Књижевне новине

yo i: A BE: E Ž E N Q U B R E 71

Najbolji rudarski kolektiv cele Jugoslavije, za 1948 godinu, nalazi se skriven ·u talasastom terenu srednje Bosne, i još je njegova dobra polovina stalno pod zemijom. Do njih nije lako putovati, a još je teže upoznati se sa svima. Pa ipak, za njih je čula cela zemlja i ovaj kolektiv je sa svOjim udarnicima i rukovodiocima, bio predmet divljenja i pohvala u štampi i govoru, Priznanje ih je našlo i u njihovoj skrovitoj Brezi i u najdub* ljim »šahtovima« pod zemljom,

Provesti sa tim ljudima dvadeset četiri sata, to je malo, pa ipak dovoljno da čovek i oseti mnogo i nauči ponešto novo i da se utvrdi u Onom što već zna,

Večerali smo i razgovarali sa ru đarima Breze, posmatrali ih pri radu i odmoru. Razgledali smo njihove grafikone, sliku njihove šlave i ponosa. Stajali smo dugo nad ogromnom kartom na kojoj su nam stručnjaci pokazivali. razgranatu mrežu podzemnih rovova. "Pu au različitim bojama označena stara i nova radilišta, još nenačehti slojevi glja, kao iscrpeni i zatrpani kopovi i mesta na kojima prete voda, vatra ili gasovi.

Razgovarali smo sa rudđarima koli već četrđese+ i jednu godinu „rade bez prekida i pamte i Aušstro-ugarsku i staru Jugoslaviju i težak rudarski život u njima, a i sa mladićima u dvadeset prvoj godini koji

»od juče« kopaju i — vođe epske.

Skenđer Kulenović: I S KK

Ono nekoliko sati što ih „provedosmo u tom rudarskom maselju nedaleko od Sarajeva, maloj i slavnoj Brezi, i danas mi žive u duši kao neočekivano viđenje, kao ozbiljna najozbiljnija opomena i kao, doduše stara, ali potstaknuta želja, —·.sve je to zamiješano u meni u nekakav nemir, stalan i nesnosan.

Nemirom, no sasvim drukčijim, bio

sam ispunjen i onda kad smo nas trojica, Andrić, Ćopić i ja, krenuli iz · Sarajeva, u samu već noć. da ruda?Tima Breze čitamo svoje radove. Mi smo zapravo pošli da od tih ljudi više ponesemo, nego da njima donesemo; i zato me je, još putujući, uznemiravalo to što smo morali da se odmah sutradan vratimo u Sarajevo, pošto, naime, fe noći nešto pročitamo te prenoćimo i prije sama povratka navrat-nanos razgledamo rudnik, to toliko da ne buđe »Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba«.

Skupo li je evo — mislim se u autu idući u Brezu — postalo vrijeme i u ovoj nekađ vječno dremovnoj Bosni, u kojoj je vremena oduvijek bilo na pretek, u kojoj se život vukao nekoč sporo i cvileći kao volovske taljige; a kako je jednom potekao Četrdesetprve, tako se više ne zaustavlja i teče evo sve žurmije i plahovitije, Mrtva dđođuše i sama u svijetu, još viših br-

da u mraelku, kao davno u: mom dje-

tinjstvu, čini se Bosna i ove mokre jesenje noći, jedva se maslućujući u tanku svjetlu krnja mjeseca i rijetkih zvijezda između ustajalih oblaka. Ona takva može da se učini samo na frenutak, pri pomisli na daleku prošlost; ali kroza me struje i noćas ona hjena jučerašnja vremena

. kad pune četiri godine ni jedne jedi-

me noći nije u njoj bilo gluve, ni jednog joj kuta bez pucnja. Pucnjeva sada nema: no u fim zamuklim brđima, u toj prividnoj tišini, ni noć ne smiruje život, jednom proključao.

Evo na prvom koraku. Kad stigosmo u Brezu, dočeka nas sekretar partijskog komiteta i povede odmah u Radnički dom, gdje se već, veli, iskupio narod. Ja ne istupam bez nekog &trahovanja pred onoga kome pišem, te idući u Dom nisam ništa primjećivao oko sebe: tim putem sigurno još jednom ne bih znao proći! Kako uđosmo u dvoranu, tijesnu i punu kao šip, zagluši nas odmah s vrata pljesak izmiješan s poklicima i grajom; prolazeći u ostavljen prvi red opazih sprijeda u publici jednu ženu u zaru, podignute peče, i jednog starca u kačketu, ostalo šu bila samo lica. Sjedoh, — pljesak još traje. Dođoše mi odnekud u pamet, utom fre= nutku, riječi jednog uglednoga grgađanina koji se, prije rata, ljutio u sličnoj prilici na slabu posjetu: »M, moj dragi, da si ti doveo ovdje međeda da igra, došlo bi ti i ćoravo i sakato, a ovako?!... Sekretar otvori veče: prvo književno veče koje će čuti Breza. Mnogi od ovih ljudi, mislim se, vjerovatno nikad nisu ni čuli da se neko na svijetu bavi i ovakvim poslom, kakvim se bavimo mi.

