčića, tj. Derenčina)!

Te i slične napomene, koie bi se mogle još učiniti ovom uvodu, nimalo ne smanjuju njegovu vrednosf: on je lepo, pregledno i vrlo jasno dao pretstavu poljskom čitaocu o značaju i vrednosti jugoslovenske narodne poezije, o njenu proučavanju i najvažnijim rezultatima koji osvetljavaju prirodu i razvitak no9še narodme poezije. j

Još o izboru nmarođnih pesama u Ovoj knjizi i njihovu prevodu. Rečeno je da su sve pesme uzete iz veće zbirke MBenešićeve. To je šteta, Iako je nesumnjivo da je neke pesme Jakubec morao uzeti iz te zbirke, jer su one jedne od najlopših u našoj.celoj narodnoj poeziji, naravno, ako su dobro prevedene, ali je nesumnjivo da jc mogao uzeti i druge kojih u toj zbirci nema. Što to nije učinio najjasnije pokazuje da je Jakubecu bilo stalo i do toga da pruži iz različitih ciklusa narodnih pesama svojim čitaocima i sadržajno ono što će im da. ti pretstavu o celokupnosti naše narodne epike, a ne samo da se zadrži na lepotama naših narodnih pesama.

Zbirku Benešićevu prevela su dva prevodioca; Č Jastršembec-Kozlovski i Ant. Boguslavski, Za J. Kozlovskog veli Jakubec u svom uvođu: »Epjika zauzima u zbirci (Benešićevoj) preko polovine. Prevodi, izvršeni u većini slučajeva od Česlava Jastršembec-Kozlovskog, filološki tačni, bez nepotrebnih ulepšavanja i ukrasa poetskih, pumi prostote i neposrednosti originala. pretstavljaju krunu u eblasti prevođonja jugoslovenske narodne književnosti na poljski jezik.« To je tačno, Trinaest pesama uzeo je Jakubec u prevodu J, Kozlovskog, a samo pet u prevodu Ant. Boguslavskog, Prevod ovih posljednjih pesama Jakubec Je iz osnova prerađio, đa bi ga doterao do anog stepena prevodilačkog Ssavršenstva koji pretstavljaju pesme u prevodu J, Kozlovskog. Tako je tekst

O: DOI IEIIIRRPIJIPE

U SOVJETSKOJ BIOLOGIJI

Stevan JAKOVLJEVIĆ

U toku avgusta meseca održana je u Moskvi skupština Svesavezne aka. demije poljoprivrednih nauka V. TI. Lenjin, na kojoj je raspravljano o stanju o biološkoj nauci.

Već đuže vreme vodi se diskusija, često vrlo oštr9a, između dva suprotna shvatanja u biologiji, između pretstavnika škole Vajsmana—MMendelaMorgana s jedne i pretstavnika Mičurinovop učenja s druge strane. Ka. ko se fo navođi u rezoluciji sa ove skupštine: borba progresivnog, ma. terijalističkog, „mičurinskog „pravca protivu reakcionarnog, idealističkog vajsmanovskog-morpanističkog shvya_ tanja. -

Na inicijativu CK SKP(b) sazvana je sesija Akađemije poljoprivređnih nauka. na kojoj je trebalo definitivno odlučiti, kojim će pravcem 'Krenuti sovieftska biolopijn. Glavni referent na ovoj sesiji bio je akademik Lisen= ko, čije osnovne misli iznosimo.

Pojava učenja Darvinovog, koje je izloženo u knjizi »Postanak vrsta« poštavilo je početak naučne biologije. '

U periodu posle Darvina, veliki broj biologa u svetu umesto dn razVvijaju dalje učenje Darvina, rađili SU s&ve da bi unizili darvinizam i ugušili njegovu naučnu osnovu. U tom Dogledu najviše su se istakli Vajsman Mondel i Morgan, koji se smatraju osnivačima. savremene preakcionarne genetike.

