Књижевне новине

ya E so |-

BROJ p5

Proslava dvadesetpetogodišnjice– Jagićeve smrti u Jugoslavenskoj

akademiji

Prošle godine navršilo se dvadeset 1 pet godina od smrti našeg velikog naučenjaka Vatroslava Jagića, Sa neŠto zakašnjenja, prouzročenog tehničkim okolnostima, proslavila je Jugoslavenska akademija tu godišnjicu na jednoj od svojih javnih sjednica 19. februara ove godine izložbom Jagićevih radova i pređavanjem akademika Petra Skoka o »Jagiću u HrvatSkoj«. Predavač je išao za tim, da osvijetli naročito prvi dećenij Jagičeva mnanstvenoga rađa, pokazujući kako se taj rad već u ono doba odlikovao svim onim mačajnim obilježjima, koja su se kasnije u većem opsegu očitovala u Jagićevu djelovanju izvan domovine, Došavši sa bečkog sveučilišta u Zagreb 1860., upravo u času, kad se srozao Bahov apsolutizam i kađ je prvo jače formiranje hrvatske građnske klase stvaralo pod logu za opsežniji kulturni rad, Jagić se pored Račkoga već za nekoliko godina istakao kao najznatniji naučmi radnik u Hrvatskoj. Odgojen u ilirskim idejama i u tađašnjim emnmciklopedističkim wivaćanjima žilologije, on Be već tađa ne ograničuje na uža jezična ispitivanja, već g jednakim interesom zahvata wu „pnajrazličitija područja: narodnu Književnost, najštariju slavensku pismenost, izdavanje dtarih spomenika, historiju književnosti. On već od početka kao kritičar prati najznatnije pojave naučne KMmjiževnosti različitih slavenskih

narođa, što će kasnije u mnogo većim razmjerima nastaviti u svojem »Arhivu za slavensšku filologiju«. On je prvi u Hrvatskoj proučavao Bjelinskoga i pisao neke članke, po vlastitom priznanju, pod njegovim utjecajem. Nje= govo je ime već prije odlaska iz Hr=vatske bilo poznato i u stranom svijetu, naročito u Rusiji, gdje su preveli jednu njegovu „jezičnu raspravu i njegovu »Historiju književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga« iz 1867. Tako mu je iz Rusije, kad je 1870 bio otpušten iz službe, pružena i prva pomoć; zauzimanjiem Sreznjevskoga imenovan je 1871. profesorom na sveučilištu u Odesi, i to je bio prvi korak u njegovom sjajnom sveučilišnom putu.

Jugoslovenska je Akademija više ođ ijednog našeg naučnog zavoda zva na da njeguje Jagićevu uspomenu i baštinu, jer je Jagić s Račkim i Daničićem pripađao onom malom, ali poduzetnom kolu naučenjaka, koji su joi pomagali pri njezinim prvim koracima u život. Jagić je već na prvoj sjednici akademije 1807. nastupio kao predavač, sudjelujući već od početka u svim njezinim izdanjima: u »Ra= du«. »Starinama« i u zoirci »Stari pis= ci hrvatski«, koja je osnovana na nje= gov poticaj., I poslije njegova odlaska iz domovine pripađaju njegovi pri= lozi u akađemijinim izdanjima među najbolje od svega što je Akađemija izdala. .

Premijera nove domaće drame u Ljubljmi

U okviru svečanih pretstava kojije, u toku februara, Ljubljanska Gčeaa prošlavljala tridesetogodđišnji. OSA rađa u dgopstvenoj kući, - je 13 februara premijera nove glovenačke drame »Ogani i pepeo, koju je mapisale, Mira Pucova. Za predmet svoje drame spisateljica je wzela imtimmi i zakulisni život gra” đemskog sveta u proleće 1948 godine, dakle u vreme narodnooslobodilačke borbe, U drami je prikazana ditferemOea građanskog društva, njegovo ivanje, a pre svega raspadanje bivše slovenačke liberalne &tramke. Politički prvaci liberalne i Klerikal. ne 6&tranke združili su se u to vre” me, povezali se 8# okupatorom 8a zajedničkim ciljem: uništiti narodno. oslobodilački pokret i oslobodilačka vojsku da bi mogli zadržati 6voje po“ zicije. Hteli su po svaku cenu đa i dalje vlađaju i da iskorišćavaju na= rod. Svi zajedno povezali su se 8 okupatorom, ali je svaki od njih imao i svoje posebne veze, koje im je namefala potajna misao da će se po” sle rata lako otresti 6vojiih sadašnjih saveznika, tj. liberalci klerikalaca, a ovi liberalaca. Mrzeli su se među šobno, pa ipak nisu mogli jedni bez drugih.