I to mi se zaista potvrđi. Kad ĆCopić poče da čita jednu svoiu šaljivu priču, koja je na desetak ovakvih večeri nasmijavala do suza, ovdje nastupi nešto neočekivano. Svi, doduše, napeto prate, ali smijeh. kad god počne brzo se presiječe i uminej neko čak viče: »Pst!e« Okrenem se i promatram publiku: jedni se smiju stisnutih zuba, jedni s rukom na ustima, a neki samo gledaju začuđeno i kao da se pitaju: »Kakva ie sad ovo šaljiva konferencija?« Sad mi tek bi jasno: ovakvo nešto mnogima je OVdje toliko novo i čudno, te čisto ne

· mogu da dođu k sebi, a neki se oči-

gledno boje da smijehom ne uvrijeđe svoje goste!.. Ali su uistinu imale odjeka naše riječi. to 6aznadoh kasnije... | Poslije čitanja povedoše nas na večeru. Predratna radnička kantina, kad uđosmo u nju, dugačka i sumorna ma kako đa je čovjek dotjera, bila je već gotovo prazna. No kad

siodosmo za pripremlien sto, osje- ,

tih ubrzo da i nju osvaja naš novi život, mučno doduše ali neumitno u što se sutradan slučajno uvjerih u 'samom rudniku, To novo u njoj jest u prvom redu to što evo sada na čelu našeg stola sjedi radnik, direktor rudnika, jesu i čisti tanjiri, i dobra doVvolina hrana (dali su nam, kako smo došli na brzinu, redovnu ruđorsku večeru) ali ono najdublje noVo, još čitko, u taljenju, a poteklo u neviđene oblake, — ja osjećam da leži u čovjeku koji sjedi na drugoj strani stoukoso od mene,

a ——— RNJIŽEVNENOVINE

SUSRET KNJIŽEVNIKA S RUDARIMA BREZE

borbe za svoju zastavicu, Slušali smo pričanje. udarnika.

Videli smo snagu, vrednost i lepotu socijalističkog rađa i takmičenja u kom oni koji su trenutno na vrhu grafikona znaju i osećaju dobro da je i njihovo prvenstvo uslovljeno radom ij naporima svih onih koji su po svojim postignućima zasada ioš ispod njih. Videli smo ne samo heroizam, nego i viteštvo rada. Videli smo i sve neskrivene i nesakrivane teškoće sa kojima se nose i bore rukovodstvo, aktivisti i svi svesni radnici u ovoj Bosni, unazađenoj, dugo trovanoj i bezdđušno eksploatiganoj zemlji u kojoj se, po Kočićevim rečima, »sve konta i uvažava po vjerozakonu« ili se bar doskora kontalo. Videli smo i njihovu rešenost da u borbi istraju i da.teškoće savladaju. i .

I kad smo se u đubokim i mračnim rovovima susretali sa rudarima, koji su kao i mi nosili svoje male električne lampice i pozdravliali nas čudnim, ozbiljnim, blago-čvrstim ru darskim „pozdravom: »Sretno!«, mi smo se, kao na ispitu, trudili da odgovorimo istim tonom. osećajući u tom trenufku uzbudlivo veliko jedinstvo svih frudbenika, pa ms gde oni rađili i ma kakav bio niihov posao. :

Taj njihov drugarski pozdrav no» simo još u ušima i nećemo ga zaboraviti, kao što ne zaboravliamo ni

To je kazali su mi, taj višestruki uđarnik čije ime često pominju novine. Ja ovdje to ime nemam prava da iznosim, jer njegovo pravo ime nije Ilija ili Alija, nego njegova prošlost, njegova sadanja težnja i djelo, a O svemu fome, izuzev možda ponečeg iz njegove prošlosti ja znam taman toliko koliko i on o meni. Treba otići i neko vrijeme živjeti barem pokraj njega, ako ne s njime, pa mu onda poslati svoju izmaštanu riječ. u kojoj će on, i hiljade takvih kao on, mora= ti da prepoznaju sebe i morati da reknu: »Ej Ilija, ej Alijam, može li biti da baš ti, svojom snagom, stvori sve to? Pa kad stvori to, što da ne stvoriš i ovo!«; tu riječ, poslije koje će hiljade onih što zaostaju za njim

