Књижевне новине

ŽROJ 36

d —— KNIIŽEVNE NOVINE ·

enoshti u ,,LetoĐisu

Malice Sroske-!

Trritika koja bi temeljno pretresla rad časopisa «Letopis Matice Srpgke« ne bi se mogla zaustaviti samo na nje_ mu. Ona bi se morala osvrnuti i na druge književne časopise koji u SVOme životu sadrže u većim ili manjim razmerama iste pojave podložne kri_ *ičkom procenjivanju. No neke od tih pojava su. u dosadašnjem životu časopisa »Letopis Matice Srpske« vrlo izrazite i ukorenjene i na njima se moramo, makar i letimično, u ovom osvrtu zadržati.

Hnjiževni časopis ne može biti da_ nas kod nas izvan društvenog i Dpoli_ tičkog razv ila naroda. Revolucioharno stvaralački život naroda mora se odražavati u njegovim prilozima, posmama, prozi, člancima, beleškama, Izrastanje socijalističke kulture u novim uslovima moralo bi najpre da se ogleda u književnom ča_ sopisu, U isto vreme časopis bi morao da na svojim stranicama donosi sadržaj borbi koje se vođe protiv buržoaskih nasleđa u kulturnom životu, da bude njihov živ izraz, predvodnik tih borbi. .

»Letopis Matice Srpske«, kao i u većim ili manjim razmerama drugi naši književni časopisi, ne sadrži tu savremenost. U njegovom životu i ra_ du najvidnije se zadržalo nasleđe one vrste nekadašnjeg časopisa koji se uređivao kao eklektički zbornik, slkupljački, sabirački, književnih priloga prema reputaciji pisaca i prema više ili manje kompromisnom estetskom kriterijumu. Ako prelistamo sve bro_ jeve časopisa »Letopisa Matice Srpske« u ovoj godini retko ćemo naći kakav književni prilog ili članak koji je čvršće idejno i sadržajno vezan za revolucionarnu problematiku naše sadašnjice. Casopis »Letopis „Matice Srpske« nije tretirao u ovoj godini gotovo nijedan problem društvemopolitičke sadržine iz socijalističke izgradnje nove Jugoslavije, gotovo ni” jeđan problem društveno-političke sadržine iz dubokog i korenitog socijalističkog preobražavanja Vojvodine. Prevagnuli su članci i prilozi koji·su se odnosili na događaje iz kulturnog života i to mnogo više onog njegovog dela koji se odnosi na proslave vezane za kulturno nasleđe, članci i prilozi koji su donosili građu za istoriju kulture srpskog naroda.

No ne samo što otsustvo članaka sa temama iz socijalističke izgradnje po_litičkog, društvenog i kulturnog života nove Jugoslavije, a napose Vojvodine, pokazuje apolitičnost ovog časopisa, ona jie vidna u znatnoj meri i iz književnih priloga, iz pesama, pripoveda– ka, iz beletrističkog dela časopisa, pa i onih priloga koji kritički prate poJave našeg kulturnog života. To, da se izvršio izvanredno dubok prelom u životu naroda Jugoslavije, da je Ži_ vot naroda nove Jugoslavije uzeo sa_ svim drugi tok, širok, bujan i plođonosan, to, da je Vojvodina zbacila sa svojih pleća teško nazadnu, ustajanu i izživelu buržoaziju i da se razvija kroz borbu oštrih „suprotnošti, to se ne iskazuje iz časopisa »Lefopis Matice Srpske«. »Letopis Matice SrpsSke« u ovoj Svojoj izrazitoj apolitič_ nosti nije usko vezan za savremeni život Vojvodine. On bi ovakav kakav je mogao izlaziti i u drugoi kakvoj pokrajini, toliko su njegovi koreni sla_ bački i bez hrane iz života Vojvodine. »Letopis Matice Srpske« ne upoznaje svoje čitaoce ni sa borbom demokratskih naroda „protiv imperijalističke propagande na kulturnom planu, niti se na njegovim stranicama pokazuje borbeni stav naprednih vojvođanskih pisaca, protiv te propagande,