Drug Kardđelj je još u julu 1942 godine u članku »Glavni oslonac oku” patora« upozorio da bela garda ima duboke socijalne korene u onom dru. štvenom sloju koji jie živeo od isko” rišćčavanja slovenačkog naroda i da će se zato ona pojavljivati kao tendencija neprestano, sve do potpunog wništenja, u raznim oblicima. Jedan od tih novih oblika bila je takozvana »Crna ruka«. Razume se da su kod belogardijskih vođa postojale razlike u shvatanjima i u taktici, Bilo je mnogo nijansa, počevši od Opreznih zastupnika srednje linije, Ko je u drami pretstavlja dr Belić, naročito Senator, koji su mmogo puta morali zažmuriti nad delatnošću sVvOjih saradnika Wmatrajući da mogu brbljati u duhu neke Masarikove etike. — pa do mladih razbijača, koji Bu upotrebljavali čiste fašističke metođe, od kojih je jedna bila »Crna muka« (Savo). Glavni oslonac tome delovanju bili su, razume še, finam" siski. magnati (Tojan), koji su po 8Va– ku cenu pokušavali đa zadrže svoje okoploatatorske mogućnosti, i okupator, koga u drami zastupa otac Đovani, sveštenik i agent Ovre.

Kad je Marko Orešković ljeta 1941 kao član CK. KPH stigao u Liku da diže ustanak, situacija je bila neobično teška i zamršena. Ustaše su uz potsticanje Talijana klali i istrebljivali srpski dio stanovništva, a istovremeno su hvatali i najmanje sumnjivog Hrvata likviđirajući ga na njima &vojstven način, I samo takva snaga, kao što je Partija, mogla je okupiti ugroženi Wrpski narod, vrafiti mu vjeru u hrvatski narod i zajedno s najboljim dijelom hrvatskog naroda sad već svjesno poći u ustanak u času kada je Hitler napao SSSR. Narod je u tom teškom momentu masovno shvatio suštinu Partije, njene ciljeve, osjetivši da je Partija — on — narod sam, To je bio najvažniji i

odlučni korak ka pobjedi, ka stvara“

nju nove bratske zajednice, Narod je onda zapjevao sve tamo od ustaničke Drežnice, u brinjskom kotaru

pa do Lapca i Gračaca:

etalo ti cvijeće, 58 PEFOIO: O Boka Be ia

| Kad je u ljeto kao varnica planuo ustanak Likom, stigao je u selo Škare kraj Otočca Stipe Palenta. On je organizirao škaračku četu koja je uskoTo prerasla u bataljon »Božidara Adžije«, Od tih dana Gaa n puška ni stajala čuti ia Me? 1pipufiać oslobođenja proljeća 1945. Kroz ove mučne i užasne četiri godine narod Gacke doline prošao je svu tešku životnu _Školu gledajući kako se ko u ratu drži, tko ostrvio do zločina, i tko lizao talijanske tanjure. A mora 86 priznati da u karakteru Ličanina ima nešto tvrdo, ikad jednom čvrsto sazna put

kakva sila na svijetu, Otuđa to, da, je

Gackom doli~·

igtine, onda Za s tog puta ne bi skrenula ni-

Sa zađatkom da „raskrinnka vođe »Crme ruke« u to društvo dolazi partizan Martel, izdajući se za kurira izbegličke »jugoslovenske vlade« u Londonu. Martel nalazi podršku u pazikući Robu. kome su Italijani u bili sina, i koj je pretstavnik prostog, &evesnog naroda. Isto tako mu je naklonjena senatorova kćer Tanja, koja poznaje Martela iz detinjstva, ali se još uvek koleba između ljubavi prema ocu i aktivne borbe na strani partizana, Ma da je Padre Đovani poznao Martela i okupatori ga, DO&le mučenja, ubijaju, Martelov put ipak nije bio uzaludan. Zadatak je izvršen i Savo nalazi smrt, onako kako je on bio naviknut đa sudi ljudima. Isto tako Martelova smrt donosi rešenje i za Tanju, kojia najzađ saznaje da bez vere u nešto veliko nije moguće živeti. Senator. pak, umire napušten od svih, osuđen od rođene Kćeri.