morati da pomisle: »Kad je mogao Alija i Ilija, šlo da ne mognemo mi!«

Ovako taj čovek, temelit Rkošćat seljak, rastavljen od mene ne samo stolom, večera; u glomaznoi rudarskoj ruci, navikloi na bušilicu i kramp, drži sa dva prsta viljušku kao perce, malo govori, Jedan moj stari znanac, koji je s nama krenuo iz Sarajeva, topao i vječno radoznao drug, postavlja mu upomo pitanje za Dpitanjem, najviše o radu u jami, ali ćutljivi udarnik, i kad „počne, ne dospijeva da odgovori, jer mu riječ uvijek otme njegov komšija, govorljiviji od njega. Napokon ga ja zapitah: : — Koliko ti, druže. zarađiš na mjesec? — Kako kad, — odgovori on malo kao zatečen i sustežući se. — Prošloga mjeseca zaradio sam dvadeset hiljađa dinara. i

— Pa šta radiš, pobogu, s tolikim parama? Koga imaš kod Kuće?

— Imam ženu i dijete... Ne boj se, — nasmija se on — ima na šta da se potroši. Odem u Sarajevo, kupim ćilim, kupi se koje staklo, i tako vazdan ponešto u kuću!

I tako, u tom iskiđanom razgovoru, teško da bih o njemu saznao nešto ozbiljnije, da od njega, sasvim slučajno, ne vrciše tri iskre. koje kao da ga Svega obasjaše, Prva vrci na moje pitanje:

— Ko ti radi zemlju?

— Ne rađi niko, — odgovori mi smješkajući se. — Što će mi zemlja?! Ja čekam dok se dovrši paviljon, pa ću se posve prešeliti u Brezu.

On je, mislim se, godinama prije rata, i za vrijeme rata. kopao u jami ne misleći da se ikad odvaja od svoje zemlje, »najsigurnije« hraniteljke, a sad je evo došlo ovo naše vrijeme, pretvorilo njegovu staru ropsku jamu u najsigurniju hraniteljku i prerezalo mu naglo onaj pupak koji ga je vezivao za pedali zemlje i potleušicu, slilo ga u radničku klasu i daje mu stotinu dokaza da je a postao vlasnik i jame i svoje Sre-

e.

Druga iskra vrci odđ njega bez moga pitanja. U dnu menze, za jedni stolom, neki su se, validđa malo D piću, posvađali, i svađa je već postala toliko glasna da je izgledalo kao da bi moglo doći do tuče. On ustade i ođe tome stolu. Niie se moglo čuti šta razgovara: ali svađa odmah prestade. Ja se u tom trenutku sjetih negdanjih rakijskih tuča po ovim kantinama; i zapitah se šta bi bilo prije, da 8e on ovako nekome umiješao u neki obračun. On bi tada sigurno zauzeo nečiju stranu. a neko od posvađenih možđa bi zgrabio i stolicu: »A ko si mi ti? Šta se fi miješaš!?« Sada, međutim. on ne zauzima ničiju stranu, nego stranu ljudskog dostojanstva, niko ga ne pita ko je on i zašto se miješa, nego še ljudi pred samom njegovom vpojavom postiđuju i sjećaju ko su oni i gdie se nalaze.

Kad se vrati ne sjede ma svoje staro mjesto nego u dnu našeg sfola, osjetih i treću njegovu iskru, onu koja bije iz njegove naoko mime, a ustvari nemirne, uđame duše. Čujem gdje mu jeđan od njegovih drugova Fovori: | i

— Božji čovječe, ti ćeš propasti!

— Ne brini ti za to! — odgovara on. ;

— Ma kako da ne brinem! Sinoć si svunoć radio, danas nisi ni oka sklopio, mjesto da lijepo spavaš, a večeras opet hoćeš u šihtu! Za kokvu

ti je nevolju?

— Ja zadatak — čuju se njegove riječi — izvršavam, ili me nije!

— Ma ti ćeš, bolan, zaspati u jami!”

— Zaspati? Zato nek te ne boli glava, taman da dođe Tito!

njihovu poruku: da bi im ljudi od pera i knjige (od znanja i umjeća«, kako je rekao stari rudar) mogli i morali da pomognu na svoi način u njihovom radu.

Posle nekoliko sati boravka pođ zemljom i pešačenja po ugljenim rovovima, razgovaramo na mokrom brežuljku trepćući od svetlosti zimskog dana. Razgovaramo o radu, O vrednosti ı značenju svakog grumena dragocenog uglja, o budućem svetu izmenjenih radnih odnosa i oslobođenog radnika.