PITANJA ZA DISKUSIJU

Od Oslobođenja naovamo naša kri-

tika sve pažljiyije prati umetnički ži_ vot kod naš, tako da već danas nje_ gove važnije pojave ne mogu pro_ ći. nezapaženo. Međutim, kada je reč o umetničkim izvođenjima na radiju ne bi se moglo tvrditi ovo isto. SimToniski koncerti, gostovanja raznih u_ metnika, književne emisije, večeri recitacija, radiođrame, — sve ovo, pored drugog programa, ljudi slušaju na našem radiju, međusobno o to_ me diskutuju, ali ozbiljnih prikaza i kritičkih osvrta u štam” bilo je tako malo da se, praktično ı...:v, može Teći da ih nije ni bilo. (Tako npr. samo na programu Radio Beograda nalazi še radiodrama najmanje dvaput mesečno, a od Oslobođenja do danas po_ Javio se svega jedan ozbiljan i koristan kritički osvrt na izvođenje jedne radiođdrame — u BHorbi 1946 godi. ne). Zato je članak »O literarnom programu našeg rađija« u KnjiževV. nim novinama od 7 sept. 1948, značajan, ne samo svojim zapažanjima i primeđbama o literarnom programu, već i kao znak prekidanja »tra_ đicije ćutanja« o programu našeg ra_ dija, Nepotrebno je dokazivati kakva i kolika je korist od toga (Već i sama diskusija o rađdiodrami koja je nastala posle pojave ovoga članka to potvrđuje). _ Jasno Je, dakle, đa do diskusije niJe došlo slučajno da je potreba za njom ođavno postojala i da je članak iz 30 broja Književnih novina bio samo povod, A da nije slučajno ni što se diskusija razvila baš po pitanju žašipdraftie možemo viđefi iz slede_ eg:

1. Dok su đruga umetnička ižvođe._ nja na radiju uglavnom zavisna samo od mogućnosti rađioprenoša, mradđiodrama je i po Svojoj kompoziciji mnogo više vezana za uslove | moBućnosti radija uopšte.

2. Od Oslobođenja ona Je postala Tedovna pojava na programu našeg "Tadija (dotada nije bila), a njen re_ pertoar sačinjavaju probrana dela nažao i strane klasične i savreme knjieVnOsti (prvenstveno i u najvećoj meri dramske),

3. Dosađa, rad na rađiođrami ugla lay le bio prepušten slučaju sna_ aženiu | shvatanjima pojedinih iz-

vođača. Međutim, dands je već mo- ~

guno UOpštavati stečena iskustva (kako izvođača tako i zainteresovanih

književnim .,

Velibor GLIGORIĆ

Vojvodina je dala lep prilog narod_ nooslobodilačkoj borbi, naročito Srem. Ona je u toj borbi pokazala i svoj lepi patriotizam i svoju rešenost da revolucionarno raskrsti i sa tuđin_ skim i sa domaćim eMksploatatorima. Borba je bila teška, sa velikim brojem žrtava koju je Vojvodina dala u botbi za oslobođenje. Ta slavna istorija ne ispisuje se na stran:cama časop'sa »Letopis Matice Srpske. Vojvod na ne živi u m?jemu najslavnijim događa-– jima svoje isloviie koji su je pr. iz temelja i izneli na površinu ono š' je u njoj bilo najzdravije, najživotni_ je, najdarovitije. Časopis »Letopis Ma_ tice Srpske« morao: bi okupiti oko sebe sve te progresivne snage, izrasle u revolucionarnom preporođu Vojvodine, ići mnogo više u širinu. obuhva_ titi što veći krug saradnje iz redova vodećih političkih, društvenih i kul_ turnih radnika Vojvodine.

Kulturni život Vojvodine takođe je slabo vidljiv iz ovog časopisa. Vojvodima ima velike tradicije i u književnosti, i u pozorišnoj umetnosti, i u sli_ karstvu, i u muzici. Vojvodina ima i stogodišnju kulturno_prosvetnu ustanovu Maticu Srpsku. koja,je u burnim vremenima istorije ·Vojvodine pod Austrougarskom imala vodeću u_ logu u kultumom životu srpskog narođa.. Kako živi ta ustanova sa svojim bogatim ftradicijama u novim uslovi_ ma, na koje probleme nailazi, u kojim oblicima se razvija njen život u odnosu na život narođa kome je konač_ no pripala, to se ne vidi iz časopisa »Letopis Matice Srpske«.

«Letopis Matice Srpske« prati knji_ ževno stvaranje kod nas prikazima i beleškama marljivije i aktivnije nego što je to slučaj u drugim časopisima (na primer »Književnost«) ma da ne sa dovoljnom dubinom i Kritičkom studđioznošću. No druge &trane kulturnog života u Vojvodini gotovo su potpuno u njemu zanemarene. Pozorišni život je jako razvijen u Vojvodini posle oslobođenja. Izrasle su mnogobroj_ ne amaterske pozorišne družine čiji broj i intenzivnost rada svedoče o masovnoj zainteresovanosti naroda u Vojvodini za pozorišnu umetnost. »Letopis Matice Srpske« ni iz daleka ne prati to bujanje umetničkog živo_ ta naroda. Iz časopisa ne vidimo ni razmere ni rasprostranjenost bujanja pozorišnog života, ni u kome smeru se on razvija, koji su njegovi problemi, kakav je njegov ideološki i umetnički uzrast. Časopis u ovoj go_ dini nije dao. nijedan kritičan osvrt na rad Vojvođanskog pozorišta u Novom Sadu koji mu je najbliži, a kamoli na rađ pozorišta u drugim ve_ ćim gradovima Vojvodine. Održavale Su Se izvesno i konferencije po problemima pozorišnog života Vojvodine, donošeni su referati, vođene su! điGEM a o svemu tome nema odjeka u časopisu. Takođe ni muzički ži_ vot Vojvodine nije praćen, U Novom Sadu je osnovana opera. Kako ona živi, kako se razvija, sa kakvim teškoćama se bori, kakve su njene p2greške koje treba u začetku otkloniti, koje su njene perspektive, ničeg od foga nema na stranicama časopisa.