Dramun je režirao Jože Tiram, a scenograf je bio inž. arh.Branko Simič. Uwlogu senatora igrao je VI. Skrbinček, Tanju — I. Mežanova, Savu D. Bitenc, Iris — D. Ahngeićeva. (U alternaciji sa V. Levetnikovom), To jana — PB. Gregorin. dr Beliča — P. Titah, Đovanija — M. PFurijan (u altemaoiji sa B. Miklavcem). Martela — J. Zupan. Roba — P. Kovič, Milosrdnu sestru — M. Bučareva.

Pretstava je ostavila pozitivan u. tisak i ostaje kao zanimljiv dokumenat iz vremena narodnoošlobodilačke borbe. Poređ »Kreflove kmetije« od I. Potrča, čiia je premijera “odrŽana u subotu 26 februara ove godine, drama Mire Puc je nov dokaz o razvoju slovenačke drame u našoj

novoj Wfvarnosti. 00%, _— 7" NAGRADE TRŠČANSKIM SLIKARIMA

U Kopru, na Slobodnoj 'Teritoriji Trsta, podeljene su nagrađe slikarima koji su učestovali na izložbi slovenačkih umetnika u okvirni proslave stogodišnjice smrti Franca Pre" šerna. Prvu nagradu dobio je slikar Aurelie Lukežić u iznosu od “70.000 lira. Nagrađeni su i slikari Robert Klavati i Jože Cesar, takođe Tršćani. Ovo je već druga izložba likovne umetnosti u toku pošlednja četiri meseca u jugoslovenskoi zoni Slobodne Teritorije Trsta.

Josip BARKOVIĆ

poslije rata ovako osviješten narod izašao iz borbe jedinstven tražeći da ide novim putem, putem potpunog likvidiranja starog načina života i starog izrabljivačkog sistema, I čim “u se zabijelili novi krovovi u većini poništenih sela Like, narod se ogledao na Partiju očekujući O nista koji će povesti najsvjesniji dio seljaštva u radne zadruge, Prva seljačka radna zadruga u kotaru Otočac osnovana je u proljeće 1946 u Gornjem Babinom Potoku, Danas ih u kotaru ima već sedam, a nekoliko ih se nalazi neposredno pred osnivanjem, \ ***

Bvyo naš na godišnjoj skupštini zadruge »Partizan« u Babin-Potoku, Da rezultati trogodišnjeg zajedničkog rada nisu tako uočljivi na svakom koraku, bilo đa se ogledaju u novom zadružnom domu, novim stajama, stoci i ostalom inventaru, onda bi se moralo mnogo ispitivati i računati o tome što je kroz ovako kratko vremensko razdoblje đala zadruga SVO“ jim članovima. Ali ove uvjerljive činjenice govore sve, U toku 1948 dostigao je trudodan 215 dinara BHotovog novca i 19 dinara u hrani, Skoro nevjerojatno zvuči godišnji izvještaj o zadruzži u ovom ekonomski osrednjem selu. Samo jedna porodica zaradila je kroz godinu dana 102.960 dinara. I još k tome svu hranu za godinu dana, To je porodica zadrugara Đorđa Bige, Da, to je zadrugar koji je samo u jedan mješec dana zarađio 17.400 diparh svršavnjući u jedan radni dan o i po đva i pol a, 1 tako redom, tajni:

JEDAN

Kada su, nekoliko meseci po 8Vršetiku pokrenuti prvi časopisi, i književni život u našoj oslobođenoj zemlji dobio nov, snažan „zamah, u našoj savremenoj književnosti poja” vila su se prva imena mladih pisaca, od kojih su neki počeli da pišu još u toku rata, kao učesnici u Narodnooslobodilačkom · „pokretu. Oku pljeni oko »Mladosti«, SVOE prvog književnog časopisa, koji je tada, kra, jem 1945 pokrenut oni su ša poletom i istinitim pesničkim žarom davali svoje prve pesme o novom životu u slobodi, o republici koju su naši na" rodi jizvojevali svojom 7herojskom borbom, o prvim radnim pobedama u borbi za ljzgradnju socijalizma. Snažni zamah, kojim je tada krenula poezija mladih, doveo je, za pet proteklih gođina, do prvih značajnih plodova. Danas mladi pisci imaju go” tovo u svamoj republioi svoje omladinske književne časopise, a javljaju se sve češće i na stranicama centralnih i drugih časopisa i listova. J1Z godine u godinu sve više se povećava broj mladih ljudi koji pristupaju književnom radu: gotovo u agvakom broju omladinskih časopisa nailazimo na nova imena, na prve pesničke po” kušaje, pored zrelilh radova onih mladih pisaca koji su već stekli izvesnu samostalnost i punije „umetničke kvalitete.

