Књижевне новине

...~“

· KNJIŽEVNE !NOVINE =

aa Op. e y 0

r

Sa istoka zora rudi,

0 POO A, 0005 STRANA 8. \

ti si ponos i narodna sreća —

Uspomeni Đ or đa Lopičića SUSRET SA KOZAROM 1 KRAJINOM

U malu starinsku kuću u Njegoševoj ulici na Cetinju ušao sam da potražim porodicu i neke knjige Đorđa Lopičića. U ovoj sivoj, starinskoj kućici, u siromašnoj zanmatškoj porodici, rodio se i proveo svoje djetinjstvo i bezmalo mladošt crnogorski književnik Đorđe Lopičić, a danas u njoj žive

njegova majka i sestre. Majci še mu-_-

te oči od suza presrećući me, ali se brzo bribira i kače:

— Viđim da drugovi ne zaboravlja= ju na moga Đoka, To mi je utjeha.

U ovoj istoj kuči i u istoj maloj šo. bi prekrivenoj slikama i pjegama vlage od neizbježnih i mabujalih cetinjskih kiša, sjedio sam s Đorđem početkom juna 1941 godine. Njegoševom ulicom grmjeli su italijanski „motori, razrivajući tanki sloi asfalta, nagrđujući rupčagama glavnu „Hdulicu duboko rodoljubivog i aprilskim slomom utučenog Cetinja, Na ulici je bilo malo gradana lek trotoarima ljudi Su promicali, hvatajući se čijih vrata. Fašistička &oldateska sa šačicom izroda tipa Sekule Drljevića i sa Svojim blindiranim automobilima i motociklima izgledalo je da je švemoČna. Večina građana se sakrivala i sabijala po kućama. Govorljivi i odre-

Biti gorštaci sporazumjevali su se poBledima i škttom, mnajnužnijom iz-

| mjenom misli, Sobe su bile tajanštvene, muhkle, pune šapata. Komunisštička partija, iako duboko ilegalna, iako su se njeni glavni centri već na-

- lagili u selima i šumama, tih dama je —snažno dejstvovala. Njeni leci i pro. glasi kao jedini neuništivi dah života čitali gu 8e sa potajnom nadom i rodoljubivim zžanosom. Njena alttivnost i nevidljivo prisustvo govorili su da još sve nije propalo, da još ima našega imena i otpora, Pr.uv niot) iunioO"o velike događaje, Partija je organi. zovanla i zbijala narodne snage, rasute i pritajene. Đorđe T.opičić se bio vra. tio tih dama iz Makedonije, probijajući se kroz Kosovo i Metohiju gdje su Već škiplanbski balisti, oslanjajući 6e na Njemce „započinjali švoja nedjela i zulume.

— Jedva sam glavu donio, — kaže Đorđe — a izgleda ni ovdje nije mnogo bolje. Komuniste svaku moć hapse. Nešto su nanjušili. Ja doveče, svaka– ko, neću spavati kod kuće, a tebi bih isto preporučio da se još danas gubiš u selo, Direktiva je Partije da se, povezani & nanodom, sačuvamo, da im t prvom naletu me padnemo “u ruke,

Direktiva i stav Partije za Đorđa Wu uvijek bili svetinja. Po tome se on odlikovao kao đak i student a isto tako i kasnije kao otpušteni profesor i privatni nameštenik. 1I onda kada nije bio član Partije, slušao je jedmako njen glas i provodio njenu liniju, tako da su mnogi neubućeni mislili da je on ne samo član Partije, nego i jedan od njenih glavnih rukovodilaca u mjestu. Pored svega, Đorđa nije uspio da se sačuva. Prvih dana Julskog ustanka je uhapšen a malo kasnije i interniran u Klos u Albaniji.

Soba u kojoj sjedimo zadržala je uglavnom isti izgled kao i ranije. Po zidovima porodične slike i u uzanom ormaru, studentskog izgleda, dva tri reda knjiga, To je preostala Đorđeva biblioteka.

— Jedva je ostalo to malo knjiga, ostale su za vrijeme rata upropašćene, Neki vaši drugovi su dolazili i pregledali izvjesne stvari. Pokazivali su mi čto je pisano o Đoki i štampane odlomke njegovog partizanskog »Dnevnika«, — kaže majka fihm glasom kao izvinjavajući se što nije u stanju da pokaže sve knjige i mladalačke 6pise svoga sima.