U tom razgovoru stisli smo na drum kojj nas je sinoć doveo u Brezu i koji nas sad odvodi iz nje.

Tu brigade Narodnog fronta grade šest kilometara pruge širokog MKkoloseka kojom Breza treba da bude vezana sa prmugom Šamac-— Sarajevo, što će značiti veliki dobitak, jer se vagoni neće morati pretovarivati.

Jugovina i vlaga. Seoske devojke kopaju i nabijaju u nasip tešku ilovaču koja se hvata za ruke, za noge i alatke, napada i otima se kao živ stvor.

To je prava borba sa.stihijom pustog prostora koja u obliku ilovače navire iz zemlje kao vojska koju nije lako savladati i koja podleže samo upornom, dobro smišlienom i dobro vođenom radu. To je istinski front na kom se jasno vide savlađana i OŠVOjena mesfa na kojima je ilovača već

RE BRE

Sutradan krenusmo izjiutra 8 direktorom i njegovim pomoćnikom da razgledamo jamu. Rudari niu najrađe pokazuju, o njoj najviše govore, i brzo shvatih zašto.

Dali su nam rmudarske kombinezone, kape i lampe. Meni doduše nije prvi put da silazim u rudnik. ali sam radoznao šta se promijenilo pod zemljom; mora da su i pod njom ovi ljudi nešto izmijemili, kad ovako mijenjaju i sami sebe. Praši jesenja izmaglica iz niskih oblaka, sjeta gmili po obranim baščicams ispred starih žutih rudarskih kućica uz cestu, ali me iz razmišljanja o životu u tim kućicama. bivšem i sadašniem, izbacuje često direktor, koji nam rukom pokazuje gdje je koja jama i gdje će se otvoriti nova.

REvo, ušli smo, silazimo u zemlju. Sjetlo đana gasne sve više, i najedanput osjetih da preda mnom svijetli samo avjetlo iz baterije na mojoj kapi, a da je ustvari mračno kao u rogu. Pomoćnik direktora, Slovenac, štapom nam pokazuje da se već spuštamo u slojeve uglja: tanki i kosi vide se oni u debelim slojevima kamena,

Ono što navikla čovjeka ispunja u jami stalnom nekom tjeskobom nije ni mrak ni mjestimična vođa i blato, ni ponegdje nizak plafon hodnika, ni vagonete koje se pokatkad začuju u mraku; tom tjeskobom priti-. skuju čovjeka ove drvene grede, »šprajcevi«, koji u ovim »uskopima« i »niskopima« ne daju zemlji da se sklopi, Čak bih mogao reći da osjećam kako se ta zemlja uporno upinje i kako te grede potmulo stenju uporno joj se odupirući. Razgovaram o tome s Andrićem, On mi kaže: »Jest, najstrašnije u rudniku zaišta su ovi šprajcevi. Niko nije izračunao koliki je gdje pritisak zemlje. Šta čovjek zna, možda se baš na ovom mjestu jedva održava ravnoteža! '*»sGledamo

. se i smijemo.

I baš naiđosmo, kao uz inat, na takvo mješto. Tu su, naime, radnici mijenjali jednu plafonsku gredu koja je počela da puca. Oni su to radili mirno, obično kao što se već obavlja svakodnevni posao, 7 sigurno sa sasvim drukčijim mislima nego što su ove naše. č

A baš tu, na tom mjestu gdje mijenjaju gredu, dočekuje me evo prva velika promjena koju je naša revolucija izvršila i u ovoj tjeskobnoj jami koja je tolikima bila grob. Sjetih se Svoga prvog silaska u Zeničlki rudnik, 19935 godine, Prolazeći tadanjim zenič_. kim hodnicima čovjek da baci stotinu anatema na staru, prokletu državu. Na mnogo mjesta plafonske grede napukle, neke samo što nisu prsnule, i sa njih se Već odasipa zemlja, provu= češ se ispod jedne, dočekuje te brzo druga, treća, deseta, takva i gora. »Zašto se ovo ne opravlja? »pitaš vođića koji po dužnosti mrzovoljno vodi kroz jamu radoznale posjetioce. On ćuti. Sretnem — sjećam se — u jednom uskopu postarijeg rudara, seljaka u bijelim gaćama, i upitam ga:

— Je li, prijatelju, bogati, kolika je tebi ovdje nadnica?

— 'Trideset i tri dinara.