U ovom članku, koji treba da nagovesti nekoliko bitnih problema i vidova razvoja poetskog stvaranja naših mlađih pesnika, tretirani su radovi iz svih naših republika, izuzev Slovenije i Makedonije.

U sve plodnijoj i široj aktivnosti mladih pisaca, njihovoj mnogobrojnosti i vidnim rezultatima koje šu nekj od njih postigli, pokazuje se koliko je snažan potsticaj koji naša nova stvarnost pruža mlađima, Koliko je revolucionarni preobražaj naše zemlje pokrenuo movih stvaralačkih Snaga, otvorio nove Vidike radnicima na polju kulture i umetnosti. Mlađim piscima su danas širom otvoOrene ve mogućnošti za pravilan i Wvestran razvoj. Njihova socijalisti" čka domovina obezbeđuje im pune uslove za slobođan rad, kakve pisci ni izdaleka nisu mogli imati u uslovima kapitalističkog društva, u predratnoj tegobnoj stvarnosti, Moja ih je sputavala i lomila njihove stvaralačke napore, gđe je Svaka napredna misao bila gušena i proganjama. Mladi pisci nisu više prepušteni &ami sebi, osuđeni na tegobni put probijanja kroz život i borbe za svoje pravo na slobodnu reč, za svoje na” predne ideje; oni imaiu danas obezbeđene, uslove za rad, za opšte obrazovanje i ideološko uzdizanje, i uživaju wWveštranu i dragocenu pomoć svojih starijih đrugova Kmjiževnika.

KRJIŽEVREINOVINE

Stvarajući u „punim i g&vegstramim za Bvoj kulturni i ideolo~

Ški razvitak, nadahmuti obiljem motiva, koje im naša stvarnost pruža na &vakom koraku, mlađi pesnici dor šli sa već do svojih prvih zrelijih umetničkih „postignuća, U njihovim stihovima, islima, još uvek ima početničke nesigurnosti i lutanja. Razgledajući zbornik poezije mlađih, ko" ji je krajem prošle godine izdalo preduzeće. Nopok, čitalac će tu na svakom koraku naići na neku naivnu, mladalačku neveštinu u misli i izra“ zu, spotaći će se na neki čvornovat, noezgrapan stih, iznenadiće se kada

mu pesma traktoriste ili brigađirke

sa Pruge najednom zazvuči nekako starinski, kao da je intonirana ma naš kasni romantizam, sedamdesetih gOodina prošlog veka, ili će se ražestiti kada ponekad zapazi kako mladi pesnik vaja lik našeg novog, oslobođe”

· nog čoveka prema nekom rashodova~

nom modemigtičkom kalupu, koji je služio da se dočaraju bogzna Rak već poodavno iščileli štimunzi. A već na drugom mestu, pa i u onoj istoj pesmi, istom stihu gde se zanatska neukost ika združuje a idejnim siromaštvom 'ili nebrižljivošću, izbija, i preteže, jedam novi poetski akcenat, koji su mlađi pesnici za ovih pet godina &tekli, svaki na Bvoj način i ne uvek pravilnim stvaralačkim metodom i potrebnom prilježnošću, ali svakako i jedino u o-– nom neposrednom dodiru sa živim tokom zbivanja. oko sebe, koji je za pesnika jedini listiniti potsticnj, Ne osluškuje Wvaki od njih „podjednako prilježno i razborito otkucaje našeg novog Života, niti je svaki prodreo svojim pesničkim osećajem u velike i jednostavne istine o novom životu, u njihovu suštinu, koja je duboka baš zato što je jeđnostavna, — ali je novi život naše zemlje, u svome revolucionarnom hodu i lepoti kojom se iz" rTažava i oblikuje u svakoj novoj radnoj bici, u svakom liku novog čoveka, natopio i poeziju novim sadržajem i konačno je prisvojio sebi, i svaki istinski pesnik svugde ga na” lazi i daje, i onda kada peva o ra= dosti stvaranja i kada tuguje za umrlim drugom. i