Pregledam biblioteku u kojoj je sabijena, u malom, čitava jedna mla-

Đorđe Lopičić

dcat, To 8u mahom knjige predratne socijalne literature, naučne, političke i beletristika. Naročito pada u oči pri_ ličan broj omladinskih i drugih naprednih časopisa u kojima je Đorđe sarađivao, i to od ragrebačke »Miladosti« i »Vijenca« do »Stožera«, »Linije« i »Razvršja«. Tekstovi u časopisu su češto precrtavani Đorđinim rukopisom, iznad pjesama stavljane kovrdže u znak dopadanja ili sa strana konciznim, jasnim slovima ubilježene primjedbe koje govore o njegovom pozitivnom razvoju još u đačkoj klupi. U tim „časopisima nalazim „njegove pjesme »Moja majka — moj mučenik«, »Iri brijega«, »Subota siromaha«, izvjesne članke i prikaze, među njima naročito uvodni članak wu trećem i posljednjem broju »Razvršja« (koji je Đorđe uredio) »U znaku ispravljanja«, u kame se polemiše sa nadrealistima i ičmosi stav napredne grupe Oko OvOE časopisa u čije je ime onda opširnije polemisao i sa nadrealistima i Sa izdajnikom Štedimlijom Milovan Đilas. Pjesme. iz tog perioda. nosile su sve oznake tađašnje mlade socijalne literature, pošteno opredijeljene, no još nedov?ljno idejno usmjerene i zaošfre_ ne i formalno nedotjerane. Izvjesna svježina i naprednost kao u pjesmi »Moja majka — moj mučenik« davala im je akcenat doživljenog i životnog, &upro{istavljajući se ondašnjim dekadentnim uticajima koji su &vojom »modernom«., uglavnom · uvezenom sa zapada, zahvata]; i mlade književnike.

U godinama šestojanuarske diktatu= re i kasnije naša je socijalna književnosi bila neprestano gušena i progonjena, To je vrijeme najintenzivnijeg Đorđijevog razvoja. Zbog toga on malo i- objavljuje. i Svaju snagu poOoštenog, narodnog intelektualca, kao i većina njegovih drugova, stavlja w službu borbe za ostvarivanje kultufnih i političkih slobođa, djelujuči više praktično-politički, Ovu borbu je tada me. đu omladinom organizovala i usmjeravala Komunistička partija, čiji je Đorđe postao strasni i odani sljedbenik, Kasnije 1939 godine on postaje članom redakcije crnogorskog partijskog lista »Glas Crne Gorte«, od koga su nekako izašla i prokrijumčarena tri broja. Đorđe je u njemu vođio kulturnu rubriku. Zapažen je njegov članak o neđavršenom književnom zamahu u Crnoj Gori u kome je pozivao da še, nasuprot cenzuri i policiji, prekinuti književni zamah mastavi i dovede do

novih umjetničkih oštvarenja na lini. ji poletno započete Socijalne literature iz 1930—1931 godine,

Poslije odvođenja u Albaniju u julu 1941 godine, Đorđe je proveo u internaciji nepunu godinu dana. Drugovi iz logora u Klosu sjećaju se »povučenog, tihog profesora, koji je uvijek ponešto bilježio« i u svakoj prilici bio pristupačan, dijeleći zlo i dabro sa ostalim infternircima, nasuprot jednoj kliki, uglavnom intelektualaca, koji su se već u Klosu odvajali od naroda i pošli tragom izdaje. Đorđe se sa drugovima borio protiv njih, unutar žica, i bio zapisan u njihovu »crnu knjigu«, Djelimično, skicirani su likovi ovih izdajnika “u njegovom »Dnevniku«, koji mu je trebalo da posluži kao građa za roman »Šareni svijet«, No, Đorđe nije ostao dugo u internaciji. Početkom 1942 godine, prilikom razmjene između „partizanskih i italijanskih internmiraca, njega je tražio partizanski štab i bio je zamijenjen. Njegava radost bila je velika, ne samo zbog toga šfo ae osloba._ đa logorske rđe i truljenja, nego zbog toga što će ponovo bifi sa svojim drugovima ustanicima od kojih je taka iznenadno i mučki otrgnut u julskim danima, »Za nama — piše LLopičić u svom »Dnevniku«, — u sivoj izmaglici, u tužno predvečerje, ošfao je nijemi logor. Ruke iza žice mašu za hama u pozdrav: Još malo biću na slobodi, š narodom. . .«

U partizanima, iako bolešljiv i povučen, Đorđe se držao uvijek svoje jedinice. Kađa je nastubilo povlačenje za Bosnu, pred nadmoćčnijim okupatofrskim i četničkim snagama, i on je pošao. »Mnogo je divnih detalja i scena iz oslobodilačke borbe i narodnog stra._ danja, koji će dovešti do pobjede piše dalje Lopičić. Ulazimo u Bosnu, u zgarišta i u opustošeni kraj oko Foče. Pomičemo se dalje, s nama je i Vrhovni štab. Drug Tito je posjetio mašu brigađu i održao nam govor, najavljujući move borbe, puteve i bobjede. Sada počinje mova etapa naše harodno-oslobodilačke borbe«,

U partizanima, kadFfođ je imao za to» vremena i mogućnosti, Đorđije je uvek čitao i ponešto pisao, probirajući nepreštano građe za voj roman, Vodio je sažet dnevnik koji je uglavnom objavljen u „časopisu »Stvaranje«. Uvijek je ostao tih, gotovo he. zapažen, dđruželjubiv, šsrđačam i odan narodmoj borbi. Tu eliku ljubav i odamost prema narođu on je uskoro i svojim životom potvrdio u borbi na Bugojnu 18 jula 19495 godine, kada je poginuo kao borac sa puškam u ru= kama,