asopis nam ne govori o muzičkom ži_ votu u Vojvodini koji u tome ima vrlo lepe tradicije. On nam govori vrlo malo i o slikarstvu koje je ponos tradicija Vojvodine. Časopis učini po koji put osvrt na kulturni život Voj_ vodine, ali to je sporađično, gotovo slučajno i luzgredno, u beleškama, sitnim slovima, ne udubljujući se ži-.

ZA BOLJU

slušalaca) i aje i sigurnije ori_ jentacije u budućem razvoju naše radiodrame. (A da Je ovo i potrebno pokazuju i oprečna mišljenja Z. Mi_ šića i I. Hetriha u dosadašnjoj diskusiji), Sve. to traži da se pitanie naše radđiođrame ozbiljno pretrese i da se. na osnovu iskustva i diskusije, bar u osnovnom ođređi pravac njenog daljeg razvoja. .

dva, dosađa objavljena, članka, po ovom pitanju iznesena su i dva različita mišljenja u pogledu značaja i uloge radiodrame, Po Jednom ona Je »posebna grana pozorišne umet_ nosti« (Z. Mižić), koja ima svoje spe. cifične mogućnosti izražavanja (samo auditivne), Po drugom — specifičnosti odlučuju, rađiođrama nije samo posebna grana pozorišne umetnosti, ona je nešto više, samostalno — »no_ Va grana naše umethosti«. (I. Hetrih).

Prvu Rarakterizaciju rađiođrame treba, po našem mišljenju, uzeti kao ispravnu. Njene pozitivne strane su što radiodramu povezule sa ogrom_ nim i bogatim Rkultumim nasleđem pozorišta, što pred radiođramu postavlja visoke zahteve u vezi sa iđej_ nošću i umetničkim izvođenjem, koji se postavljaju i pred pozorište i, naj_ zad, što ona ne isMWljučuje pozorište 1 pozorišnog glumca u celini, već samo ono što je specifično za Scenu. Druga definicija radiođrame potiče uglavnom iz precenjivanja značaja specifičnih mogućnosti radđiofonskog izvođenja dramskog teksta. Ovakva definicija mogla bi eventualno da pokrene, oduševi stručnjake za nove pronalaske u tehničkoj obradi radioOSB i to bi bilo pozitivno kod nje.

li, čini nam se, da preovlađuju sle_ deći negativni momenti: Ona prekida svaku ŽIVU Vezu sa pozorištem i DOozorišnim glumcem; suštinu radđiodra– me određuje specifičnim tehničlim sredstvima izražaja —'| lazima, montažnim nizovima "itd. —

čime je udaljava od njenih umoetnič_ ·

kih zadataka i, najzad, precenjivanje

“Specifičnosti rađiodrame, njenih tehničkih mogućnosti. otvara vrata Tor_

malizmu. (Američki tip rTađiocdrame

. odlikuje se efektnim zvučnim skokovima i prelazima iz šcene u scenu.

Kod njega je važno da slušalac bude

frapiran efektima bež obzira na sa

držaj). |

Ovakvom shvatanju koje oštro od=

tonskim pre=

vo, sa elanom ij požvrtvovano u akiuelnu problematiku. i »Letopis Matice Sıpske« posvetio je u ovogodišnjem radu prilično veliku pažnju kulturnoj istoriji i kulturnom

nasleđu.. U toj oblasti objavio je ne_.