Taj novi poetski akcenat probija iza sve početničke nespretnosšti, misaone nedorečenosti i starinskih re” kvizita naših mladih pesnika. Te pesme još uvek nisu plod zrelog, šta. loženog i dublje „misaonog odnosa prema životu, i zato su hibridne u formi, eklektičarski građene. Ali su one pune onog životnog elana koji prožima naše ljude, mabijene onim naponom 'koji čini da pod rukama graditelja svake gođine niču nove i nove tvomice i pruge, nađahmute vedrinom i verom u vlastitu snagu, koja našem čoveku pomaže da sa-

SA IZLOŽBE JUGOSLOVENSKE LIKOVNE UMETNOSTI U LJUBLJANI

RADOST PRVIH POBJEDA

zadruge čita krupne brojke, velike uspjehe pojedinaca, uspjehe cijele zadruge. Kako je bilo 1946 na početku života zadruge, o tome zadrugari i ne vole mnogo pričati, Selo popaljeno, stoke i alata malo. Nitko zapravo nije ni znao kako će to sve skupa izgledati, kako će se to zajednički moći rađiti, i kako će se dijeliti prihod, U ovakyoj se situaciji devetorica kućedomaćina prestrašilo prvih poteškoća i trzavica i Jednostavno zadrugu natila, Ali oni koji su ostali nisu se dali i zapeli su onako kako nikad u životu nijedan nije ni za sebe radio. I kad bi čovjek u tim prvim najtežim damima menuo samo Stevu Vukmirovićča-Tjestana onda bi zaista pogriješio, jer je zalaganje sviju bilo uporno, 6vijesno i do kraja požrivovano, | · Poslije čitanja izvještaja knjigama

se nagrađuju najbolji u zadruzi; oni

. stoje pred, radnim pretsjedništvom

kao Vojnici na bojnom. polju pred svojim komandantima. I svima u tom momentu radđošno biju srca i oduševljeni pljesak svih prisutnih pozdravlja četvoricu najboljih: Đorđa MBigu, Staku Kovačić, Čaku Čudića i Nikolu D. Vukmirovića. | A poslije, za vrijeme veselice, priča mi jedan zadrugar: — Mno vidiš, onu tamo Ženu, da, onu što je dobila KMnjigu, Ostala je bez muža s dvoje nejake djece i sa svekrvom. A muž joj, nesretnik, ubio se. -I zašto? Vratio se iz zaprobljeništva iz Mjemačke, kuka međ' nama po cijeli dan i gOvori: »Braćo, kako da vam gledam u ini Vi se OR i -WOSGRAI cijele fanilije, a ja dotle sjedio u logoru pre-

njega »Btaol čovječe, ba Bto Bi ti krivi

što nisi bio s nama«, Malo se primirio i prionuo k poslu, I đan i noć, i na gradnji bajte i na oranju i kosidbi za sitotinju. Ali prokleti mu crv svejedno ne da mira. Jednog dana ogstavi on ceđulju: — Drugovi, ne mogu gledati grobove naših palih boraca, a sam ništa za njih nisam učinio — i tako još dvije, tri riječi, Uništio se nesretnik i mi se zaprepastili, Ostala nesreina Staka s djecom bez igdje išla. I srećom u fo vrijeme osnovasmo zadrugu. I vidiš, danas je ona prva među ženama, Opskrbljena hranom i novcima. Svoj čovjek, djeca na pravom putu, a ona evo i nagrađena. Zamisli ti, brate, njezina života, da ne bi ove zadruge! Il ostala sirotinja, osim ovih naših srednjaka koji šu ušli u zađrugu, evo da ti još samo spomenem Vukana Brekića. Rano ostao bez ćaće i tavorio ko samotna

vučina na malo zemlje. U pokret stupio 1941, Gle ga danas! U zadružnoj dvorani postaje sve

bučnije, Zdravice kruže od stola do stola. To narod sam sebi nazdravlja, Tnazdravlja svom Mmovom putu, nazdravlja svojoj sreći, nazdravlja svojoj Partiji i Titu. Evo tu zagrljeni i tijesno izmiješani Za stolovima sjede domaćini Srbi i gosti Hrvati iz sela Prozora svjjesni svoje snage u međusobnoj bratskoj ljubavi. U tom novom osjećanju osvještenog seljaka koma po koji put jeđam iza drugoga razni i krupni i prođorni glasovi započinju pjesmu: by JOY »Komunisti, komunisti, zemlje ne __prođaju,

što imaju, što imaju, zajednici daju«.