Poslije teške bitke na Bugojnu jedan mustaški oficir, tragajući za pljačkom, naišao je na Đorđijev »Dnevnik«, poprskam krvlju. Slučajno ga je donio u jedmu kuću u Bugojnu gdje ga je neka osjetljiva i plemenita djevojka prepisivala i sakrivala, Tako, poslje aslobođemja, djelovi ovog dnevnika doprli su i do hjegove porođice, a poslije su i štampani. To je pošlijednji pi= smemi frag o Đorđu Liopič.ću· kao knjiševniku i čovjeku i o njegovoj mesebičnoj ljubavi prema narođu i Komu-– nističkoj partiji čijim je stopama postojano išao još od prvih đačkih i studentskih dana,

Janko ĐONOVIĆ

Širom naše zemlje nema mesta, nema kraja u kome narod-borac nije tokom Oslobodilačkog rata kroz pesmu izrazio svoja borbena i patriotska osećanja. Ima pesama koje su borci prenosili iz jednog kraja u drugi i koje su postale zajednička svojina Svih naših naroda. i i

Pesme sa Kozare odjeknule su u Sve kuteve naše domovine i postale široko popularme i omiljeme. Susreti sa Kozarom, od trenutka kada se digla na ustanak. bili. su vrlo česti: Jedan od takvih susreta bila je i pesma koju su doneli njeni borci u Slavoniju:

Ide Mlađen, vodi partizane

razveo ih na sve Čekir sirame ili: . Oj Kozaro, širi vite jele Da ti prekri naše proletere.

Mnogo pjesama donijeli su borci, one Su postale zajedničke, neke je još nešto dopjevao i pjesma se širila i rasla. Djevojke ša Kozare ili iz Knežpolja bile su hrabri borci. I onda:

0, narođe POobota je došla ko ne valja — za mjega je prošla.

Prolazeći Krajinom i Potkozarjem moglo se vidjeti kako ta Kozara i na= Tod ispod nje u slobodi krvlju stečenoj grade novi život. No ono što današ tako lijepo pokazuje svu njenu prošlost i sadažnjošt, nienu dušu i Gušu čitavog naše haroda to su pjesme Krajine a maročito Kozare i Knežpolja. Slušati ili čitati te pjesme znači ponovo doživjeti Kozaru, šnažno i silno, ponovo prelistati hisme fiaišlavnije stranice i herojsku istoriju naših naroda, osjetiti još jednom svu veličinu maše borbe i sagledati još jednom slavni put naše Partije. Čitavi nizovi stihova koje je narod sbjevao zabilježili su i btrtve usštahičke puške i pogibiju mjehih majboljih sinova, kozafsku epopeju i narodne odbore, omladđimske radne čete i krajiške brign= đe, Oslobođenje, period obhove, Petogodištiji plam i Stvaranje radmih zadruga. Ti stihovi sadrže u sebi'i odgovor Tinših maftoda na hajku od, strahe rukovodstava SSSR-a i zemalja In=formbiroa, njihovu riješenost da vlastitim smasgama izgrade veliko djelo koje su još 1941 godine, ravno prije osam godina, počeli stvarati, Od ustamka do danas prošlo jie osam godina. Tih osam godina opjevao je narod-~borac i narod-pjesnik rezonujući uvijek duboko i u isto vrijeme jedmostavno. One, te narodne pjesme, izražavale su mjegove težnje i u njih je narodmi pjesnik unio žar bitaka za slobodu. liubav naroda “Brema. Partiji i drugu Titu, prema svemu što je na= bredno, prema svojoj zemlji. One su odraz one neizmjernme shape koja je kao bujica hezaustavljeno krenula na= prijed, silma u borbi a danas u stvaralačkom ratu. Eivo nekih od stihova:

|

Wozara je pet brigada Mala tri momaka dvije djevojaka,

ili stihovi iz »Pjesme o Zdravku proJeteru& - SOON a

Snijeg pađa 1 hoće i neće Zdravko s četom proletera kreće, Crven barjak, mlađi partizani,

ša Đdravkom st momci odabrani, sa Grmeča odjepđiše veci

vu planine prema Banjoj Kuci Iđe Zdravko, barjiak mu se vije, Vrbas pije, a četnike bije.

Mlađa trava rašte na Wuvojke, knjigu pišu grmečke djevojke, Druže Zdravko, junačke ti vjere, pozđravi nam naše proletere, Drug je Zdravko porianica stara, dievojkama soko odgovara.

Oj grmečka gruđo djevojaka, primte pozBirav ođ naših junaka. Snijegom su se zametnuli puti mrki Grmeč u maglama ćuti. zaravko piše, svima pozdrav šalje proletera četa Kreće dalje.

O ustanku na Kozari govore ovi Stihovi: ustanalc se kod nas bei e Nasred gore, gorske ploče pattizanska borba u Maša borba se razvila

sa bukovih tvrdih žila. ' Td je botbu Mladen digo i narodu želju štigo.