_ Vajsmanizam je „ponikao rajem devetnaeštog i početkom dvađesetog veka, a odmah za njim i mendelizammopganizam, i oni su se svom ožštrinom ustremili protivu materijalističkih osnova teorije razvića Darvina, Vajsman je nazvao svoju koncepu neodarvinizmom, no ona je BVOjoj suštini potpuno Gdbadivaja a „Soalističieu stranu darvinizma i guro biolopiju u idealizam i muefafi.

ii amo] stvari, napominie Ljseno, Vajsaman objavljuje rat materija. lističkim. osnovima darvinizma.

Odbacujući nasleđe stečenih svojstava Vajsman je izmislio naročitu naslednu „materiju govoreći, da je treba tražiti u jeđru i da je ona nosilac nasleđa To je hromozom, u kome: se nalaze začeci, ti. syaki hromo„ zom odgovara naročitom delu organizma, iz njega se taj deo razvija i najzad dobija potpunu formu.

Vaisman {vrdi dalje, da postoje dve kategorije živih materija i to: nasled., na materija ili idioplazma, i materija koja hrani ili trofoplazma, Vaisman zatim islaže da su nosioci nasledne materije — hromozomi, kao nešto za, sebno, da su autonomni od tela organizama i uslova života, đa je nasledna materija besmrtna, i da se nikada nanovo ne stvara: ona neprekidno raste i razmnožava se i tako se produžava iz jednoga pokolehia u drugo, Po Vajsmanu, živo telo i njegove će. lije su samo smostište i sredina ishrane za naslednu malferiju, koiu inače oni nikada ne mogu proizvesti, Po njemu, dalje, nasledna materija &adrži tzv, determinante i svaka determinanta od govara pojedinom delu tela i daće odgovarajući istovetni ili slični organ, Prema tome, po Vajsmanu, nasledna matemija se ne stvara i ne može pretrpeli nikakve izmene pod uticajem spoline sredine, Besmrtna, nasledna matrija, koja nije zavisna od kvalitativnih osobina razvitka živoga tela, upravlja smrtnim telom,. ali se od njega ne rađa.

Ova čisto idealistička, i po svojoj suštini mistična koncepcija Vajsmanova nazvana je »neodarvinizam«.

Pretstavnici neodarvinizma — men delisti—-—morganisti smatraju nenauč. nom “fežnim )streživača, đa putem izmena uslova žitova organizama u'pravljaju nasleđem organizma. Zato mendelisti—.-\morganisti i nazivaju mix. čurinski pravac u biologiji neolamarlcističkim I ovaj pravBc smatraju nenaučnim i potpuno pogrešnim,

Međutim, stvar stoji Q#asvim obrnu>

to. Prvo, poznato gledište lamarkizma,

J. Kozlovskog ostavljao, uglavnome, neizmenjen, ipak je i tu činio neznatnije ispravke (u redu reči, katkada i u samoj reči i sl.). Tako je ovaj zbornik pesama zaista ukras među sličnim prevodilačkim zbornicima. Naravno,