TI ne samo da su u zadruzi počeli

živjeti materijalno bolje, neuporedivo bolje nego su &e tome i nadali, već

lanovi zadruge stiču ve više drža-

Dje | karakter dostojan čovjeka, Čla~

POGLED NA POEZIJU

vlađa &ve prepreke na svome

individualni i celovit lik pesnika, tur mača nove epohe, koji se izdigao do toga stupnja svesnog saznanja i misaone zrelosti đa bi mogao na umetnički adekvatan način da izrazi jedinstvo svojih unutrašnjih doživljaja i objektivne stvarnosti. Zato u njima ima još ponegde oštataka formalizma, neadekvatnosti forme sadržaju, nesklada između tematike. zahvaćene neposredno iz naše stvarnosti i pesničkog izraza, pozajmljenog iz rekvizita prošlosti. Ali, ma koliko bili nevešti i rudimentarni pokušaji mlađih pesnika da novim, adekvaltnim umoetničkim sredstvima izraze revolucionarni sadržaj naše stvarnosti, ima u njihovim a&tihovima, traženja, pa i po stignuća, kola svedoče da su mnogi od njih odvažno | sa istinitim pesničkim žarom pristupili &vome pozivu snika nove docijalističke epohe. aznolikost u putevima kojima se oni približavaju tom najvišem domefu i nejednaki rezultati koje su dosađa postigli samo potvrđuju koliko je njihov zadatak težak i odgovoran,

U stihovima onih mlađih pesnika koji su se najviše približili punoj, integralnoj umetničkoj percepciji na= še nove stvarnosti, novih odnosa u društvu, zapaža se pozitivna težnja da svoj stih rasterete svih kitmjastih ukrasa, intelektualističkih igrarija, evega Onog barokno-dekorativnog, što je u novijoj praksi građanske poezije, naročito modernističke, služilo da prikrije i nadoknadi siroma–štvo sadržaja. Većina mladih pisaca znaju, već | svojim dosadašnjim pesničkim iskustvom, da se dinamički, herojski sadržaji našeg novog života ne predaju tako lako svakoj artističkoj ćudi pesnika, da je lepota kojom oni zrače već po sebi visoko emotivna i autentična i ne trpi knjiške deformacije i ulepšavanja. Otuda nastojanje kođ mnogih od njih da svoj stih disciplinuju, da utiske realistički uopštavaju i prenesu ih u jedno” stavnoj, čistoj ekapresiji, da tragaju za što punijom umetničkom verodostojnošću, skladnim proporcijama, šažetim i koncimim izrazom, Poneka pesma, poneki stih mlađih najednom zazvuči punoćom . zvuka, izvornom avežinom emocije.. :

Ti autentično lirski, iskreni akcenti mogu se naći samo onde gde je pe" snik prišao životu naše zemlje, liku mašeg čoveka, ne na konvencionalan, šematičan način, površnim i filisterskim postupom prigodnih zdravica i hvalospeva, trijumfalnih famfara ili trome didaktike, već #Pronicljivim, budnim pogledom u ono što je Suštinsko. duboko ljudsko i istinito u zbivanjima oko nas i u nama, U tim trenucima punog, čovečanskog doživljavanja stvarnosti pesnik tek ot kriva pravu dramatiku i herojsku suštinu događaja koje opisuje, lepotu i istimitu patetiku života koji se građi i uzdiže revolucionarnim preobražajem. Pesniku nisu za to potrebni veliki rasponi događaja, on u pesmi ne zbraja sve što se zbiva, ne daje brojčanu statistiku svega onog što su ljudi postigli i izborili: u jednom doživlienom trenutku, u jednom izrazitom liku, u jedmoj stimitoj pojedinosti može se zgusnuti sva dramatičnost zbivanja, osećanja i misli svih ljudi udruženih ma istom delu.

Težnja za pojednostavljenjem izra” za, za Što pnristupačnijim, što neposrednijim pesničkim rečnikom ima i svojih zamki, koje mladi pesnici često ne uspevaju da izbegnu, Suvišnim uproščavanjem poetskog tkiva prelazi se lako u simplicizam, u onaj dečački površan i pomalo primitivističkobezazleni način kazivanja, koji ima izvesnu draž muladalačke svežine i neposrednosti, ali klizi po samoj površini &tvarni:

Omlađinska pruga, Omlađinska pruga

to je potpuno novi sVef.

Kog više da voliš — sebe ili đruga,

sa kojim zajedno guraš vagonet.