O Oslobođenju pjevaju ovi stihovi

OJ proljeće, i ti stiže,

i pobjeda s tobom biiže! ·

Oi proljeće, ti veselo

O e kfoz naše selo. rož krajeve prođi ove,

ugledaćeš stvari nove.

A o patriotizmu naših ljudi, o sazna nju da je sloboda krvlju izvojevana, da je stvorena država radnog naroda

„ govore ovi:

Za radnika i seljaka

zasiiala petokraka. Domovino, majko mila, velika je tvoja sila.

Postala si zlatna grana sve kroz borbu partizana, ,

Stihovi pjevaju o izborima, o Kongresu omladine i o svim „značajhim datumima iz našeg života. Oni su odrazili i petiod obnove i odnos narođa prema opštem zadatku izgrađhje zemlje. "ako nekoliko stihova kaže:

O moj tata, šalji me na prugu, đa me nošim u svom srcu tugu. Mene mati na stanicu prati, Weeti moja — Hđarnik se vrati Otišlo je moje janje bijelo gradit prugu Šamac—KSarajevo.

A o Petolietki ovako:

Pet godina planskoga nam rađa procvjetaće naša zemlja mlada.

Pjesma govori i o našoj izgradnji i kaže:

ı moja je sad otišla dika

na izžgrđanju novog Željeznika. A i woja šsađa dika mlada na izgradniu mevog BeogYada. Moja dika kada to izgradi ponosno će kući da se vrati.

T 0 borbi 23 socijalistički preobražaj sela narod pjeva:

Na terenu ispođ Kozarice procvjetale radne zajedmice. Mi imamo u našemu selu zajednicu kao ružu bijelu. Kađ u boliu zamiriše cvijeće tad brigada veselo se Kreće, i bićemo prvi iz brigade, uwđarnici što u' poliu rade. Zorom ranom pjesma nam se orl, \du moaši Yračmi ataljomi. Zajednica raširila Krila, postala je naša kuća mila, Truže Tito, jagođo iz rose, sa tobom Se narođi ponoše.,

Odgovor naših naroda klevethicima secijalističke Jugoslavije može da se vidi ip matodnih pjesama koje u bonmilkkle u svim krajevima naše zemlje.

· Natod Kozare izražavajući svoje ogor-

čenje i prezir ovako pjeva:

Druga Tita riječi su nam mile da su jače pravđe nego Sile. Partija mhm ko granitna stijena, svaka laž se ražbija ko sjena. O duđine. stam te bilo svijeta što nam džabe zemliu okleveta. Okleveta zemlju socijalivmauvjek vjermu mauci marksizma. Dok se ma nas kleveće i laže, Tađhi narod zakletvu polaže: Čuvaćemo tekovine dfage,

„, uzđamo, se m vlastite sfage, Naša bftaća iz male Koruške

ip ” me šaginjivw svdje glave muške,

borbu svojot oni nastavliaju i za pravđu i dalje pitaju. Naš će narođ borbu nastaviti, jer istina mora pobijediti, Druže Tito, vođo komtunisfa, Partija -ie kao stmobe čišta da čistija od žita je bijela dokazaće njena daljnja djela.

A o Partiji, organizatoru narodnog ustanka, rukovodiocu u oslobodilačkoj borbi i danas u izgradnji socijalizma narod pjeva:.

Kompartiio, mirišavo cviječe,

tio narođ za tobom sć kreće, Oj Partijo, svetinjo najveća,

da te ne bi, pe Đi ni nag bilo, što god pbounes ceštilo Vi Milo,

A o drugu Titu marodđ je ispjeVio mnogo stihova, on e3 upoređuje sa O> nim što mu Je najiopše 1 majsvetije i sa puno nježhosii i ljubavi pjeva”o svome Maršalu: >.

Druže Tilo..nas Mašale prvi,

mi smo tčbe dobjli a Nrvi,

Ti si bio vođa "Vih brigada, | tvojom botbom mosfalo je jađa. Druže Tito, jagode iz rose, af sa tobom se pDarcdi DORONSE,

Druže "Tito, naš narodni sime, |NWIHčemno Mi s Girmeča proninet A Đok se Mito po emi nga Šeće

s nama drugi kojpiandovat neče, . Ova mam pe wjesma naiffmilija đa nam živi Tito i Pattija, . MKamemo se našom Ooaezoi Titi

da ćemo se lo kraja boriti.