— Ja ne bih, vala, da je ovo sve suvo zlato pa da mi ga daš! — kažem mu ja,

— Ne bih ni ja, — smije se on mojoj naivnosti i nastavlja dalje posao,

A sad evo srećem jednu jedinu napuklu gredu i već evo meću novu. I u ovom frenutku, na ovom

mjestu, gdje dvojica ruđara oprav- ·

ljaju »Ššprajc«, meni se zaista učini, kao da onj staju za vrat crnu, podmuklu zločinu, koji kao da bi htio da se održi i poslije izvlašćenih zločinaca, M

Rekavši toj dvojici ruđara njihovo »sretno« (uvijek mi se učini kao đa mi se oni nasmiju kad ga čuju iz mojih u_ sta), „produžujem dalje za mlazom svjetiljke i vjerujem da bih ovako mogao svu ovu jamu obići, a da ne bih više sreo onog davnog zeničkog rudara u bijelim gaćama koji govori »ne bih ni ja, da ne moram«,

Zaista, Stigosmo u jedan »kop«, gdje.

je upravo radila jedna brigada, zapravo četiri rudara, Zafekli smo ih u trenutku kad su pripremali mine za paljenje, Trojica, obavivši već bušenje, a i vidjevši direktora i goste, okupili su se oko vagonefe i upučtili u pazgovor 8 nama, a četvrii, ne prekidajući ni na trenutak svoga posla, stavljao je hit'rim i kratkim pokretima kordđe u mine.

.— Ovo su, drugovi, — pretstavlja nas direktor — naši drugovi književnici. koji pišu knjige i koji su ovamo došli da vide kako vi radite!

| ·

dobila „pblik nasipa, pored onih tek načetih, razrivenih i bezobličnih mesta, gde borba traje i još vlada nered i pustolina,

Svuda oko nos rvanje sa jalovom ledinom i tužnim bespućem bpustog prostora njegovo mučno savlađivanie, potčinjavanje svesnoji liudskoj volji i potrebama ljudske zajednice, To je narod koji je ustao na borbu sa tim prostorom, rešen da sa krči, kopa, prevrće, poravnava, dok ne izmeni lice stihije i ne pretvori je u celishodnu ljudsku {vorevinu,

Levo i demo od nas rađe ljudi i žene, Sitan i samo prividno izolovan odred velike narodne vojske rada.

ini mi se da odmičemo sporo da dangubimo, čini mi se da je neđostojno biti dokon i nezaposlen, pa ma i samo na izgled.

Naglo nestaje s vidika raštrkana brigada frontovaca, kao moba na radu. Hrabri rudari Breze ostali wu daleko iza nas, Oni neće u ovim beleškama naći svoju sliku kao što možda žele i kao što svakako zaslužuju: pa ipak, mi smo iz Breze poneli mnoBo više utisaka nego što ove beleške u novinama mogu da kažu. U ovom trenutku sve što čovek može, to je da im kaže ono tiho i značajno: »Sretno!«. njima i svima u naš i u vascelom svetu koji pokretom mišića, žarom misli, svešću i snagom VOlje rađe i rađom stvaralu osnove novog života.

ZE

— Nek su došli, i treba đa dođu, odgovori jeđan triđesetih godina, znojan, zagarena lica i zato valjda napadno bijelih zuba; glas mu i pogled krup. nih i sjajnih očiju kazivali su nam vi_ še prijateljsku dobrodošlicu nego da zna kakvi su ovo gosti.

Nastade kratka ćutnja i nesnalaženje, no oni brzo sami razvezaše razgovor. — Evo ovo ti Je to mjesto, — raspričao se već vođa brigade — gdje je nama, druže direktore, oduzeta zastavica! .

— Da je ne budete puštali iz ruku! — odgovori mu š8a smiješkom direktor. — Ne bi ona nama šale iz šaka, upađa treći — da ovdje nije tijesno, druže direktore!

— Meni se čini da je tebi oduzeo

zastavicu Bajram! — pecka ga direk-

tor,

— Nije Bajram, — nasmija se onaj bjelozubi, — već kantina!

— HB, u kanfini se zastavica ne čuva! — dočekuje direktor svaki put kao iz puške,

— AL kantina prevari, druže direktore! Sjediš do ponoći pa kažeš: Ajde još samo malo, a ono prođe i dva po ponoći, ti u lijepu društvu i ne opaziš! A onda rekneš: Daleko mi kući, i tako ti kantina prevari čovjeka!

— Što ne bi jedanput ti prevario nju? — dobaci Andrić.

— Ma prevarim i ja nju, al ona vještija! Draga, grom je ubio! Povazdan valjda čovjek u ovoj jami, pa kad stupiš.u nju, kao u raj!