apsolutno se tačno ne može dati na-

rodni tekst naš na kojem su cela pokolenja rađila, Tako na pr. poznafi stih u Smrti majke Jugovića. · »Da od srca suze ne pustila« ieško je tako sažeto prevesti na drugi jezik, a da originali tekst ne izgubi ili od svoje lepote ili od svog smisla. U poljskom prevodu on glasi: »suzama ne dnje da iz srca teku« (Izom ze serca plynać nie dopuszcza) što ne pretstavlja ni po smislu ni po tekstu podđdjednak prevod. U stvari tu je rečeno da i pored velikog bola nije dala nijednoj suzi da poteče, a ne da nije dala suzama da iz srca teku ili sL, jer »od srca« i »iz srca« nije isto, a u tekstu suze pretstavlja genitiv jednine suze, a ne akuz. množ. &MuZP. Samo naravno, od prevođa se sve to ne može u svakoj prilici tražiti. Uostalom ovo je samo uzgredna napomena. Ne može se ni tražiti da naša narodna poezija koja je ponikla u tako izuzetnim prilikama i koja ima tako specifičnih osobina debjje adekvatni izraz u ma čijem prevodu. Jakubec se trudio da naša narodna pesma bude prevedena onim sredstvima kojim raspolaže poljski jezik. A taj jezik ı pored svojih velikih pisaca i svoje velike „obrađenosti, naročito u ŽXIX veku, ne raspolaže ipak u potpunosti rečnikom sličnim onome koji je skovala naša nenadmašna narodna poezija, Zato i slike koje nam poljski prevod izaziva nisu uvek iste sn originalom. Ali ipak prevod teče glatko; ponegde se omakne i nepotreban slik kojeg nema na tom mestu u origina= lu i po neki izraz prenese naš sa Malkana na kakvo mesto srednjeveRovnih riterskih megđana, Pa ipak jako se u poljskom prevodu javlja kao glavno — sadržina pesme, bez onog osobitog poetičkog kolorita koji nmša dobra narodna pesma uvek ima. a koji je bilo nemoguće preneti, poliski se tekst čita sa interesovaniem koje raste do kraja svake pesme, To znači da su prevodioci umeli da dadu živ i često pun uzbuđenja ritam svome prevodu. Jedđnostavnošću izraza i prirodnošću prikazivanja događaja oni su se trudili da dostignu klasičnu neposrednost i lepotu naše poezije, i u tom su, u znatnoj meri. uspevali. Pri izboru pesama, kao što je reče. no, Jakubec se rukovodio i razlozima didaktičke prirode: da pruži po nekoliko pesama iz svih važnijih grupa (ciklusa): Tako je, verovatno, došla u red prvokhlasnih pesama i pesma o banu Derenčinu, Naravno, u „ovako malom zborniku mije se moglo dati ni sve što je nailepše ni što je najznačajnije u našoj narodmoj poeziji; ali su ovđe nesumnjivo iznesene pesme lMWhoje je dobro pretstavljaju. U primedđdbama ispođ teksta tumače se pojedina mesta i poneka reč (mislim da bi bilo korisno da se te primeđbe za novo izdanje ove knjige kritički provere i sitne moetačnosti isprave). TI tako, ova mala, brižliivo izrađema knjiga pokazaće nesumnjivo i najobičnijem poljskom čitaocu lepotu jugoslovenskih junačkih pesama; a svojm Kkulturnim i objektivnim prikazivanjem svih njihovih osobina i njihova značaja, mi smo uvemeni, ona će ga zainteresovati i za druge narodne pesme koje nisu obuhvaćene ovim izdanjem,

koje priznaje „aktivnu ulogu uslova spoljne sredine u obrazovanju živoga tela i nasledstva stečenih svojstava, nasuprot „mekfafizici neođarvinizma (vajsmanizma), ne samo da nije DOgrešno, već naproliv, savršeno je tačno i potpuno naučno.

Drugo, mičurinski pravac nikako Be ne može mazvati ni nmeolamarkiz« mom, ni neodarvinizmom,. On se javlja kao stvaralački sovjetski darvinizam, lcoji čisti teoriju Darvinovu od grešaka i pogrešnih šema Maltusovih.

—Mi pretstavnici sovjetskog mičurinskog pravca, podvlači Lisenko,tvr= dimo, da jie nasleđe svojstava stečenih kod biljaka i životinja u procesu njihovoga razvića, moguće i neophodno. Ivan Vladimirović Mičunin na osnovu wWvojih eksperimentalnih i praktičnih radova ovladao ie tim mo_ gučnostima. Najglavnije je pritom, što učenje Mičurinovo, koje je izlo. ženo u njegovim radovima, otkriva svakom biologu put kako se upravlja prirodom biljnih i životinjskih orga. nizama, kako je možemo menjati posredstvom živofnih uslova tj. kroz fiziologoju. :

J,. V. Mičurin E

Mičurinsko učenje, koje je po svojoj suštini | maferijalističko-dijalektičko, utvrđuje faktima fakvu zavishost, Međutim, mendelovsko-morganističko

učenje, koje je po svojoj suštini meta-'

fizičko-idealističko, bez ikakvih dokaza takvu zavisnost odriče.

Lisenko dalje navodi, đa je mendelističko-morganistička — idealistička genolika zahvatila veliki broj visokih škola u Sovjetskom Savezu. Kao primer može

da posluži to, »što je do.