Što je više kleveta i laži,

dirhže Tito ti si nama draži,

i Ž i:

To su neki od stihova ponikli u Knežpolju, na Grmueču i najčešće na Kozari. Rječitije od svega oni seni mnogo kažu. Kažu o tome k;iko je pod rukovodštvom Poaerfilje narod izvojevao

slobodu, kako naši ljudi 9rade socija~

lizam i kako strahovito preziru sve tno Što pokušava da nam se ustoboči na svijetlom' putu, I još nešto — one pbokazuju svu visoku svijest naroda koji šsu se od ugnjetavanih i bespravnih ljuđi podigli visoko zahvaljujući svojoj Partiji. nj narod se kroz rev9lu= cionarnu borbu uzdišgao i zakoračio krupnim koracimin naprijed i uzevši vlast u svoje ruke, Sšvijestan svojih snaga, krenuo da izgrađuje svoj život onako kako to treba, Takav narod dobio je mogućnost da ispolji dugo prigušivafte osob no: on ie i 02 8,2 4rhJi pokazao sve ono Što on nosi u svojim njedrima. svoje visoke moralne osobi ne i svoj smisao za umjefnost. To bi se moglo sažeti kratko i u stihovima;

Oj Kozaro, divno cpjevana,

vw majtežem Pasmu nasmijlana.

Oj Kozaro slavom ovjemćana

oj Kozaro divno nasntijana.,

'Kako može da dirme čovjeka i ova= kav susret sa Kozarom i Krajinom, još jedan susret sa dušom naših na= roda,

Nada VALBENCIĆ

POSKTA ČLANOVA VDBEESNJA RNJIŽUVNIKA SRBIJE CRNOJ ei

Članovi Udruženja Srbije, beogradski književnici Branko Ćopić, 'arzsije Mladenović, Dušan Kostić i Eli. Pinci posetili su krajem juha Crmu Goti i, gajedno sa članovima Poverenišitva Saveza književnika za. Cemu Goru, Jankom Đonovićem i Mirkom Banjevićem, održali književne večeri na Cetinju i u Titogradu Nikšiću, Herceg= novom, Kotoru i Ulcinju

Održane u orgamizaciji Saveza MRulfurno-prosvetnih društava, ove književne večeri beogradskih Kkrmjiževnika bile su dobro posećeme U svim mešstima koja su obišlh, književnici sq dom lazili ua doticaj. sm MWaal'urrojyPajžvO na nim radnicima. uwume!w'0 ya j Md" i nicima-počefnicima Na tim krijiževnjmn: večerima beogradski i ernožorski književnici čitali su mahom svoje majnovije stvari, pesme, pripovetke f krilike, koje su inspirisane socijalističkirm preobražajem mašegp života \i Đorbom protiv informbirovsiih, mretjovnoe)i i RTBL veta Književno veče održano i Tijto= gradu, pred ogromnim brojem. publike, i kome su prisustvovali članovi vlade Crne Gore na čelni sa Blažom Jovanovićem, pretvorilo se n kwnl{airmopolitičku manifeslaciju *#

Na svom putu kroz Crnu Goru, knji= ževnici Srbije imali su prilike da Se uvere kako se »pasivna« Crna Gora svuda pretvara'u jedno živo radilište socijalističke izgrdanje, ~

koliki Slovaci, profesori Petefijevi po mađarskim gimnazijama, imaće oko ovih pitanja muke sa Petefijem; i on BE njima. Jedan od njih bio je glavom Jan Kolar, Petefijev nastavnik veronauke u peštanskoj evangeličkoj gimnaziji, koji je uzalud a na svoj veliki jed pokušavao da svoga pitomca pri= dobije za panslavističke ideje. Drugi, daleko gori, neki Lihard, uspeće da njegov genijalni učenik, odlikaš kome Je inače istorija bila „mnajomiljeniji predmet, iz istih razloga omrzne i istoriju, i rimske karaktere, i sve nauke, a pomalo i život pa i ceo svet, MTrakvi profesori su još u gimnaziji primorali Petefija 4a dođe na misao da promeni svoje ime. A ovaj mladić bio je od onih koji doslovce održe ono Što smisle. Odđista, svoju prvu štampanu pesmu (dogodilo se to 22 maja 1842) on je još potpisao svojim krštenim imenom: Petrovica Sandor; odmah pofom odbaciće ga, defimitivno, i 8 Dunim pravom. pa će tada sam nači.iti za sebe ono koje će docnije proslaviti. Samo će još, docnije, literatorska pakost u 1847-oj, hađa će Petefi vođiti svoje žestoke literarne raspre, i korteška bestidnost u 1848-oj, kada će se kandidovati za narodnog poslanika, usuditi da mu kao najveću uvredu dobace u lice njegovo nemađarsko poreklo. Tada već, međutim, ta reč nije mogla sramotiti Petefija, nego samo one koji su njome hteli da se bore protiv'njega, Istina je jedna, i jasna: ako ima pesnika koji je izrazio duh mađarskoga narođa i u doslovnom značenju te reči otkrio ga, ako ima pesnika koji bi bio kadar da izrazi još meprobuđe-= nu misao najširih mađarskih seljačTih maša u epošsi oko 1848, bio je to Petefi, Bolja mu krštenica od ove ne treba. i Bre