— Kamarad! — prekide nam razgovor onaj rudar što je čilavo to Vrijeme pripravljao mine; đovršavao je posao i upozoravao svoje drugove da se i oni pripreme za stavljanje.

Rađio je i dalje hitro, kao da mu se ruke ulrkuju sa sekunđama, Dok on tako. na holjenima, dovršava svoj posao, direktor nam priča da je to jedan naš iseijenik, koji se nedavno vratio u domovinu. Ne podižući glave, povratnik sve to sluša i dođaje, možda mnogo j ne pretjeravši:

— Gdje sam sve radilo? Nema rudnika na svijetu gdje nisam radio!

Gledam ga tako polegla po poslu 1! mislim se: Evo ovaj čovjek, nevidljiva lica, krenuo je đavno u svojoj mladosti trbuhom za kruhom u nemili svijet, rovao ovako po tuđim đubinama ovo crno znato za drugoga, ostavio u ftuđini polovicu sebe i sad evo daje svojoj domovini poslednje svoje snage, užurbano kao da je zakasnio.

Već smo bili izišli iz jame na bio đan, a meni se stalno misao vraća na njega. No sađ me uzbudi nešto novo. Došli smo pred magazin i vraćamo lampe starom magazineru koji je, kažu, kao rudar proveo pod zemljom triđeset godina te sada, poguren ji skoren, prima i izđaje ruđarsku spremu. Blaga, više Oborena pogleda, takvih nekakvih i brkova, u mekom visokom fesu, koji do dana današnjeg nije skinuo kao starinski katolik, upita primajući lampu: direktora :

— Koji je ođ njih Na Drini ćuprija?

— Ovaj! — pokaza mu direktor Andrića, koji, kao i mi ostali, ostade toliko iznenađen te mi še u tom trenutku činilo da niko od nas ne zna ni bijele ni crne, Ljutio sam se poslije na sebe, kud mi se tako zaveza jezik pa ne umjeđoh da upitam čovjeka barem to šta mu še u knjizi svidjelo, ili možda joj on ima kakvu zamjerku!.., Starac je već ušao u magazin, a nama se žurilo, jer smo i onako bili prekoračili vrijeme određeno za povratak, Naljutih se zbog foga još.više kad nam malo docnije ispriča đirektor, kao uzgred, kako je starac još Prvog svjet. s8kog rata kopao u ovom istom rudniku,. čija prilično poabana separacija radi i danas i bolje i više nego 1907, kad je postavljena. Direktor nam rukom pokaza na jednom breščiću povrh Breze kao neku karaulu; tu je starac, Prvog rata, toliko pula »visio u špangama«: čovjeku zametnu ruke na leđa, uglave ih u «špange« i ošta-

Ve ga tako da povazdan stoji na prsti.

ma. Ko ne iskopa toliko i toliko ug-

lja, u »špangle«, pa opet šutra u rud-

nik!

— Da ste vi samo mogli više ostati, pa da s njime porazgovarate! — dovr. šava svoju priču direktor, — Stari je živa knjiga!

Šta mogu drugo na rastanku da ti

kažem, sva Brezo, sva živa knjigo, do

viđenja!

„LJUBOV JAROVAJA”

NA NAŠOJ SCENI —

»Ljubov Jarovaja«, od sovjetskog dramskog pisca Konstantina Trenjeva. osobene je dramska materija. Žamišljena kao drama Oltobarske revolucije i građanskog rata, ona hvata i povezlije živa i tipične momoente i alt= cente u tim uzburkanim zbivanjima iz mene drušlva iz osnova, Ona je, dakle, prevashodnc drama Koja oživljuje čin, akciju, dinamiku revolucionarnih kretanja, njiihcv uskovitlani i uzbudljivi, ali grandiczni spoljni vid, monumentalni lik Revolucije, njen triuamfalni stav i hod, U njoj se, prema tome, u sablranju i sažinanju spoljnjih altcenata, u intenzitetu svakoga pojeđinačno i u silini svih njih u sumi, oseća, sagledava i doživljuje i unutrašnja dramatika vremena i ljudi, Drami ovakve vrste, koja hoće da obuhvati Sve sukobe i sve snage velikog zbivanja, nameće se izvesna heterogenost akcije, ona dejstvuje nekako kaleidoskopično, jer sva vri od bezbroj jedva spojenih i ne lako spojivih suđara u akciji, koji se uočavaju uglavnom kao

dramskom stilu koji nikako ne firpi psiholog:ziranje, tako da ona ostaje

nedovršena i u nekim svojim pokre-

tima nejasna. Da li Ljubov Jarovaja. sleduje Revoluciji i po nekoj društve=

no-ličnoj uslovljenosti, kao probuđeno –-

dete iz radnoga sveta, ili zaljubljeno zapojena maglovitim liberalizmom Svoga muža? Neki njeni lični postupci čak pomalo zamagljuju i njen revo-