kolko cseja i članaka kao što su na primer Mladena Leskovca »Branko Radičević u godina 1848—49«, Živoji_ na Boškova: »Glišićeve pripovetke o zelenašima«, »Svetolik Ranković i njeBova »Seoska učitelj cas, Đuze Radoviča o Simi Matavulju. On je objavio ı nokoliko priloga sa. osvetljavanjem građe za istoriju književnosti (M. Le_ skovca, B. Kovačevića). »Letopis Ma_ i co Srpske« morao bi u tom delu rada, ne dajući mu prevagu, angažovati naučnike i kulturne radnike Vojvodine da izvrše dublja i naučnija ispitivanja kulturnog blaga Vojvodine. Nesumnjivo da i arhiva Matice Srp._ ske sadrži interesantnu i značajnu istorislku građu, No časopis bi, objav, ljujuči takvu građu, morao davati i redaktorske komentare i osvetljenja, povezujući tu građu za“kulturni i društveni razvitak života Vojvodine. Bez tih komentara i osvetljenja pretila bi opasnost časopisu da ne dobije arhiv_ sko i suvoparno bibliofilsko obeležje. »Letopis Matice Srpske« ima istu boljku od koje pate i drugi naši časopisi. On ima suviše sužen krug saradnika .On se'ne obnavlja. Književ_ ni časopis kod nas ima tendenciju da živi od saradnika kod kojih je razvi_ jena i potvrđena stvaralačka sposobnost, živi od takozvanih renomiranih saradnika. Ta tendencija nije životvorna i stvaralačka za razvoj ča_ sopisa, Ona je protivna interesu či_. taoca koji je uvek živ, impulsivan i istraživački, a takođe je protivna i osnovnim zadacima časopisa u aktiviranju književnog rada, u njegovom prodiranju u darovitost narođa. Put razvitka pisca ide gotovo po pravilu kroz časopise. Časopis je prvi stupanj njegovog razvitka. Časopis filtrira njegov rad, pomaže ga u formiranju i,uzdizanju. Ovogodišnji brojevi »Letopisa Matice Srpske« ne pokazuju priliv ni novih ni mladih saradnika. Nova imena (iz Vojvodine) nisu osvežila stranice časopisa. Časopis se nije održavao na saradnji pisaca iz same Vojvodine. Časopis je pohvalno dao mesta na svojim stranama naprednim piscima iz mađarske manjine u Vojvodini, objavio priloge i hrvatskih pisaca, ali je ono stvaralačko izrastanje darovitih snaga iz naroda Vojvodine ostalo bez njegove velike pomoči. |

Redaktori časopisa nisu imali kri_ tički stav kada se ticalo saradnje po_ znatijih pisaca, Tako su na primer u septembarskom broju objavili pesmu Dušana Matića »Posle devet godina« koja je u svojoj versifikaciji formalistička sa. preteranom upotre_ bom imena »Anita« i cifrom »devet« ·a koja je pesma varijanta pesme istog pisca ispevana 1937 godine. To pokazuje da je u oskuđici priloga za časopis došlo i do otsustva odgovornosti prema časopisu, do punog eklektizma u kriterijumu objavljivanja pri_ loga, do toga da saradnici uređuju list, a ne redaktori. (U te primere spada i članak Đuze Radđovića o Simi Matavulju),

Sa sistemom rada koji se ispoljio u dosadašnjim · brojevima, časopis će stajati u mestu, padati u krize jspu. njavanja stranica, stajati po strani od političkog i kulturnog života Vojvodine, biti pasivan u aktivizaciji rada na narodnoj kulturi i njenom uzdiza_ nju. A on može da prebrodi tu krizu.

vaja radiodramu od pozorišta uopšte, svakako su više doprineli dosadašnji propusti u adaptaciji dramskog - tek_ sta za rađio i nedostaci koji su ispo. ljili pozorišni glumci pred mikrofo_ nom, negoli ustvari same specifič_ ne mogućnosti radija. Međutim, nije pravilno zbog pojeđinih nedostataka odbaciti stvar u celini. (Onda bi, naj_ zad, zbog čestih neuspelih primena zvučnih efekata morali da odbacimo i radiođramu uopšte.)

Kad je reč o radiodrami %MRkao o. umetničkoj interpretaciji izvesnog dramskog teksta preko radija (ogra_ ničenoj mogućnostima radija), onda tražeći da ispuni taj zadatak ne očekujemo od nje što veći broj i što više kombinacija montažnih nizova, tonskih prelaza i tako dalje, već, pre svega, da su ređitelj i ceo izvođač_ ki kolektiv otkrili osnovnu ideju dela, (koje je napisano ili obrađeno vo. deći računa o tehničkim mogućnostima radija), da su našli glavnu radnju koja se proteže kroz celo delo, da su utvrdili uzajamne odnose ličnosti i da su precizirali zadatak svakog u_ česnika. Ovi zadaci, u prvoj etapi rada, ni u čemu se ne razlikuju od zadataka u rađu pozorišnih umetni-

ka. I ovđe, ža puno osfvarenje, zada_ |

ci zahtevaju široku kulturu, stručnu Spremu i veliko zalaganje reditelja i celog kolektiva, poznavanje pisca dela i njegovog života; studiranje epo_ he, običaja i načina života društva o kome delo govori, upotpunjavanje znanja o delu razgledanjem izložbi, muzeja proučavanjem istoriskog materijala kada i koliko tekst radiodrame zahteva.