(Veles Perić: Drug sa pruge) ı

Ponekad, taj pojednostavljeni odnos prema životu, kada se sklizne sa savremene fematike, vođi u #ifne, malograđanske štimunge, pa i u detinjarije: -

novi zadruge interesiraju &e kod go&tiju iz Otočca kako bi gvaki za sebe mogao nabaviti radio-aparat, namještaj, posude itd. Njihov međusobni odnos oslobađa se grubosti, sebičnosti, dvoličnosti, i svega onoga što je škrt život ulijevao kroz pokoljenja u seljačku dušu, Griješke se ispravljaju i savjetom i kritikom i neki mladići, kad ih Tjestan ismijava kako su u drugom selu ostali dva dama tresti šljive (drugim riječima kako su se opili) crvene pred svojim starijim đrugovima, ali i jeđan od njih kroz smiješak mi reče: »Eh, sada kada imamo novu staju, ni Tjestan ne će morati držati svoje privalne ovce. Kako mi svi tako će i on, a mi ćemo drugi put paziti da se ne zadržavamo u selu gdje ima puno šljiva,..« Selo je već zahvatila duboka noć i razigranost se sve Više pojačava. Nije to terevenka, već odušak radosti u najvećem blagdanu koji je osjetila geljačka duša, blagđanu kojem je naš seljak osjetio sebe raynopravnim

· radniku — proleteru.

Povlačim se za momenat ı zadružnu kancelariju i čitam dnevnik rada. Svuda, gdje god ima i malo mjesta, plešu se kola i cijeli zadružni dom i prostor pred njim trese se od snažnog toplanja, U kancelariju upada oznojeni mladić, zažarenih očiju, Gleda me pažljivo, nastojeći da me što manje smeta. — Znaš — kaže — da pustimo rađio — u njemu ti ima svirke malo bolje od ove naše...

— Nemoj, druže, — đa ga ne uvrijedim, molim ga — nemoj, jer će se i u kancelariju zavući Rolo, a to je „vidiš. malo nezgodno. Ne čuyši me

dobro i misleći da se bojim, da-on ne, ~

ma baratati s radiom, on\će Živo: — ne boj se, znam fi ja oko njega!

I uvijek, kad god vidim seljačke Šuljevite ruke na. di radlo apamata, mzadrhfim od sreće i ponosa;

- {akvu sreću. koju

STRANA 3

MLADIH

„Bila je jesen, mi još deca,

al tad doživeh sreću pravu:

ona mi pruži pola poereca,

pmi tom... stidijivo pognu glavu. · (Slavko Vukosavljević: Susret)

U svojoj daljoj konzekvenci, taj :

poštupak uprošćayanja pesničke mi. sli, i, istovremeno, reduciranja izražajnih sredstava poezije na najmanju meru, vodi u intelektualno siroma“ štvo, u iznošenje opštih mesta, u Buvu, prozaičnu deklarativnost, kao u već pomenutoj pesmi Velesa Perića:

Mi pođupiremo snage Jedno drugom

i mamo da je to jedina mogućnost

sa kojom možemo silno, ko polugom,

da krećemo život nepređ u budućnost,

(Drug sa pruge)

Prozaičnost u izrazu, suva, novi« narska frazeolegija, verbalističke ti rade — to &8u većinom slabosti sasvim početničkih radova, česte kod onih mladih početnika koji tek počinju đa pišu. Kod mladih pesnika, o kojima govorimo, koji su se veću ipvesnoj meri izdigli iznad početničkog stupnja, takvi padovi u prozaičnost, u banalnu retoriku i deklarativnost danas su sve ređi i na njima se ne treba zadržavati.

Nepresušno bogatstvo motiva, koje nam pruža stvarnost, istorija naše o* slobodilačke borbe i period izgradnje socijalizma, u kome živimo, navođi sve češće savremene pisce ma Šire obimnije pesničke poduhvate, u ko„ jima će oživeti likovi heroja — bora= ca i građitelja i prikazati značajno trenutke u životu naših naroda. Otuđa u pesničkim radovima mladih 6ve češće nailazimo na elemente epskof kazivanja, na šire zahvaćene teme, obrađene u kraćim sastavima ili u obliku poeme. Takvi pođuhvati, koji zahtevaju veći pesnički zamnh, puniji stvaralački dah i snažniji polet mašte, još uvek deluju fragmemntarno, nedorečeno, na granici između lir“ skog doživljaja i epske naracije. Poema Mire Alečković »Dvanaest na ločniku«, na primer, koja počinje mpresivnom slikom planine Jastreb= ca sa koje se pruža vidik u široka prostranstva:

"Tri Morave gledaš, gledaš u daljini i Srbija cela pred tobom se čini....