luoionarni lik. Ona * jednom trenut-

ku sagledava, porazno po sebe, ali heo porecivo ubedljivo, *voga muža kao kontrarevolucionara, špijuna i izdajnika stvari Revolucije, A u drugom momehtu, ona mu ipak poveruje i tom trenutnom svom ličnom slabošću izlaže ozbiljnoj opašnošti revolucionarnu grupu u kojoj se i sama n-lazi. I zato psihološki lik glavne junakinje ostaje pcmalo nejasan, sa prazninama, pa čak delimično i suprotan celovitosti njenog dirljivo i dramatično datog revolucionarnog lika. Ali u sklopu celine ove drame, koja doista odjekuje Re-

cena, iz »Ljubov Jarovaje«, Joze Laurenčić u ulozi Švanđe i Sava Severova

u ulozi Panove

već data stanja. Na jednom zabačenom provinciskom punktu, kroz revolucionarna kretanja pobunjenih proleterskih masa i pojedinaca koji ih pređvode, kroz peripetije 1 fluktuacije rata između »belih« i »ervenih«, u tom uskom okviru, Revolucija korača 8vojim neodoljivim korakom i triumfalno govori svojim pravim jezikom,

Od samoga početka, gledalac se na= lazi u »Rev! omu«, u punoj akciji drame, u jeku njenog izvršivanja. On se tu u situaciji i u ljudima razaznaje i diferencira _ ih po karakterističnim obeležjima koja ih bliže određuju. Gledajući ih i slušajući ih, on kao da na njima čita oznake koje za svakoga kazuju ko je i šta je, Prema tome, u početku likovi u drami uočavaju se i shvataju kao već apriomo tipično zamišljeni i postavljeni,

Ali se te takoreći — šeme postepeno, kroz altciju, kroz reč i postupak ispunjuju životom i najvećim delom se reljefno i tipično uobličavaju kao jasno izdiferencirani živi likovi, koji dejstvuju ubedljivo i koji ostaju u sećanju. U tom razofkrivanju ljudske sadržine ispod jedne karakteristične maske, reč je ovde izvanredno ilustrativna. Ona osvetljuje, ona prozračuje, ona slcoro ren+tgenski čini šagled]jivom živu ljudsku unutrašnju funkciju ispod oklopa pod koji mje zamišljena. Javljajući se pretežno izazvana silinom samih događaja ili kao neizbežni odgovor na neko pitanje koje se u samom ambijentu akcije imperativno postavlja, ona je, kao takva, uglavnom, prosta, kratka, lapidarna, ali i vrlo karakteristična,

Ali to oživljavanje tipično i karakteristično zamišljenih ljudskih likova živom, letimičnom rečju, ili gestom i postupkom koji se nekako viđe više kao reagovanje na stvari, pone=kad se oseća i kao nedđorečeno i nezavršeno, pa, prema tome, i nerazja-

šnjeno do kraja. Kod nekih likova i

kod nekih njihovih postupaka ostaje se u nedoumici, tako da se u trenutcima osećaju pomalo i konstruisani. Ličnost „poručnika „Jarovoja, na primer, muža glavne junakinje drame, eserovca i kontrarevoluciona= ra, ostavlja za sobom mnoga otvorena pitanja. Gde je granica između njegove ljubavi za žemu i njegovog kontrarevolucionarnog 1 izdajničkog postupanja? Šta je kod njega relativno čisto, kao »uverenje# ili kao »ljubav«, a šta izvire iz njefove nezdrave ambicije? Kao društveno-politički tip, on je uglavnom jasan, ali je psihološki zamućeu, Kao drugi primer može da posluži lik stare seljanke, majke koja

·traži sinove, podvojene zbivanjem na

crvene i bele, i koja deluje dobrim de-

· lom kao konstrukcija, pa čak i pomalo

simbolično.