Tek posle temeljnih studija može

· Se pristupiti neposrednom prilagođa_

vanju teksta radioizvođenju, i nalaženju najpogodnijih načina da se iz_ raži osnovna ideja komada i njena glavna radnja Određuju se načini BovVora i odnosi glasova koji karakterišu pojedine ličnosti i njihove odnose. Unose se zvučni efekti koji pomažu slušaocu u razumevanju radnje i do_ bijanju utiska reljefnosti, Drostormosti. Ovđe smatramo da treba podvući (zbog čestih grešaka i preterivanja u” tom pogledu) đa zvučni efekti nema_ ju nikakav ilustrativan ili bilo 'koji drugi Sličan značai u radiodrami, već da ih treba unositi samo i ukoliko utiču na razvoj radnje i pomažu slušaocu da taj razvoj lakše shvati,

POVODOM NEDELJE OMLADINSEHB! I PIONIRSKE ŠTAMPE i

DETE | NOVINE:

U izlozima · fotografskih radnji i

· porođičnim albumima često se naila-

zi na slike mališana koji kroz ogromne naočare ozbiljno bulje u novine. Ođrasli se razdragano osmehuju tim »uspelim« snimcima: »Vidi matorlca, novine čita. Kako je šaljiv«.

Šta je navelo roditelje da biraju upravo ovu pozu? Želja da im dete što bre prestane da bude ono što upravo Jeste — naime dete? Ili je u ovoj šali došla do izražaja nesvesna fežnja da stariji i ovom prilikom ističu svoju superiornost? Možda i jedno i drugo: Ali u svakom slučaju ovakve su slike nepobitni dokumenat da su ti roditelji slabi poznavaoci deteta, slabi vaspitači, zaostali malograđani.

U našoj društvenoj stvarnosti smatrati naočare i novine isključivim privilegijama odraslih — znak je zaostalosti· Ostavimo postrani pjtanje naočara· lako bi ti isti roditelji koji rado prihvataju predlog fotografa da ovekoveče svog mališana sa okvirom bezstakala na nosiću možda oštro protestovali protiv predloga očnog lekara da privremenim nošenjem naočara otklone istinske mane vida svoga deteta.

Ali novine. Da li su novine u dečjim rukama „zaista paradoks Moji mora izazvati smeh? Dete sa novinama je smešno samo za onoga koji ne zna kako je ozbilina dečja potreba za osvajanjem okolnog sveta, za stalnim proširivanjem svojih pretstava. Predškolac posmatra ilustracije, neumor= no zapitkujući: »Šta je to?« Prvoškolcu su dobro došli krupni novinski natpisi za vežbe u sricanju, njemu često neshvatljivih reči. «KB-k-s-p-e-d-it-i-V-=n-o-s-ti«, šta je to? Tako to ide danima dok u kući ne počnu sklanjati novine, jer svima zuje uši od stalnog sricanja i zapitkivanja. Za dete su novine u pravom smislu novine. Ono ih traži, ono ima pravo na njih, pravo na svoje novine.

U čovečjem životu detinjstvo je najkraći period: Za ovo kratko vreme od konačnog formiranja svesti do prelaza u mlađićko doba dete prevaljuje krupnim koracima tako ogroman put, a pri tome se na svakom koraku ispoljavaju tolike slabosti, i telesne i um= ne da se lako dolazi do pogrešnog zaključka da sav značaj dečje ličnosti leži samo u budućnosti, u sazrelom čoveku· Ali svako živo dete lako će nas uveriti da je tai zaključak pogrešan. Ono ne smatra sebe nimalo prolaznom pojavom, već punovažnim društvenim bićem koje ima u svetu odraslih svoje određeno mesto,

Idealistička filozofija sa odgovarajućom klasno određenom pedagogijom nastojala je da dečji svet strpa u ne= ku vrstu »čardaka ni na nebu ni na zemlji« iz kojeg će se u datom momentu spustiti na zemlju dobro dresirani podanici, Odraz toga shvatanja bili su u staroj Jugoslaviji, između ostalog, razni dečji listovi i listići.

Nasuprot tome deci socijalističkog društva pruža se sva moguća pomoć da bi po zemlji stvarnosti mogli hodati što sigurnije, što uspravnije kao punopravni građani. Građanin je društveno, političko biće, on hoće i mora da zna šta se zbiva oko njega, Zato ima i mali građanin socijalističkog društva svoju štampu· Njegovo radno mesto je školska klupa· U složenom procesu koji mi zovemo učenje treba svladati mnogo teškoća· U školskom kolektivu, u Pionirskoj organizaciji treba dnevno rešiti mnoge probleme· Naš pionir zna da se ne bori sam, rame uz rame s njim radi milion i tri stotine hiljada drugova pionira, Kako se bore, kako uspevaju, kako se raduju, o tome ga obaveštava pionirska štampa· Ali škola je samo jedan deo