đeluje više emotivnom snagom ponoe= kog lirskog iskazanog detalja nego svojom epskom zamisli, koja ostaje neobrađena, nedorečena. Izvesna na” rativna razvučenost i tromost, neujednačenost i nebrižliivost u fakturi, nes sigumost u iznošenju unutrašnjeg idej> nog značenja zbivanja, čine da ova poema, i pored emotivnih akcenata, Ostaje bez čvršćih kontura, pomalo za* pletena u minoštvu neđovršenih i O vlaš nabacanih slika. U nekim pesnis čkim pokušajima mladih {aj metođ epskog kazivanja svodi se često na suvu, publicističku naraciju, na prepričavanje događaja, i više je znak nemoći da se kondenzuje materija u umetnički izraz nego pesnikove te* žnje za širim zahvatima u savremenu fematiku. ; Osnovno obeležje poezije "fra ostaje ipak lirski emotivno doživlja= vanje stvarnosti. Taj lirski akcenat, koji dominira kod pretežno svih mladih pesnika, najčešće je izraz njiho* ve vedrine i pojetnosti, uzbuđenog i neposrednog reagovanja u &dolicaju sa zdravim i plodonosnim s&trujanji. ma našeg novog života, sa probuđe= nim snagama naroda, Može se dojsta konstatovati da u našoj savrememoj poeziji, naročito među mladima, preovlađuje jedno opšte romantičarsko nastrojenje, koje se manifestuje u vrlo širokoj skali i u raznim vidovima, od sentimentalnih izliva osećanja i idiličnih štimunga u prirodi do aktivnog, smelog zahvata u najvidnije teme savremenosti (Risto Tošo“ vić, Vuk Tmavski, Radomir Kon“ stantinović, Branko Radičević, Radonja Vešović, Vasa Popović Živko Jeličić i drugi). U tim raznolikim por kušajima transponovanja savremene tematike kroz prizmu subjektivnog, lirski ustreptalog doživljaja, preovlađuje jedna zajednička, snažno na glašena intonacija optimističkog odnosa, prema stvarnosti, iskrenog pa” triotizma, ljubavi za čoveka i živoine radosli, koja daje jedan kvalitativno nov, progresivan sadržaj pokušajima mlađih, i onđa kađa nisu uspeli da (Nastavak na četvrtoj strani)

Bto, u ovom zabačenom gorskom selu kao i u onon« Slavonije ili Bačke,

·8vuda je isti pokret, isti izraz na li-

cu, koji govori: — Eh, brajko, iza ovog dugmeta ja sađa znađem kako svijet živi, čujem široku rusku pjesmu, čujem kako oni lješinari laju na nas sa Zapada i preko oceana, a na nesreću čujem i stanice zemalja demokracije i srce i pest mi še grče. Ta zar su poludjeli, ili zar su slijepi, ili valjda misle đa će njihove podvale pokolebati nas, nas koji smo četiri goaine iz časa u čas gledali smrti u

„oči, Nas koji svaki nosi Tita u svcu,

kao što smo ga nosili od 1941 umirući s njegovim imenom na usnama..„ I momak kvrenu dugmetom aparata, Iz cijele njegove pojave moglo se pro“ čitati: — Bvo, ovakvi smo. Na nas u svako doba može računati demokratski svijet...

Silazim u zadružnu dvoranu u ko-

joj od pjesme ne razabireš ništa više ·

Radost buja i zanaša. Ovakva se sreća mogla osjetiti samo u one dane / kadđ amo čuli da je propao desant na Drvar, ili kad je pao Berlin, Ne mogu odoljeti toj zanesenosti, Jedan zadrugar ulišava buku. Pa iako u živo~

fu nisam ni u šali, ni u zbilji održaO :

nijednu zdravicu, pozdravljam ih govorim im o ljubavi kojom i, mi mprekstavnici „narodne inteligencije pratimo razvoj i uspjehe avangar

našeg šeljaštva — naših zadrugara. Govorim sav napet kao gtruna i to

· zadrugari osjećaju, primajući me kao

syoga, dio sebe, i taj osjećaj prič

svoga naroda. piar ; i i ·.... 1 e AJ Prozor je hrvatsko selo nedaleko ORS 0ba radnu zadrugu »Vik ora Ostovića« osnovali su zadrugari u proljeće 1948, Pri osnivanju zadvu~

anja vjek može osjd" titi samo onda kad se nađe u korijenmu