U ovome smislu, zanimljivo bi bilo analizirati malo i ličnost glavne junakinje, koja daje i ime samome delu. U ovoj drami se nit glavnoga zapleta uklupčava oko nje. Ona je u centru same drame ji svojim aktivnim objektivnim učešćem ıi njoj, ali i subjektivno, svojom sopstvenom sudbinom. U prvomce smislu, ona se kroz akciju idejno rasvija i na očigled, takoreći, sazreva i izrasta u revolucionarnu heroimu, U drugom smislu, ona se sya zlopati u grču svoje lične tragedile, u ljubavi za strasno voljenoga muža, koga je najpre izgubila u prtlogu Prvog Svetskog rata i Revolucije, a onda ga našla u protivničkom taboru. U prvome smislu, Ljubov Jarovaja je

u ovoj drami celovita ličnost, reljefni

i dramatičan revolucionarni lik koji

se prirodno i konkretno revolucionar=

no uobličava u samim zbivanjima Revolucije. U drugom šmislu, u njoj še volucijom, Ljubov Jarovaja jedan je od najuzbudljivijih likova koje je lstvar mpaihološki u jednom

teratura u Revolucijii sagledala i iz nje oživela,

Prema svemu, đakle, ova drama vri od sabijenoga živoga revolucionarnoga materijala, i baš zato ona izvanredno dinamično i deluje, Ona hvata gleda= oce triumfalnim činom Revolucije, koji se kroz nju sintetično doživljuje, ubeđuje ih uverljivim revo!ucionarnim likovima i jezikom, okrepljuje svojom dubokom partijnošću, Po ovim njenim kvalitetima, pored drugih, sovjetski kritičari je procenjuju kao jednu od najznačajnijih revolucionarnih drama u sovjetskoj književnosti. Tim istim kvalitetimn ona osvaja i našu publiku.

Ali upravo u osobinama koje je takvom čine, leže i ogromni, teško savladljivi problemi kad »Ljubov.Jaro= vaju« treba postaviti na scenu, Za naš teatar postavljanje ove drame mora se gledati kao vrlo smeo podvig. Ona je, pre svega, uslovljena akcijom mase, dakle množinom koja se takvom mora osetiti. Osim toga, njena masovna kretanja se vezuju za široki slobodan prostor, Rešavati ova dva problema za našu scenu je tako reći nesavladljivo. Režija je zato moral# da prisustvo ma&e svede na minimum, i da čitavu akciju uvuče više unutra, na što je mogućno zatvoreniji prostor, Time je, ra= zume se, dobrim delom smanjen i dinamični zamah same drame. Reditelj (B. Stupica) pokušao je da to na= ? dcknadi intenzifikacijom kretanja na sceni, utrčavanjem i istrčavanjem na nju {i sa nje, stalnim kretanjem po njoj, jednom izvesnom groznicom kreaaja koja nije uvek prirodno delovala. Drugi problem koji se režiji nametao, bio je naći meru u odnosu dramskog potencijala koji pružaju, s jedne strane, snage revolucije u ovoj drami, i onoga koji nose u *ebi, s druge stra= ne, belogvardijski elementi u njoj. Revolucija je u ovoj drami harmoničnija, dakle dramski mirnija, više jednoliniska, što se uslovljava psihološkim, idejnim, pa i spoljnim skladom u kome se revolucioneri manifestuju. Kontrarevolucija je ovde raznovrsnija, raznorodna po karakteru ličnih motiva od kojih se nijedan sa drugim ne poklapaju, a osim toga i scenski reljefnija u drastičnosti tipova i situacija. Moglo bi se dogoditi đa, u pri= kazivanju, ta heterogena, pa čak po-= malo i egzotičma dramatičnost belogvardejaca uzme prevagu i postane scenski efektnija. Režija mora da na sceni sačuva i odbrani veličinu i lepotu lika Revolucije, koji ne sme biti zanemaren preterano živim interesom koji može da izazove živopisni vid njenoga protivnika, Taj problem je kod nas uglavnom dobro rešen. Triumfalno revolucionarni dah provejava sa scene, Ali mi se čini da je reditelj nepotrebno i u osnovi pogrešno poten= cirao dramaftičnost onih scena gde se belogvardejci između sebe suparnički kolju oko žene, oko ličnog prestiža, oko položaja, u neizbežnom rivalitetu po liniji najsebičnijih ličnih interesa. 'Neki trenuci tu zvuče kao intimna đrama, psihološki, pa pomalo i tragično

intonirani. Međutim, sve bi to imala

biti prazna, ništavna, neiskrena i br=

bljiva reč beznadnih pogorelaca i ~

brođolomnika,

B. Stupica je reditelj sa nesumnjivom scenskom invencijom. Ali je ona uglavnom upravljena m smislu pronalaženja spoljnih, formalnih efekata, Da bi stvorio štimung rr voj icionarnoprevratničkog kretanja, on postavi na” scenu oboreni spomenik iz canskih"

vremena, Ne poričem da to u izvesnoj

meri formalno dobrn deluje, iako po| malo simbolično. Ali. je to u svakom

&lučaju na sceni samo formalni cf“kat. . Međutim, rediteljska invencija treba (Nastavak na četvrtoj strani)

a