Jedan važan momenat u dosađa_ Šnjoj diskusiji nije uopšte podvučen (tek je „delimično pomenut kritikom krajnje neumesnih muzičkih ilustracija), a to je uloga muzike u radio_ drami. Od prvog momenta rada na pripremanju radiođrame treba da sudeluje i muzički stručnjak, odnosno kompozitor. On mora dobro da po. znaje osnovnu ideju teksta đa bi odredio karakter i stil muzike, mora da zna razvoj radnje kako bi muziku bliže odredio za svaki detalj. Pravilna kombinacija muzike i teksta ne_ obično je važna. Muzika može frojako da se upotrebljava za izražavanje osnovne ideje i razvoj radnje u radiođrami: kao samostalan muzički umetak koji u vezi s celinom dobija značenje (daje atmosferu, doba dana, atmosferu čak čitave epohe, lična ra_ spoloženja, bitke itd.), zatim kao mu= zička pratnja” koja izražava osnovni smisao scene (njenu dinamičnost, li_ ričnost itd.) i najzad, kao muzika i pesma neposredno uklopljeni u sa_ mu radnju. Svaka rađiodrama traži i Svoju posebnu muzičku obradu. Čak kada za neko delo i postoji muzika (Koštana, San letnje noći itd., po+trebno je često čitave delove za ra_ diođramu menjati i ponovo orkestrirati. , ·

Radiodrami neđostaju vizuelna sredstva izražavanja: mimika. dekor, osvetljenje, šminka itd. Već sama promena mesta radnje postavlja problem kako ga izraziti sredstvima ra_ diodrame. Pokušaj da se ove teškoće prebrode zvučnim efektima, asocijacijama koje oni izazivaju kođ slušaoca, u velikom broju slučajpva ne do. vođe do uspeha, opterećuju radiodramu, čine je nejasnom, a, često Uupotrebljavani, vode formalizmu. Dru. Bi način, uvođenje tumača koji samo kratko i informativno saopštava pofrebne podatke u toku izvođenja, pokazao se kao nepogođan i štetan za, celokupan utisak dela. Rešenje koje se pokazalo kao najpogodnije jeste da se uveđe tumač, ali ne kao »nužno zlo« već kao najvažnije lice ra. diodrame. Tumač mora da je odličan umetnik — intorpietaiorı Svojim pri_ čanjem on povezuje radnju, utiče na slušaoca, priprema ga na atmosferu pojeđinih scena. ocrtava ličnosti. neposredno saopštava slušaocu čitava zbivanja (ovo obično uz pomoć mu-

zike), daje osnovni ton celom izvođe.

vođenju vrlo često (ma da to nije

poprišta borbe za ovlađanjem prirode,

znanjem i radom: U celoj zemlji vodi

se ta ista borba u najvećim razmera-

ma. Naš pionir to zna, tu se bore nje-

Bovi roditelji, njegova braća, Zato ga

pionirska štampa obaveštava i o rad-

nim podvizima za ostvarenje naše Pe-

toletke. Čarobni štapić da otvara br-

da? Pionir se smeje, on zna šta je

kompresor, ta brat je bio na Vrandu-

ku! Deca bez mašte, bez plemenitih

uzbuđenja? Zar treba maštu i oseća-

nje vaspitavati pomoću vitezova ,prin.

ceza i zmajeva? Zar nije·bliži i draži

rudar koji se duboko pod zemljom bo- · Ti za svetlost, toplotu i energiju ili

iz razbesnele vatre spasava svoje dru-

gove? Dosta je bilo takvih koji su u

detinjstvu maštali kako će u zlatnom

oklopu pobediti zmaja i spasti prin-

cezu, a docnije u fraku zaboravili da pruže makar ruku drugu iz detinistva. I o takvima treba da pišu pionir~

ske novine da naša deca ne bi zaboravila da se danas vodi borba upravo protiv tih vitezova u zlatnim oklopima. Da bi bila svesna šta damas kod nas imaju, a šta milioni đece u kapitalističkim zemljiama još nemaju. Ne, dete sa svojim novinama u ruci nije nimalo smešno,