život Petefijev i bio kratak, bi SP 5 gusto nabijen intenzivnim doživljajima, . ogatim iskustvima i najheožekivanijim promenama; nije nikakvo čudo ako su Se u njegovoj kao gar cnoi kosi već u dvadeset petoj godini počele javljati prve sede. Olac njegov, preduzimljiv i dobrodušan, poverljiv i plahovit. po zanimanju krčmar i mesar, bogati se u Feleđhazi naglo i odjednom. Tako je detinjstvo i prvu mla :t . etefi proveo u bla'ostanju, skoro bogatstvu. Ostavivši mlađegn Sina kođ ku'c. da nastavi njewov zanat, otac posvećuje veliku brigu etefiie školovanju: "može mi “oc, „ dečak je očevidno daTovit. Pritom otac ima i neki SVOJ S!-

stem (docnije će se ispostaviti kao vrlo dobar): prva četiri ragreda gimnavije Petefi svršava u pet raznih škola, jer otac mi Sa jednom nije zadovoljan, htieo bi da mu sin uči u najboljoj. Tako Petefi dospeva najzad i kod peštanskih pijarista, a to je bila valjda najbolja škola u- zemlji. Na taj način je pesnik još kao dete obišao najrazličitije krajeve Mađarske, i u ono doba slabih saobraćajnih ' sredstava upoznao već ono što. ni mnogi starac nije znao; docnije de on sam ovo upoznavanje svoje otadžbine upotpuniti do neverovatne mere: sasvim je izvesno da u njegovo dujba nije bilo čoveka koji bi čitavu Mađarsku poznavao tako inmtimno kao on. Kao đak, on stanuje u najuglednijim građonskim Rkučama, ima sve što mu samo srce poželeti može; kao „Sve „da se zaverilo da mu život pokaže sa. najlepše strane. Đak je odličan. Inače, ima u.njemu nešto od rano grelog deteta. Ćutljiv je, i ćudljiv, i nedruževan; čag bukme u raskalašnoj razdraganosti igre, čas se smrgodno povlači u samoću, zastiđen svojom veselošću; preosetljiv je, razdražljiv, plahovit, ali ume da se savlađuje, u jogunastom prkosu. Ramo se zaljubljuje, piše stihove; uči klavir, uči francuski (dođajmo odmah: i naučiće ga; latinski i,nemački znao je iz Tanije; docnije će još savladati ehgleski početi raditi. italijanski). Uspesi i steća prate ga svuda. A onda, usred tog srećnog života, prvi udarac, nemilosrdan i surov, koji iz temelja potresa čitav njegov Život. Dobrodđušni otac Petefijev, umeo je zgrmuti bezmalo jedno bogatstvo, i za kratko vreme; nije ga umeo sačuvati, i u duši je vazda ostao siromašak koji je i bio, Sve su mu imanje razneli prijatelji i kumovi, i lakoverni stari krčmar se odjednom našao bez igde ičega: vlasnik nekolikih kuća — Oostao je bez krova nad glavom, dojučerašnji ugledan građanin nema više čime da Školiije siha, Izgledalo je u jednom trenutku tako da će še i Petefi morati latiti očeva zanata. Po octi, tako bi i bilo. Ali, Petefi se ne da lako: on već ima doživljaja u jednoj oblasti koja mu se ne napušta. Školarina se nekako sklrpi, i on 6dlazi u Sredinu sasvim novu, gde niko ne pamti niegove uspehe i lepe dane, u Šelmec. I tu počinje kao odlikaš, ali je sađa stipendist, sa besplatnim ručkom, sve na njemu i oko njega je sirotinjsko; đođajmo ovđe jednom za uvek: sirotinjstvo ga od sada neće

napuštati do posšlednjega dana, ono srećno detinjstvo ostaće samo Uuspomena, U ovoj novoj školi, u ovako teškim prilikama, dolazi Petefijev sukob sa onim Lihardom, i nekadašnji odlikaš postaje rdav đak, a odmah potom gubi i stipendiju. On tada donosi odluku: đa je njegova sudbina umetnost, biće ili glumac ili pesnik. Tada mu je šesnaest godina. Raspro= daje Svoje knjie i posteljinu, hipu= je za dobijeni novac kolača i likera i počasti drugove; a ohda, 15 februara

., 1838, u ponoć, ustma zime, bez sred-

stava, | 'eće u vejavicu, u Peštu, peške, (To je prvo njegovo duže putovanje peške, docnije, on će na taj mačin upoznavati svoj harod; ne iz nekih turistički, basija, da bi dokanzao kako je izvuwstom pešak --— a bio je izvrstan —, nego što je to bio njega jedini način da putuje kada je morao putovati, pošto za kol nije imao novaca.) Putovao je 17 dana, nije propao na tome putu, stigao ie na Peštu. Postao je statista u Natodmom pozorištu. Tačni' rečemo, pridržavao je konje gospodi posetiocima pozorišnih pretstava (niie li isto » bio i Šekspir?), u pauzama donosio glumcima pivo i kobasice, nameštao kadikad i kulise, ali je oči u oči sagledao Verešmartija i Bajzu, a to.je za nje a bilo dosta. Otac ga je spasao ove bede i vratio ga kući, a si.otovanje još teže nego »rošloeodišmje.