~ “m ·. ” ” leci . s NR

STRANA 8

(O prevodiocimc sa „lBrvaiskog” na „„sroski” i obratno

|, U našoj se štampi pisalo o nepotreb.

nom i nepravilnom »pohrvaćivanju« odnosno »posrbljavanju« djela srpskih odnosno hrvatskih pisaca, Iako je požnato da je srpski i hrvatski jezik jedan i da dobrog srpskog pisca Hrvati razumiju bolje nego kakvog slabog hrvatskog pisca i obratno, iako je isto tako poznato da su razlike između po_ “jedinih dijalekata hrvatskog jezika mnogo (neupoređivo) veće od relativno malog broja razlika u izrazima koje upotrebljavaiu samo srpski, odnosno samo hrvatski pisci, iako je više ma-– nje svakome poznato odakle je poteklo i koju svrhu je imalo to izmišljanje razlika na liniji mačekovsko-ustaških ili bilo kakvih drugih koncepcija beogradske ili zagrebačke čaršije, iako je, dakle poznato da je izlazak opskurne knjige »Razlike između hrvaftskoga i srpskoga Književnog jezika« (Dr, Petar Guberina i Kruno Krstić »Razlike između brvatskoga i srp_ pskoga Književnog jezika«, Zagreb 1940 izdanje Matice hrvafske) stvar šačice izdajnika iz maše mračne prošlosti, te da je u interesu jednoga i drugoga bratskoga naroda, u interesu maše književnosti, da i jedna i druga književnost postanu što prije i što cjelovitije tekovina najširih slo_ jeva trudbenika jednoga i drugog na-

roda — ipak su se i noslije oslobođe_ nja javljala u našoj zemlji takva izdanja čiji su redđaktori svijesno ili nesvijesno nasjeli baš na ovoj liniji šovinista. Pozna+t je slačaj »Kerem-= puhove« biblioteke, gdje se Nušić pojavio »u hrvatskom prevodu« itd. Redakcija »Prosvete« (Izdđavačkog preduzeća Brbije), istina, nije išla tako daleko kod izdavanja hrvatskih pisaca Josipa Kozarca (»Mrtvi kapitali«) i Vjenceslava Movaka (»Posljednji Stipančići«), ali ipak kao da nije potpuno i do krajs shvatila đa je hrvatski i srpski jedan jezik i da je zadatak ovakvih izdanja približavanje, a ne udaljivanje. Ređakcija, naime, polazi u »Rečniku« koji donosi na kraju knjiga sa stanovišta tih »razlika«, 4 ne Sa stanovišta je. dinstva, Pogledaimo malo ie rječnike. Uzmimo rječnik »Mrtvih kapitala« Na stranu nedosljednosšti, Na stranu očite pogreške u tumačenju nekih „arhaizama i provincijalizama (tako, na primjer, za mjernika stoji tu_ mačenje inžinjer mjesto geometar, za pravđu prepirka mjestn rasprava, parnica iftd.). Pogledajmo tai rječnik sa stanovišta o kojem je riječ, sa stanovišta jedinstva odnosa književnog jezika srpskog i hrvatskog. Prvo treba da naglasimo da ni-

Pesma o našim danima

Bani su

i borbs

Bio pokraj nas plamte.

Dani su

i sreće što u nama zbore,

dani što se silno godin amas pamte, dani — moći naše

i rumene zore.

Ti njima ćeš dio s5am0Z sebe naći, kako brižan

bdiješ

s zveketom alata.

Bnažnim ritmom mnoštv:,

korak nam je jači,

A ponosna radost

najdraža je plata.

Druže slagaru,

žurno slaži retke

o danimx

Bto su

ljubay žarka, cijela,

wu slova salij svu Parodnu snagu što izvire buima iz hiljade vrela. Rtečeniecom kaži

rast našega žita, +

i govor stroieva

— zanos udarnika,

i beskrajan polei

sa imenom Tita.

Reci,

da se Srcem zida, Republik.