Ozbiljno se rešava pitanje kakve treba da budu njegove novine· To pitanje se ozbiljno postavilo od samog početka, od 1949 godine, kada je izašao prvi broj »Pionira« na oslobođenoj fteriji Hrvatske· Od oslobođenja do danas pionirska štampa je rasla po broju i značaju zajedno sa Savezom pionira, U celoj zemlji izlazi danas 16 pionirskih listova: 4 centralna, 5 republičkih, i 7 manjinskih sa mesečnim tiražom od preko milion primeraka. Pionirski listovi za kojima se željno pruža milion i više dečjih ruku vaspitni su {jaktor neocenjive vrednosti. Toga su svesne redakcije,

a pre svega Centralno veće Narodne omlađine koje je u više mahova istaklo potrebu saradnje pedagoga, književnika, likovnih umetnika i naučnih radnika, a 15 maja ove godine Centralno veće je sazvalo savetovanje urednika pionirskih listova: Referat Čeđe Vukovića »Uloga naše pionirske štampe u vaspitanju dece« dao je povod plodnoj diskusiji u kojoj su osvetljeni bitni problemi pionirske štampe· Sa materijalom ovog savetovanja koji je nedavno izašao u posebnoj brošuri izdavačkog preduzeća »Novo pokolenje« trebalo bi da se upoznaju svi koji se ma u kom vidu staraju za pravilno vaspitanje naše dece. *

Obično se smatra da je teško pisati za decu, Zaista, deca 8ša dosađom od-

Frano Šimunović: Skica,

priča o svemu Što ih zanima, a | zanima naprosto sve, Tako priča 3

.Boj deci danas još ve

bijaju onog koji propoveda s visine, a otvoreno ismejavaju tobožnjeg šaljiydžiju koji se prenemaže i ulaguje ne bi li se na taj način »spustio« na njihov nivo. Ali kako iskreno vole svakog koji im jednostavnim

ti

može samo onaj „koji se saživeo sa decom, Danas kad se sve menja i oslobađa kao prva su se promenila i oslobođila deca. Novo se bije sa sta- ~

rim, sve oko njih i za njih. Ona se

opredeljuju u ogromnoj veićni za noVo, Danas možda još sriču reč socijalizam. pitajući šta je to? Mažda mno= u krstiće oko vrata, ali u svom školskom kolektivu ona vatreno raspravljaju o drugovima koji nisu postigli đobar uspeh, pravilno rasuđujući da li ovi nisu hteli ili nisu mogli da svlađaju gradivo: Ona se ne razilaze dok ne smisle kako đa se pomogne drugovima, jer neuspeh pojedinaca kvari uspeh celog razređa. Čast čete je u pitanju, a lime i čast odreda.! Nova su to deca koja znaju šta hoće i šta treba. Drugoškolac upitan posle četnih izbora đa li je izabran u štab čete odgovara pomalo tužan: »Nisam, još sam nemiran. Svi smo glasali za Vesnu — ali za Jovu nismo!« A zašto niste? »Ta on se samo pravi!« U rečniku drugoškolaca ne

. postoji reč ulizica, ali oni đobro zna-

ju da ne treba birati nedisciplinovane i ulizice. ·

Pionirska organizacija pruža mnogo raznih formi i prilika u kojima dolazi do izražaja visoka svest u dečje spontanom obliku: Proučiti organizacionu strukturu Saveza pionira, sadržaj i forme njegovoga rada prvi je zadatak svakog koji hoće da piše za našu decu. Nije dovoljno zameniti reč »đak« sa »pionir« »razred« sa »četa« pa da se postane savremeni dečji pisac ili dobar saradnik pionirskih listova, Nije dovoljno posmatrati pionire samo sa zastavama, frubama i dobošima. To su samo pojedini svečani momenti njihovog bogatog života. Nikome ne bi palo na pamet da smatra svečane povorke trudbenika na proslavi 1 maja za jednu formu u kojoj naši kolektivni napori dolaze do izražaja. Ali kađa je reč o pionirskoj organizaciji mnogi se još uvek zaustavljaju na njenim amblemima, koji su lepi i sađržajni, ali ipak samo amblemi-

Zato freba potražiti pionire u školama, u dečjim i pionirskim domovima, na rađu u kružocima, na fiskulturnim igralištima, na pionirskim železnicama, u letovalištima, na njihovim kolektivnim posetama bioskopa, ili naprosto na povratku iz škole. Treba im se pridružiti za vreme odmora 'kad njihov rukovodilac deli upravo donesenu pionirsku štampu — onđa neće biti teško saznati od njih kakva ona treba da bude,

Marija KRSMANOVIĆ

: uz AJ IAA IR IA IG RR III IRI YV/KCE: gra uz una RRA AJ GTV: aim nu A Ap AIR RIIJLIVA, ng:anannnnJ

RADIODRAMU

nju. Zato je veoma važan izbor lič_ nosti za tumača i određivanje uloge ftumača u radiodrami. (U radiodramatizaciji romana »Pokošeno polje« od B. Ćosića, na primer, veoma Uuspešno i zanimljivo je rešeno pita_ nje tumača time što sama glavna lič. nost, Nenad MBajkić, povezuje scene pričajući sudskom isledniku istoriju svoga »zločina«. Ideja za ovakvo rešenje ponikla je još iz pozorišne dra_ matizacije Mile · Dimić). Pridajući ve_ liki značaj radiofonskim izražajnim mogućnostima, drug Hetrih, u svom članku, prilično zanemaruje ulogu tu_ mača u radiođrami. Ovo je utoliko pogrešnije kad se zna da je nedostatak dobrog ftumača (pored nedostatka dobre odgovarajuće muzičke obrade) još jednako glavna slabost u izvođenju naših rađiodrama. bo