Već to leto međutim on je wiun nade i ponovo Srećan. Tedan očev dužnik, jedan od ohih koji.ga ie prevario, u nemirnoj savesti obeća da će školovati mladića i uzima ga preko leta u svoju kuću. Dolazi tađa slavna scena sa pismom: tobožnji dobrotvor piše sa puta svojoj ženi i naređuje jo' da Petefiju la »nekoliko forinata, pa neka odlazi kuda ga oči ode, ier od njega nionako neće biti ništa drugo do komendijaš«. Žena ovome sme da saopšti Petefiju, nego pismo diskretno zaboravljn na klaviru za kojim o vaj svakodnevno svira. Petefi pročita pismo, i bled. kao krpa iste ara iz sobe. To st desilo 4 septembra 1838, pred veče Sufrađan, pesnik napušta onu kuću, a već 6,sepfembnra prijavliuie se za vojnika, u Šopronu: s obzirom na tf: ko ie ftada odlazio u vojsku, pad dublji od ovoga ne m. e se zamisliti, A.:, on se nada da će njegov puk biti premešte» u Tirol ili Italiju, a on će ođande lako mrebeći u Švajcarsku. u »otadžbinu Vilj ma 'fela i Slobnđe«, kako piše u iednom pismu. prijatelju.

Ali je za sada još u kasarni, a iškustva, nimalo |! Đa, nižu se jedna za drugim. U kas ini vojniti spavaju sve po Jvojica u jednom krevetu: Petefiju za draga dodeljuju najbre= zteniju ličnost stoleća, jedno: muša– vog Ciganina. Osim toga, ıjegov ? posredni stareši. , neki knplar, ne da mu predahmuti: neprestano sa kažnjava. da čisti kasarnski krug, da stoji na straži na ciči zimi, ne dopušta mu da čita knjige pozajmljene iz licejske biblioteke, ne dopušta da piše. On ipak, i tu, dospeva da žita, piše, radi i sanjari o budućnosti. Puk njegov međutim ne premeštaju u Ttaliju, nezčo u Hrvafskoj;: tako on dolazi u naše krajeve. Maja i juna. 1840 on je u Karlovcu, u Vojnoj bolnici, bolestan od tifusa; septembra je u Zagrebu, ponovo u bolnici, i njegovo je stanje tako rđavo, da doslovno posrće od slabosti, bezmalo na ivici groba. Najzad še sažale na njega i februara 1841 otpuštaju Ba konačno iz vojske. U iznošenoj letnjoj uniformi, izbolovan i potpuno oronuo, stalno putujuči peške (Zagreb-Šopron= Papa-Požun-. Đur--Pešta-Dunaveče), on se vraća roditelilma. Za kratko vreme opet se pridružuje jednoj putujučoj gluniačkoj trupi, pa najzad odlazi u Pdpu. rešen da iz Svojih 8Opstvenih sredstva, davanjem časova, završi školovanje, A tada. u najvećoj bedi i napuštenosti, javlja se neočekivamo prvi znak topline, ljubavi i priznanja.

'Najugledniji časopis u zemlji štampa mu pesmu. Pesma je, po tkušsu onoga vremena, Vinska; ali, šta + mari. Njemu za sada još nije važno šta piše, nego da ume pisati, da tako misli i Verešmarti. Uskoro će pokazati šta ume. J* ubrzo dolazi i prva velika pesma. U mojoj otadžb ni. Sve Što je dotle napisao on . će odbaciti nepogrešivošću pravoga znalca; ovu jednu staviće na čelo svoje prve knjige. Ona je i danas onde, & punom čašću, Bilo mu je tada devet-. naest godina.

Valia reći: neobično mnogo zna ovaj mladić. već sada. Gde ie sve fo naučio, i oc koga? Užio je dotad, i učiće docnije. neprestano, ocd· Horacija ali i od Hajnea, od Moeranžea i od Loenaua. od Šeliia i· od Bajrona. Zatim, od onoga Ciganina na čijem se telu grejao: od «moga kaplara takođe; poučio se i onim na klaviru zaboravljenim pismom; učio od onoga Li-. harda, kao i na svojim pešačenjima uzđuž i popreko čitave ”Tađarsške: —

učio se svojim životom, probijajući še kroz njegove zamke kako je najbolje umeo, strpljivo i nestrpljivo.

Putuje nai primer u Peštu, deregiijom, Dunavom, u društvu piljarica i biroškinja. Očeregl,u vuku ljuđi, kao u klasičnoj slici sa Volge, Pred veče, malaže „.; vatra, i uz kotlić siroma– šnog ještiva priča se i peva; bogata mašta puka se u prisnom 'azgaljenju otvara pred njim. A Petefi odavno već ume i zikom i mišlju maloga sveta, Jeenu od onih devojaka on uči dvema '·:rojijm pesmama: one smesta budu prihvaćene i otpevane. Mnogo je važriie ono što je on naučio od biroškinje. Sluhti, vreba; zna šta mu treba, Tako on skuplja znanja. Nemoguće je bez ganutosti misliti na ovakva njegova putovanja i ova'"ve BY? studije; jer to je prava reč za njih. |

Najveći pesnik prethodnoga naraštaja, Verešmarti, prvi Ba primećuje. MNerešmarti se grozi epigona: dosta mu ih je. Ali, on sa iznenađenjem i radoznalošću diže glavu nad Petefijevim rukooisom: Đrepoznaje smesta čisti i zvonki fom novoga pešnika. I mladić mu še dopada: skroman je, povušen, ozbilian, Vidi se, ima težak život: sada je opet glumac — po koji put? —; u .ečkemetu, živi u najvećoj bedi, -Hteo bi da igra Hamleta i Ko= riolana — naročito Koriolana —, ali njegovi drugovi smatraju da je rđav glumac. Da li je odista bio rđav? Uvek ima strašnu fremu, Govorio je malo nazalnim prizvukom, ali se, verovatno kao i Ara..j, i on usuđivao da Ta pogornici, drukčije no njegovi razmlatani savremenici, govori normalnim mađarskim akcentom, Zna se na primer da jie Budalu u Kralju

iru igrao sa velikim uspehom, i pritom dobio nagradu. Verovatno je i na pozornici hteo ostvariti ono što i u poeziji: prirodnost i jednostavnost. Morao je onda izgledati i rđav, rušeći time uvrežeme navike i svefinje pozorišne.

Zato i ne može dugo ostati u pozorištu: eno ga sađa već u Požumu. Onde. prepisuie — švojim čitkim, divnim rukopisom +— izveštaje sa brbliive staleške Dijete, za beđan honorar. Fema stana, spava po parkovima i stajama; nema ni košulje, nego otrcan kaput navlači onako direktno, na #olo telo: iđe u poklonjenim cipelama, velikim kao đečji grob. »Prosjak sam«, pisao je u fo doba, u jednom pismu. Šta li je, u onakvim vojim prilikama, sa ohakvim svojim

*

poznavanjem narodmoga života, mo» gao misliti o planovima narodnih ota> ca, koji su + svojim matenane raspredanim dig usijama za oslobođenje jogbađa (kmetova) predviđali rok tačno od 72 godine, Takle taman za godinu 1914–tu? i -

U ovome tre:uftku on ima već dva naest štampanih pesama, Medutim; poznavaoci, svi koji vode računa onome šta se Mefava u Menjiževnosti, već su ga dobro «očili, otre ua mje> ga i dalje. Dovodđe ga u Peštu ir daju

mu posla, nešto dostojno khnjiževmika: .

da prevede jedan roman, Zža-irenz tak; on če da odahne. Uvek“ je imao smisla za red, sistematičan rad, meprekinut napor; tokom marednih po> dina on će te sklonosti još razviti gadi se bohemstva. A radnik j. divan: onaj roman od 900 strana preveo.·je za tri nedelje, Međufim, čim aj. po» sao odgu. · o. webe, ostaviće: .ešlug hoće da prvo raščisti sa svojim &8pow 6obnostima, da ozbilinoe, radi a ne prevodi kojekakve; romane , Kupuje frak, paroku,. šminku, sve stvari ne+ ophodne glumcu, i kreće na put, Opet je glumac, Provodi jednu Mu= žasnu zimu u T urecinu. Bolestan je, skroz propao. sama je koža ir. kogsk, povodi se od „abosti; prodaje, jedno za drugim. naj frak i sve ostalo na+ kupovano od prevodilačkog honorara, U sobetini na čijem se progšoru-, uhvata ledeni cvetovi a koji, gleda pravo na varoška vešala, na nezaloženoj furuni koja mu služi . umesto pisaćeg stola (njega, naime, nema), sa slikom Verešmartija i Viktora Iga, na zidu, o piše, ogrnut .zrešet nim vojničkim šinjelom Nove i slare pesme prepisuie u svežanj plave.hartije, pa po snežnoj kiši, opet. peške, kreće u Peštu, pravo Vorešmartiju; moli ga da mu pomogne da izda knjigu tiho, va. U ono doba knjige su e i kod

Mađara izdavale baš kao i. kod :%

prenumera. ijom; ali, valjalo, ie. naći neko društvo, ili, pouzdanu . liznost, koji će kod pul like i štamparije garaniova' za irgovačku ispravnoš posla: jednima, đa će knjigu odiska dobiti, drugima, da če iroškovi i i isplaćeni. I po: + Verešmortjeva Usrdna zalaganja Kkpjiga teško, Oi bi

izašla da še u -rjfičnome M uf njje našao jedan knj/oljubac-kroijl koji je odrešio kesu i bli trebni

60 forinata, Tako ie ~ E Će 1

izašla iz Što pe prva Petefijeva Fni"

Bart TO%/4— CVT a {40 (Nastavak u idućem broj)

KC)

e aa i a a m Ja

i. ei ak ik „_OO a

oi Rok aj -}

M IL ~