Nisu samo dani Rađa sunce zrači, Bitkama se ovim uvije

snaga nudi. Svaki kucaj dana život novi znači

i toplinu duše naših radnih ljudi.

poslednjeg: vremena osnovni udžbenik genetike u mnogim visokim školama bio morganistički udžbenik Sinota i Dena preveden sa amoeričkog«. Lisenko izvodi sledeći zaključak:

»Mogućnost nasleđa sštečenih otstupanja, upravo odlika, jeste najkrupnija dobit u istoriji bioloških nauka, Osnovu ovoga učenja je dao Lamark, a Darvin ga je usvojio svojim daljim učenjem. Međutim, mendelisti-morga– nisti odbacili su ovo gleđište,«

· Lisenko dalie veli:

»Mi, mičurinci moramo iskreno priznati, da dosada nismo u dovoljnoj meri iskoristili prekrasne mogućnosti, koje su mam pružene od strane Partije i Vlade, đa potpuno razobličimo morganističku muetafiziku. Ajka» demiijja koja je popunjena znatnim brojem nkademika mičurinaca, sađa je obavezna da ispuni tu zađaću, To će biti značajno delo za pripremu kadrova i za pojačanu pomoć kolhozima i sovhozima od strane nauke«.

Nasuprot mendelizmu-morganizmu,

koji tvrđi da se ne poznaju uzroci.

promena prirode organizama i koji odniče mogućnost odneđenih izmena prirođe biliaka i životinja, deviza Mičurina glasi: »Mi ne možemo če. kati milostinju od prirode: ovladati njome fo je naša zadaća«. ,

Na osnovu svojih rađova 1, V. Mičurin je došao do važnog zaključka da se čoveku pruža mogućnost da prinudi svaku formu životinja i bi„ ljaka, da se brzo jzmeni i to onako, kako to želi čovek.

Mičurinsko učenje je konačno oborilo osnovne postavke „menđelizma> morganizma, poštavku o potpunoj nezavisnosti naslednih svojstava bilja-

ka i životinja od spoljnih uslova, Mi- ·

čurinsko učenje ne priznaje, da u Or– ganizmu postoji neka nasledna materija, koja je odvojena od tela, Izmena nasleđa organizma ili nasleđe određenoga dela tela javlja se Mao rezultat izmene samoga živoga fela. A izmena živoga tela nastupa usled olstupanja od norme tipa asimilacije i disimilacije, drugim rečima, kao rezultat iZmene prometa materije. Izmene na sleđa, sticanje movih svojstava i njihovo pojačavanje i nagomilavanje u nizu sledećih generacija, uvek je. u. slov]jeno životnim slovima,

Izmenjeni uslovi života prihuđavaju ~

da se jzmeni i 8šam tip razvića orga. vlizma. Izmenjeni fip razvića javlja

Dani sm ovo što zanosom gore. I hroz njih sami rastemo

sve Više,

Dani sa naši široki K'o more,

s danima se Živi.

sa mnjimn sp diše.

Stvorite ziđari,

zgrade, postrojenja

i osmjeh mne dajte sa svojega lion. Stara mjera

novom normom sad Se mijenja, Uhvati korak

s tempom buašilicn.

RBudđari,

tekstilci,

metalci će reći

cijelome svijetu

veličinu Plana,

o livu što struji iz visoke peći, o Dovoroi

naših zahuklalih dama,

Ovi dani

to Su

i Isvori hljeba

i udarci čvrsfi za hiliade tona, đa se dGigne Život

sve do plavog neba

zajedno sa ortoma

sa Svih grafikona.

Slagaru, - | kad složiš i posljednje retke i sagleđaš strane

završenog broja,

znaj,

đa su ti ruke rekle toplu pjesmu o danima ovim

upornoga boja . za Sreću našu

— slavu Petoljetke.

Slobodan GALOGAŽA

se kao prvi uzrok izmene nasleđa. Svi oni organizmi, koji se ne mogu izmeniti (promeniti) saglasno promenjenim uslovima Življienja ne ostaju u životu, niti ostavljaju potomstvo.

'Kad se znaju putevi formiranja nasleđa organizma, onda se u određenom smeru može izmeniti nasleđe putem pružanja određenih uslova, u Određenom momenfu razvića organizma, Dobre sorte biliaka ili dobar porod životinja, u praksi se uvek stvarao samo u uslovima dobre agrotehnike, dobre zootehnike. Ako je agrotehnika rđava, onda ne samo da se iz slabih sorti neće dobiti dobre, već će se i iz dobrih sorti posle nekoliko generacija dobiti rđave.,

Hromozomnn teorija nasleđa priznaje mogućnost dobijanja hibrida šamo polnim pufem. Ona odriče moguć, nost dobijanja vegetativnih hibrida, pošto ne priznaje ni specifičan uticaj životnih uslova ma prirodu biljaka. I. V. Mičurin ne samo da priznaje mo-

· gućnost postojanja vegetativnih hi.

brida, već ie razradio i način mentora. A\taj način sastoji se u tome, što je putem kalemlienja grančice ovih ili onih starih sorti voćaka na krunu mlađe sorte isvyšeno prenošenje svoj= stava iz Rkalemljene grančice stare sorte na novu, Po tome je faj način i nazvan Mičurinov mentor. Ulogu mentora može da ima i podloga, Na taj način Mičurin je uveo i poboljšao čitav niz novih dobrih sorti.

T. V. Mičurin i mičurinci pronašli su načine masovnog &tvaranja vegetafivnih hibriđa. A vegetativni hibridi su ubedljivi dokaz pravilnosti mičurinskoga shvatanja nasleđa

Jasno. ije, da se između podloge i Rkalema nije mogle vršiti razmena hromozoma ćeličnih jedara, ali su se nasledne osobine ipak prenesile iz podloge u kalem i obratno, Prema tome, plastične materije formirane u podlozi i Ralemu, na isti način kao i hromozomi, i kao ma koji deo živoga

'tela, poseduju stvaralačka svojstva i

opredelienu naslednost.

Pretstavnici mendelovsko-morganov ske genetike ne samo da ne usvajaju određene izmene u nasleđu, već kategorički odriču mogućnast ene nasleđa uhlicajem uslova sredine, Međutim, iz „ičurinskog učenja izlazi da je moguće menjati nasleđe u pot~-

punom sadejstvu sa uslovima života,

»razlikan« ,

Smo protiv rječnik. alevog, rječnik još e laka Raa Ma snovu kojega se može nekome inkriminirati krivo gledanje na srpski ili hrvatski jezik. Rječnik „arhaizama, provincijalizama i nekih tuđica vjerojatno je za čitalačku publiku potreban i niko ne može protiv njega imati bilo što. Konačno da stvar objasnimo pravilno moramo iznijeti, đa je »Prosveta« s rečnikom objavila i srpske pisce kao Svetolika Rankovića, Stevana Sremca, ji đr. Ali poštaVljamo pitanje da li je kod izdania hrvatskih pisaca bilo potrebno unositi u rječnik i takve riječi koje nisu' niti arhaizmi niti regionalizmi, riječi koje je Vuk Karadžić unio u svoi rječnik kao srpske i koje su još i da. nas žive i u srpskom kao i u hrvate skom narodu? Pogotovu kad se rađi o takvim riječima koje su pisci zloglasnih »razlika« naročito podvlačili forsirajući umjetno razdvajanje jezika. Evo primjera: voz (sijena ili drva) naći ćemo kod Vuka (strane označene po trećem izđanju) na 6tir. 72 a u »Razlikama« na strani 210, ri_ ječi zaruke, zaručnik, zaručiti se kod Vuka na str. 201, a u »Razlikama« 207, Čak i ovi nemušti cjepači jezika ne usuđuju se reći da je to isključivo hrvatska riječ, nego samo da je »tipičnija«. Mučati kod Vuka na str. 389, a u »Razlikama« 100, To su te riječi koje Vuk smatra srpskima, a kod kojih samo cjepači mogu da prave razliku. Takvih riječi imamo još čitav niz. Dalje nalazimo riječi kao plah (kod Vuka str, 522, k njoj doleće plahi zmaje), ćutjeti (kođ Vuka str. 787), hlače (kod Vuka str, 832) itd, Neke od ovih riječi Vuk je isti. na lokalizirao u Iici ili Slavoniji. Ali naš književni jezik nije i ne treba da buđe jezik jedne pokrajne Ogsim toBa Vuk nije lokalizirao većinu riječi koje smo iznijeli kao primjer, znači da ih je smatrao općima, A ovdje i nismo nabrojili sve takve riječi, niti je to potrebno, Jer se već i iz ovoga dovoljno jasno vidi, kako je rađen ovaj rječnik koji je trebao da buđe Yječnik arhaizama i provincijalizama, a ne » hrvatsko_srpski« kakav je u ovakvoj redakciji ispao,

Jednako je i sa drugim djelom »Po sljednji Stipančići«, Tamo mwmeđu ostalih nalazimo u rječniku i takve ri, ječi kao stegno (kođ Vuka str. 737), uvjet (kod Vuka sir. 701), možđani (kođ Vuka str, 374), mjeđ (kođ Vuka str. 374) itd. Imamo čak i takve pojave đa jednu riječ (kao na primjer igrati za svirati spomenuti cjepači iz »Razlika« smatraju srpskom, a ređaktori ovih izdanja hrvatskom, a nalaze po. trebnim da je a srpske čitaoce »pre= veđu«, Nije li to ioš jedan nepobitni dokaz da svaki pokušaj da se od na_ šeg zajedničkog jezika, umjetno stvore dva jezika, dovodi do apsurđa.

Pretpostavlja se đa se ovde rađi o nepažnji i nebudnosti. Ali takva je nepažnja veoma štetna. I zato bi trebalo da u ovom pitanju budemo mno-

go budniji. M. PF.

To se najbolje vidi prilikom eksperimenata pri preobraćanju jarovih žita u ozima. i ozimih u još bolje ozlme, na primer u rejonima Sibira, sa surovim zimama, Ti eksperimenti imaju ne samo feoriski, već i prak. tični imteres, za dobijanje sorti koje su otpome prema zimi. Već postoji čitav niz ozimih formi žita, dobive„• nih od jarovih, koja po svojim svoj»stvima da izdrže hladnoću ne otstupaju od ozimih, a nekad su još izdđržljivija, ·

Upravljajuči uslovima spoljne sredine, uslovima života biljnih organi. zama, može se određeno izmeniti i stvoriti sorta sa nasleđom „koje je nama nužno.

Prema tome, nasleđe je efekat koncentričnoga dejstva uslova spoljne gsređine, primljenih od organizama u toku preihodnih generacija.

Lisenko napominje, da je izložio u. čenie Mičurinovo samo u opštim linijama, Važno je istaknuti apsolutnu neophodnost za sve sovjetske biologe, da što dublie izuče fo učenje.

Na žalošt, veli Lisenko — pređavanje Mičurinovog učenja u našim vi. šim PROTE dosađa nije bilo organizovano. On zbog toga optužuje mičurince, ali, veli, krivica je i do Minigtarstva polioprivređe i Ministamrstva za više obrazovanje. Napominje đalie, da ie u većini naučnih ustamova na katedrama genetike i selekcije i u mnogim slučajevima na katedra= ma darvinizma pređavam menđelizammorganizam, dok je mičurinsko učenje, koje je podržavala Partija i 8ovjetska stvarmost, bilo u senci,

Mičurinci u svojim ispitivanjima proizilaze iz Darvinove Teorije razvi« ća, Ali sama po sebi teorija Darvinova je nedovoljna za rešavanje prak„ tičnih zadataka Bocijalističke zemljoradnje, Zato je darvinizam mpreobražen u savremenoi sovjetskoj agrobl.

i .% i

ologiji po učenjima Mičurina-Viljam-

sa i tim samim ie preobraćen u šovjetski fvorački darvinizam, Darvinizam ne samo da je očišćem od nedostataka i grešaka, i ne samo da ie podignut na viši stupanj, već je u znatnoi meri u čitavom nizu poštavki i prerađen. Iz nauke, koja je prvenstveno objašnjavala istori: organskoga sveta, darvinizam je. stao tvoračkim i aktivnim sre 8 praktične tačke, za planomerr pravljanje živom pri r