Dosadašnja praksa naših radio. dramskih izvođenja postavila je i pi. tanje glume na rađiju. Primećeno je da su uobičajeni načini pozorišne glume na radiju neodrživi i da se izvesni glumci, koji sa scene,izvrsno deluju, u rađiođrami pokazuju necu_ verljivi, reči im zvuče lažno i sa nepotrebnim patosom. Ova činjenica navela, je jedne * da preporučuju glumcima da igraju »prirodnije«, da »ne govore podignutim glasom kao što moraju na sceni da bi se čuli« itd., dok drugi uzimaju ovo kao još jedan dokaz o potpunoj razgraniče. nosti pozorišta i radiođrame i teže da time objasne potrebu za novom VI. sotm umetnika, radioglumcem. Međutim, u stvari se radi o tome što mikrofon vrlo precizno prenosi sve glasovne prelive, te tako nemilosrdno ofkriva svaki i najmanje lažni ton

"ili šablon, koji na sceni još može ne_

kako da se provuče u obilju svetla, dekora i drugih vizuelnih''i zvučnih elemenata, pretstave, U radđiodrami, međutim, unutrašnji život ličnosti ot_ kriva se samo auditivnim elementima, kroz" njen govor, boju glasa, tempo i način govora,intonaciju iako dalje. To ne dozvoljava šablon u izražavanju unutrašnjih zbivanja lič_ nosti, ni suvišne ukrase u govoru, već traži samo ono što najneposrednije i najjasnije. otkriva unutrašnji lik čo_ veka. Ali, ovo je istovremeno i najviši zahtev novog scenskog realizma uopšte, pa znači da neuspeh pozo= rišnog glumca u radiođramskom iz_

_aasi

Miroslav MITROVIĆ

uvek slučaj) ne potiče iz slabosti i oskudnih mogućnosti radiofonije, već baš dotičnog glumca. Ovo potvrđuje i praksa. Pokušaji da se od amatera. početnika stvore nekakvi posebni ra_ dioglumci svršavaju se time što oni ako imaju talenta postaju i pozorišni glumci, a ako nemaju oni su rđavi i kao radioglumci. Ili napr, prvaci na= šeg pozorišta, kada sudeluju u radiodrami dobro prostudđiravši tekst, znat_ no joj podižu vrednost. U Sovjetskom Savezu najbolja pozorišta istupaju na radiju pripremajući emisiju i po 2—3 meseca. Uspesi MHAT.a u postavljanju i izvođenju radđiodrama potvrđuju da su napredni principi i metođ rađa pozorišne umetnosti Dpotrebni i u radiodrami, da ih mogu sa_ svim dobro ostvarivati i pozorišni re= ditelji i glumci, samo je potrebno"da vođe računa o izražajnim mogućno„ stima radija, tehničkog posrednika iz= među umetnika i publike. e

Kada se ovako postave stvari onđa, pored opravdanog i potrebnog pozi_ va druga Hetriha književnicima da pišu rađiodrame i radio-obrađe, treba po_ zvali i naše pozorišne ume{nike da ozbiljnom saradnjom i sudelovanjem u radiodramama doprinesu uzđizanju njihovog kvaliteta, Poboljšanju naše radiodđrame mnogo bi koristilo kada bi se, pored principijelne diskusije, povremeno pojavljivali i kritički pri. kazi pojedinih radiodramslkcih izvođe. nja. Na radiju se često pre nego u pozorištu pojavljuju aktuelni savre_' meni komadi (u poslednje vreme: »Lav na trgu« Hrenburga, »Duboki koreni« Goua i Disoa, »Ostrvo mira« Petrova itd), i to onda pretstavlja Drvi dodir naše široke publike sa tim delima. Već samo zbog OVOB, a i UuOp_ šte zbog iđejno-vaspitnog uticaja, ko_ Ji radiodrama ima na svoje slušaoce svuda po zemlji, čak je i dužnost kritike „da joj prati i pomaže razvoj. Sa svoje strane, trebalo bi da izvo đači radiodrama organizuju povremeno kolektivna slušanja i zatim đi skusije o svojim emisijama. _

To bi bili putevi i načini O; našoj rađiodrami da MOO NOevale O datke đa se idejno, umetnički i feh-

htevima našeg savremenog radio. / OB: PRO

šaoca koji se neprekidno

uzdiže,

PO

-|

TIMZT Mio a u

, Mig an. Ns:

30 af

nički poboliša i đa tako odgovon ža- |: